Audio klub@Booksa: 'Heartbreaker'

- Naw, Bona Drag, baby!

- No, no, it's Viva Hate!

- No, I looked!

- It's on Bona Drag, cos it was a single!

- Two... off...

- But it's... it's the sixth track on Viva Hate.

- It's on Viva Hate too?

- Mm-hm! "Suedehead," yeah—

—cos I looked for it the other day—

- Yeah, it's on there... but it's on Bona Drag cos Bona Drag is a collection of all his singles. After the first couple of—

- I don't think it's on Viva Hate, man. We'll have to look when I get home!

- Uh... betcha five bucks. I'd swear it!

- I'll take that bet!

[Both Laughing]

Pogodili ste, slušamo album Heartbreaker ljupke Taylor Swift. Društvo nam pravi Sven Popović, prozaik u traper jakni. Mladi smo, tužni i napušeni. 

O, čovječe!

_____

Za one koji  još s njime nisu upoznati, slijedi objašnjenje koncepta našeg programa. Napisao ga je naš dragi prijatelj Ante Perković. Što znači da ga još dugo, dugo nećemo mijenjati...

Nekoć davno, u stara, sumračna vremena ljudi su išli od kuće do kuće, od stana do stana, nekad čak i u druge dijelove grada, pa i tramvajem ako se moralo (!), da bi zajedno slušali ploče i onda razgovarali o njima. Još davnije, u mračnim eonima neosvjetljenim titranjem ekrana, okupljali bi se oko vatre (jer nešto mora titrati), i slušali kako netko od njih udara u kože ili puše u probušenu kost. Hoće reć – humanoid je sklon uhougodne trenutke dijeliti sa sebi sličnima. Muzika ne zvuči isto u osami i u društvu: ono što i kako čuje drugi utječe na vas, nečija radost vas može ponijeti, nečije odbijanje zatvoriti, jednadžba je to s puno veselih nepoznanica. Ukratko i zaključno, fora je slušati muziku u društvu. A to se – žali bože pameti i para – ipak ne može napraviti na društvenim mrežama. Još. Ili može, ali lošije.

Otud pokretanje programa kolektivnog slušanja albuma. Zove se Audio klub i ne bavi se audiofilskim, hi-fi pristupom glazbi (savršeni zvuk je nešto kao Übermensch – ok ideja koja vodi u fašizam). Cijelu je stvar pokrenuo Ante Perković koji je potom abdicirao i voditeljsko žezlo prepustio Mateju Ivušiću, a Matej je, pak, odmah uzeo pobočnika u liku Leonarda Jurića. Sluša se sve i svašta, ponekad i na gramofonu, ali se ne tolerira nostalgičarsko kukanje o rokenrol eldoradu prošlosti (čujemo da Dom za stare i nemoćne na Iblerovom ima fine programe, a nije ni daleko). Bavi se nekim totemima ovdašnje pop kulture, ali to ponekad radi sjekirom i motornom pilom (metafora). Uglavnom, zabavno je. Pridružite nam se.