Audio klub@Booksa: 'Vojko' Vojka V.

Vojko Vrućina otkantao je Dječake, skratio ime i izbacio dugoočekivani album na kojem gostuje Tonči Huljić. Krešo Bengalka u međuvremenu je objavio dva albuma, Žuvi jedan, a Ivo i Zondo tek nekoliko samostalnih pjesama. Dakle, u više od dvije godine koliko je prošlo otkad se na ovom programu slušala Istina, splitska je rap scena doživjela brojne promjene čiji je zajednički nazivnik uspješna emancipacija članova donedavno uspješnih grupa. Je li ovo kraj jedne ere ili tek restrukturiranje u duhu Marvel Cinematic Universea ili Agrokora? Tko je bolji - Krešo ili Vojko? Je li Vojko legitimni nasljednik velikog meštra sviju - Huljića? Ovo su samo neka od pitanja na koja će - uz vašu pomoć - pokušati odgovoriti voditelji Audio kluba Matej Ivušić i Leonard Jurić.

***

Za one koji  još s njime nisu upoznati, slijedi objašnjenje koncepta našeg programa. Napisao ga je naš dragi prijatelj Ante Perković. Što znači da ga još dugo, dugo nećemo mijenjati...

Nekoć davno, u stara, sumračna vremena ljudi su išli od kuće do kuće, od stana do stana, nekad čak i u druge dijelove grada, pa i tramvajem ako se moralo (!), da bi zajedno slušali ploče i onda razgovarali o njima. Još davnije, u mračnim eonima neosvjetljenim titranjem ekrana, okupljali bi se oko vatre (jer nešto mora titrati), i slušali kako netko od njih udara u kože ili puše u probušenu kost. Hoće reć – humanoid je sklon uhougodne trenutke dijeliti sa sebi sličnima. Muzika ne zvuči isto u osami i u društvu: ono što i kako čuje drugi utječe na vas, nečija radost vas može ponijeti, nečije odbijanje zatvoriti, jednadžba je to s puno veselih nepoznanica. Ukratko i zaključno, fora je slušati muziku u društvu. A to se – žali bože pameti i para – ipak ne može napraviti na društvenim mrežama. Još. Ili može, ali lošije.

Otud pokretanje programa kolektivnog slušanja albuma. Zove se Audio klub i ne bavi se audiofilskim, hi-fi pristupom glazbi (savršeni zvuk je nešto kao Übermensch – ok ideja koja vodi u fašizam). Cijelu je stvar pokrenuo Ante Perković koji je potom abdicirao i voditeljsko žezlo prepustio Mateju Ivušiću, a Matej je, pak, odmah uzeo pobočnika u liku Leonarda Jurića. Sluša se sve i svašta, ponekad i na gramofonu, ali se ne tolerira nostalgičarsko kukanje o rokenrol eldoradu prošlosti (čujemo da Dom za stare i nemoćne na Iblerovom ima fine programe, a nije ni daleko). Bavi se nekim totemima ovdašnje pop kulture, ali to ponekad radi sjekirom i motornom pilom (metafora). Uglavnom, zabavno je. Pridružite nam se.