Audio klub@Booksa: 'Gušti su gušti" Alena Vitasovića

Ovoga puta na tapetu je album Alena Vitasovića Gušti su gušti.
Devedesete nam već neko vrijeme kucaju na vrata, a čini se kako smo kroz njih pasali prije nekoliko dana predvođeni Alenom Vitasovićem od Orbanića, nositeljem Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, koji je povodom Valentinova nastupio u zagrebačkoj Močvari. Rasprodan klub i sjajna atmosfera povod su za razgovor o jednom od fenomena spomenutog desetljeća, zavedenom na stranicama Istrapedije kao "Ča-val" - oznakom pod kojom se podrazumijeva pop i rock glazba na čakavskom dijalektu, čiji su predstavnici bili, ili to i dalje jesu, Franci Blašković, Dražen Turina Šajeta, Livio Morosin i grupa Gustafi. Ja ne gren nije odgovor kojeg voditelji Matej Ivušić i Leonard Jurić prihvaćaju po primitku pozivnice na još jedno izdanje Audio kluba @Booksa.

Za one koji  još s njime nisu upoznati, slijedi objašnjenje koncepta našeg programa.

Nekoć davno, u stara, sumračna vremena ljudi su išli od kuće do kuće, od stana do stana, nekad čak i u druge dijelove grada, pa i tramvajem ako se moralo (!), da bi zajedno slušali ploče i onda razgovarali o njima. Još davnije, u mračnim eonima neosvjetljenim titranjem ekrana, okupljali bi se oko vatre (jer nešto mora titrati), i slušali kako netko od njih udara u kože ili puše u probušenu kost. Hoće reć – humanoid je sklon uhougodne trenutke dijeliti sa sebi sličnima. Muzika ne zvuči isto u osami i u društvu: ono što i kako čuje drugi utječe na vas, nečija radost vas može ponijeti, nečije odbijanje zatvoriti, jednadžba je to s puno veselih nepoznanica. Ukratko i zaključno, fora je slušati muziku u društvu. A to se – žali bože pameti i para – ipak ne može napraviti na društvenim mrežama. Još. Ili može, ali lošije.

Otud pokretanje programa kolektivnog slušanja albuma. Zove se Audio klub i ne bavi se audiofilskim, hi-fi pristupom glazbi (savršeni zvuk je nešto kao Übermensch – ok ideja koja vodi u fašizam). Cijelu je stvar pokrenuo Ante Perković koji je potom abdicirao i voditeljsko žezlo prepustio Mateju Ivušiću, a Matej je, pak, odmah uzeo pobočnika u liku Leonarda Jurića. Sluša se sve i svašta, ponekad i na gramofonu, ali se ne tolerira nostalgičarsko kukanje o rokenrol eldoradu prošlosti (čujemo da Dom za stare i nemoćne na Iblerovom ima fine programe, a nije ni daleko). Bavi se nekim totemima ovdašnje pop kulture, ali to ponekad radi sjekirom i motornom pilom (metafora). Uglavnom, zabavno je. Pridružite nam se.