Putopis: Maroko (ili kako smo postali Berberi)

Anja Novković ispričat će vam putopisnu priču o Maroku i pokazati sjajne, sjajne fotke. Evo najavice drito iz Anjinog pera.

"Bile su jeftine avionske karte. Ja sam htjela pobjeći iz Zagreba. Dva dana prije leta nas troje smo se našli da "isplaniramo" put. Odlučili smo jednoglasno da ćemo sletjeti u Marrakech i tamo odlučiti kuda ćemo dalje. Najvjerojatnije prema obali, bez očekivanja.

Pa tako nismo niti očekivali da će nam se Maroko zavući pod kožu. Jako.

Počelo je stresno za naše osjetljive duše, svi su nam stalno nešto htjeli prodati. Silno, presilno, a onda smo odlučili zauzeti čvrst stav naspram trgovačkih pritisaka pa je krenuo show. Shvatili smo da su Marokanci jako dragi ljudi koji si ne mogu pomoći, trgovanje im teče žilama i upisano je u njihov genetski kod. Oni uvijek i stalno nešto prodaju i kombiniraju. Ma može i razmjene, daj šta daš. Pričaju koji god jezik treba, naročito dok prodaju (a prodaju uvijek) snalažljivi su, inteligentni, izrazito gostoljubivi i prilično naduvani. Hrana u Maroku je bogovska. Jeli smo sve, nakupovali začina. Stalno smo nešto žvakali. Bilo je divno!

Maroko je i težak i magičan. Mirisi su jaki, specifični, nekad neugodni, nekad zavedu skroz. Ljudi su prekrasni. Muškarci vrlo privlačni i fini. Žene.. .a tamo su negdje, neke skroz pokrivene, neke u trapericama, ali sramežljive i suzdržane. Nismo imali puno kontakta sa ženama. Kao da žive u paralelnom Maroku.

Putovanja busevima bila su beskonačna i uglavnom naporna. Nekad nismo znali ni gdje ćemo na kraju završiti. No jedno je uvijek bilo sigurno - gdje god da nas iskrcaju, bit će čaja i netko će nam nešto htjeti prodati. I vidjet ćemo nešto spektakularno - kilometarske plaže, pješčane dine, planine... Zemlja Berbera. Zemlja u kojoj je neobično biti žena. Bijela, s plavim očima. Zemlja magične energije i hipnotizirajućih krajolika, Maroko zauvijek ostaje pod kožom i zove na povratak."

I sad vi ne dođite!? Ma, dajte...