„U stvarnom životu, naši junaci bijahu pjesnici… Zatekao ih jednom Boris Cvjetanović kako u svom uredu, jedan drugom okrenuti leđima, svaki svoje sviraju u strojeve. I šaptom uzviknu: 'E jeste piskarala!' Otad, a bijaše to skoro na samom početku, oni strašno zavolješe tog čudesnog gospodina i prozvaše ga jednostavno Cvjetko.“
– Greiner i Kropilak Interkonfidental, 1999.
U davnom intervjuu za portal Suvremena hrvatska fotografija, Ana Opalić je ustvrdila da Borisa Cvjetanovića zaista ne treba posebno predstavljati. I stvarno, svakome tko iole prati fotografiju i suvremenu umjetnost u Hrvatskoj i šire, sigurno su poznate antologijske fotografske serije jednog od pionira škole stasale na stranicama omladinskog tiska, ponajprije u Poletu i Studentskom listu, gdje je nekoliko godina bio i urednik fotografije. U nezaboravnim serijama iz 80-ih poput Ljudi iz šahtova, Mesničke 6, Štrajka rudara u Labinu i drugih, bio je jedan od prvih koji su neposredno prikazali sirovo naličje radničke utopije i ljude s margine društva; ali je usporedno s time, u serijama kao što su kultni Prizori bez značaja, u hrvatsku i jugoslavensku fotografiju unio novu dimenziju intimnosti i, kako bi sam rekao, „budnosti na prizore koji nas okružuju“. Svo ovo vrijeme bio je i ostao neumorni kroničar događaja na ne-samo-zagrebačkoj umjetničkoj sceni, „prijatelj fotograf“ ispred čijeg su se objektiva, puni povjerenja, našli svi koji su tom scenom prošli i do danas prolaze. I ne samo oni. Uvijek „na pravome mjestu“ za pravu fotografiju, Boris Cvjetanović umjetnički je svjedok ključnih društvenih promjena od 80-ih do danas, koje u svojoj fotografiji izražava nepretenciozno i duhovito, i potresno i dirljivo, sa smislom za detalj i priču kakav se rijetko viđa. Uza sve to, kao suosnivač Umjetničke radionice Petikat, jedan je od pokretača samostalnog nakladništva fotografskih knjiga u našoj sredini. Ususret predstavljanju novog izdanja njegovih odavno rasprodanih Prizora bez značaja, u novootvorenoj galeriji kafića Sedmica 24. studenoga, Borisa smo pozvali na Booksin kauč da govori o svemu ostalome, a najviše o tome što je fotografija njemu, nekad i sad, kao i što bi nama mogla biti ili opet postati. Dame i gospodo, Boris Cvjetanović!
Boris Cvjetanović (Zagreb, 1953.) školovao se u Zagrebu, na Školi primijenjene umjetnosti (Odjel kiparstva i industrijskog dizajna) te Pedagoškoj akademiji – likovni smjer. Nakon školovanja radio je osam godina kao kipar restaurator u Restauratorskom zavodu Hrvatske. U tom se razdoblju počeo baviti fotografijom, a od 1981. objavljivati fotografije u studentskim tiskovinama (Studentskom listu, Poletu). Godine 1984. napušta posao restauratora i profesionalno se bavi fotografijom u statusu samostalnog umjetnika. Od 1981. do danas ostvario je niz samostalnih i skupnih izložaba u Hrvatskoj i u svijetu. Objavljivao je fotografije u brojnim novinama i časopisima. Od 1987. pa do 1990. godine bio je urednik fotografije u SL-u i Poletu. Nagrađivan je u Japanu na izložbi -ism ’95: The 1st Tokyo International Photo-Biennale nagradom Nikon Camera Co., a u Hrvatskoj 1997. Velikom nagradom na izložbi Hrvatska fotografija, nagradom Homo volans te nagradom Tošo Dabac. Predstavljao je Hrvatsku na 50. Venecijanskom bijenalu umjetnosti, zajedno s Anom Opalić.
Godine 1996. objavio je knjigu fotografija Prizori bez značaja. Fotografije Borisa Cvjetanovića zastupljene su u knjizi Echoes – Contemporary Art at the Age of Endless Conclusions Francesca Bonamija (The Monacelli Press, New York, 1996.). Njegove fotografije nalaze se u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Tokyo Metropolitan Museum of Photography, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Galerije umjetnina Split, Zbirke Filip Trade – Lauba, Narodnog muzeja Zadar, Hrvatskog povijesnog muzeja, Galerije Dante Marino Cettina, Umjetničke galerije Dubrovnik te u više privatnih zbirki. Uz Prizore bez značaja, objavio je fotografske knjige: Novo nebo, Fotografije iz škafetina, Grad, Priroda i grad, Društvo i Na pravome mjestu, sve u izdanju Umjetničke radionice Petikat, čiji je suosnivač s Borisom Greinerom, Stanislavom Habjanom, Danijelom Žeželjem i Hrvojem Đukezom.
Web-portfolio: https://petikat.com/boris
Vizualni salon je Booksin program čiji je voditelj Bojan Dmitrović Krištofić, pisac i dizajner, likovni kritičar i novinar, istraživač i kustos te član uredništva Vide, audiovizualnog kanala SNV-a. Gosti VS-a su sudionici/e scene suvremenih vizualnih umjetnosti, s naglaskom na pojedine autore/ice i autorske grupe čiji individualni i kolektivni vizualni rad sadrži izraženu narativnu dimenziju. Gošće i gosti Vizualnog salona su likovni autori/ce koji, u širokom smislu riječi, pripovijedaju slikama.
Program udruge Kulturtreger podupiru Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Zaklada Kultura nova.
Vizualni salon je Booksin program čiji je voditelj Bojan Dmitrović Krištofić, dizajner i pisac, kritičar i novinar, povremeni kustos i član uredništva Vide, audiovizualnog kanala SNV-a. Gosti Vizualnog salona su sudionici/e scene suvremenih vizualnih umjetnosti, s naglaskom na pojedine autore/ice i autorske grupe čiji individualni i kolektivni vizualni rad sadrži izraženu narativnu dimenziju; dakle, gošće i gosti Vizualnog salona su likovni autori/ce koji, u širem smislu riječi, pripovijedaju slikama.
Gdje su granice, da ne kažemo okviri slike? Je li ih danas uopće moguće pronaći i doseći? Je li u vrijeme post-interneta i post-istine baš sve jedan beksrajni hipertekst u jednom beskonačnom oblaku, ili su „elementarne čestice“ pripovijedanja poput riječi i rečenica, slika i sljedova, sposobne zadržati samostalni integritet? Jesmo li mi sami sve to skupa uopće sposobni prepoznavati? Na takva pitanja i druga koja će nam neprekidno padati na pamet, tražit ćemo odgovore skupa s umjetnicima/ama, neumornim proizvođačima slika u materijalnim i virtualnim svjetovima oko nas.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.