DramaQueen_dijaloške kazališne večeri: transgeneracijske sablasti

Drugi susret kazališne tribine DramaQueen posvećen je transgeneracijskim sablastima odnosno traumama. Nadovezujući se na prethodni susret i Hamleta, Nicolas Abraham i Nicholas Rand u svojim su se radovima bavili sablastima mladog kraljevića koje se manifestiraju u pojavi Duha njegova pokojnog oca. Slijedeći ideje „sablastologije“ Jacquesa Derrida koje se odnose na permanentno vraćanje elemenata društvene i kulturne povijesti u „obliku“ duha ili sablasti, transgeneracijske sablasti se, prema tome, definiraju kao djelovanje psihičkog tereta koje se s jedne generacije prenosi na drugu zatajivanjem i tako postoje nesvjesnom traumom iduće generacije. Pritom je, u razgovoru o sablastima, nezaobilazan i pojam kolektivnog nesvjesnog C.G. Junga koje on definira kao događaje koje dijelimo s ostatkom ljudskog roda, svojevrsni tip arhetipa koji stoji na čovjekovom putu između individualnosti i općenitosti.

Utjecaj i posljedice sila transgeneracijskih sablasti najprominentnije su u obiteljskim dinamikama, konkretno kod djece i potomaka koji ih slijepo preuzimaju od roditelja/predaka i internaliziraju. Tu je dinamiku škotski psihijatar Ronald D. Laing nazvao „igrom pripisivanja i nalaganja“ u kojoj roditelji svoju djecu doživljavaju kao produžetke sebe, zanijekana im je autonomija u stavljeni su u poziciju žrtve vlastitih roditelja. Takav položaj nesvjesnog pojedinca kojem je nametnuta uloga Laing je nazvao „dvostruko vezanom situacijom“ (double bind) iliti „čvor“ o čemu je pisao u istoimenoj zbirci poezije. Sažeti dijalozi između Jacka i Jill jedan su primjer Laingovih „čvorova“:
JACK: Forgive me.
JILL: No.
JACK: I'll never forgive you for not forgiving me.

Slijedeći književnu povijest, od antičkih prokletstava i tragične krivnje uzrokovane pra-zločinom Eshila i Sofokla, preko modernističkih obračuna djece „histerika“ s licemjernim roditeljima kod Henrika Ibsena i Miroslava Krleže, do suvremenih poetskih drama Monike Herceg, voditeljici Nori Čulić Matošić u (ponovnom) raspetljavanju novih, ovoga puta egzistencijalnih čvorova pridružuje se mlada dramaturginja Karla Leko, koja se i sama bavila temom transgeneracijskih sablasti u suradnji s redateljicom Kristinom Grubišom u autorskom projektu Beštije koji je trenutno na repertoaru &TD-a. Što će sve isplivati na površinu u obiteljskim sukobima u Ibsenovom Malom Ejolfu i Jonu Gabrijelu Borkmanu, Krležinoj Gospodi Glembay i Herceginoj drami Ubij se, tata u istoimenoj zbirci drama? Mogu li se dramski likovi djece oduprijeti balastu transgeneracijskih sablasti prije nego što ih stigne smrt ili izgube svoju autentičnost? Ili oboje? Ima li spasa, i je li odgovor (opet?) kazališna scena?

Karla Leko rođena je 1997. godine u Splitu. Uz gimnazijsko obrazovanje završila je i srednju glazbenu školu kao glazbenica oboistica. 2023. godine magistrirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Do sada je radila na brojnim kazališnim projektima kao dramaturginja ili asistentica dramaturgije u mnogim hrvatskim kazalištima kao što su Zagrebačko kazalištu mladih, HNK Split, HNK Zagreb, HNK Zadar, Teatar &TD, Kazalište PlayDrama. Od dosadašnjih autorskih projekata ističu se Sunčani je kraj, Beštije u režiji Kristine Grubiše i produkciji Teatra &TD te predstava Maske Dražena Šivaka u koprodukciji UO Grupa i Dubrovačkih ljetnih igara. Uz rad u polju dramaturgije izvedbe, piše dramske tekstove i filmske scenarije. Autorica je teksta predstave za djecu Sagradit ćemo kuću ponovno u režiji Vinka Radovčića koja je na repertoaru Kazališta lutaka Zadar. Članica je strukovne udruge SPID.

Svi prije ili kasnije završe u Booksi.
#booksinih20

Program podupiru Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Grad Zagreb i Zaklada Kultura nova.