Poezija na živo: Ana Brnardić

U prvoj ovogodišnjoj Booksinoj tribini Poezija na živo u goste nam dolazi pjesnikinja Ana Brnardić.

Ana Brnardić rođena je 1980. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti, a na Muzičkoj akademiji studij violine. Pjesme su joj prevedene na petnaestak jezika i objavljene u domaćim i stranim pjesničkim antologijama, časopisima i na web-stranicama. Dobitnica je Goranove nagrade, Nagrade Slavić i Kvirinove nagrade za mlade pjesnike. Sudjeluje u europskoj pjesničkoj platformi Versopolis. Objavila je knjige pjesama: Pisaljka nekog mudraca (1998), Valcer zmija (2005), Postanak ptica (2009) i Uzbrdo (2015). Izbor iz prve tri knjige preveden je na rumunjski i objavljen 2009. u Rumunjskoj pod naslovom Hotel cu muzicieni. Zbirka Postanak ptica prevedena je na švedski jezik i objavljena 2016. u Švedskoj pod naslovom Fåglarnas tillblivelse. Uz vlastito pisanje bavi se i književnim prevođenjem s rumunjskog jezika u tandemu s Adrianom Oproiuom.

Na tribini će Ana čitati pjesme iz novog još neobjavljenog rukopisa i razgovarati o njima s voditeljem Ivanom Šamijom i publikom. Namjera je stvoriti atmosferu svojevrsne pjesničke radionice, kojom se želi potaknuti razmjena iskustava pisanja i čitanja poezije te pjesničkog rada u aktualnom društvenom kontekstu.

Kao poticaj da dođete i uključite se nudimo vam novu pjesmu Ane Brnardić.

Druga sestra

Dobro je imati sestru. Sestra cvate rano, prije biljaka,
prije mjeseca i pernatih životinja.
Ona je prvo nebožansko svjetlo pod krovom, jasna žarulja,
ravna i dobra ploča stola za blagovanje.
I kad me upitaju za porodicu, sve je lako objasniti,
osim tog zlatnog praha, koji sipi iz lijepog
noćurka negdje u svemiru. Lijep cvijet koji je nekoć
imao ulogu žarulje, ali s vremenom svrhe se predaju.

Sestra je sličnost prstiju, razmak među očima mjera je sreće,
ukratko, sestra je nešto vrlo jednostavno, tetrapak
crnog mlijeka. I osobito, čaša koja se prevrne sa stola
za blagovanje, a nužno je i zataknuti
noćurak, iza uha.

Dobro je biti druga sestra. Nepismena prelazi zelenim flomasterom
preko rukopisa školske zadaće, siše vitice mlade abecede
i vidi da je u stabljici kojom se penje u pup
netko već sagradio krhke ali korisne stube.
Druga sestra spava u koritu, pije iz korita i u korito nazuva stopalo.
Jednom kad se stabljike razdvoje u dva gromoglasna
stabla, druga će sestra zdvajati i gledati
u mjesec kao vuk. Druga sestra je malo vuk,
malo vašar dragocjenosti. Ne pušta,
čuva.