Zakon za budućnost?

Danas, 26. siječnja, Hrvatski sabor izglasao je Zakon o hrvatskom jeziku, pokrenut na inicijativu Matice hrvatske, kojim se po prvi put u povijesti uređuje pitanje službene i javne uporabe hrvatskog jezika, a koji je posljednjih mjeseci bio tema prijepora stručne i šire javnosti.

Ukratko, Zakonom se propisuje službena uporaba hrvatskoga jezika, uređuje osnivanje Vijeća za hrvatski jezik kao koordinacijskog savjetodavnog tijela čiji će rad biti usmjeren na zaštitu, njegovanje i razvoj hrvatskoga jezika, kao i izrada Nacionalnog plana hrvatske jezične politike radi očuvanja društvene uloge i pravnoga položaja hrvatskoga jezika. Zakon definira što sve obuhvaća pojam hrvatski jezik, koje su posebnosti hrvatskog jezika, područje primjene hrvatskog jezika te njegovu trodiobu na tri ravnopravna narječja – čakavsko, kajkavsko i štokavsko – kao da je sve ovo itko zapravo dovodio i pitanje.

Glavni odbor Matice hrvatske povodom donošenja Zakona priopćio je sljedeće: „Skrb o razvoju hrvatskoga jezika odgovornost je cjelokupnoga hrvatskog društva te stoga mora biti postavljena na široku nadinstitucionalnu i nacionalnu razinu. To će se postići okupljanjem hrvatskih ustanova i najboljih stručnjaka koje ovo društvo može dati za promišljanje razvoja hrvatskoga jezika, identiteta i kulture u budućnosti. Ovo je zakon o budućnosti hrvatskoga jezika. Njime ne zaštićujemo hrvatski jezik u prošlosti, nego ga pripremamo za budućnost i buduće naraštaje.“

Kako se točno priprema jezik za budućnost te kako i zašto se to čini donošenjem Zakona – od izrade Nacrta do danas ostaje nejasno.

Da se vratimo malo unazad… Brojne kritike uslijedile su netom nakon predstavljanja Nacrta prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku 1. kolovoza 2023. godine koji je izradila Radna skupina Matice hrvatske i uputila ga u javno savjetovanje. Sami komentari sežu od konstruktivnih i stručnih, preko mnoštva praznih iskaza da je jezik nužno (za)štititi (od koga/čega?), do blago rečeno osebujno nacionalističkih.

Upravni odbor Hrvatskog društva pisaca oštro je reagirao na prijedlog Zakona i tražio da se povuče iz procedure. Kritizirali su, između ostaloga, osnivanje novog Vijeća za hrvatski jezik, pored već postojećeg Instituta za hrvatski jezik i Odbora za normu hrvatskog standardnog jezika HAZU-a, a indikativno je i da su pisci i spisateljice izostavljeni iz čitave priče, „s obzirom na stvarnost u kojoj je jasno da su upravo pisci oni koji stvaraju i čuvaju jezik“.

„Predloženim se Zakonom pokušava ograničiti upotreba hrvatskog jezika koji je povijesno bio propulzivan i otvoren te propisati da sve javne obavijesti i promidžbene poruke moraju biti na hrvatskom jeziku, da nazivi ustanova, proizvoda, sportskih i kulturnih objekata i priredbi te mnogih drugih manifestacija moraju biti na hrvatskom jeziku – a to je poprilično sklizak teren, imajući u vidu da bi s jedne strane nazivi poput Fitness centra XX ili Vaterpolo kluba XX postali neprikladni, dok s druge strane svjedočimo neprihvatljivo niskoj razini korištenja hrvatskog jezika naših vodećih političara i medija“, stoji u izjavi.

Između ostalog, upozorili su i na jednu od posljedica ovakvog zakona, a to je „diskriminatorska politika financiranja otkupa knjiga“ koja dobiva potpuni legitimitet, čime bi „javne knjižnice izgubile svaku mogućnost nabavke knjiga srpskih, crnogorskih i bosanskohercegovačkih autora jer nisu na hrvatskom jeziku – a koje je besmisleno prevoditi.“

Lujo Parežanin skrenuo je pozornost na brojne problematične odredbe, „nepotrebne, pa i neprimjerene takvom dokumentu“, zaključivši kako su one „naprosto pretvaranje nacionalističkih refrena o jeziku i nacionalnom identitetu u beskorisno slovo zakona“. Kao i HDP, problematičnim vidi osnivanje Vijeća za hrvatski jezik, koje: „Ukratko, moglo bi se reći (…) služi tome da konzervativni jezikoslovci samima sebi osiguraju ključnu ulogu u jezičnoj politici.“

Kada je u pitanju spomenuto Vijeće za javnu uporabu hrvatskoga jezika, u Zakonu stoji kako je to: „Savjetodavno tijelo koje sustavno prati stanje i uporabu hrvatskoga jezika te daje mjerodavna mišljenja u vezi s javnom uporabom hrvatskoga jezika jest Vijeće za javnu uporabu hrvatskoga jezika. (2) Vijeće Hrvatskom saboru podnosi izvješće o stanju zaštite hrvatskoga jezika kad to Sabor zatraži, a najmanje jednom godišnje. (3) Na zahtjev Hrvatskoga sabora, mjerodavnih ministarstava i na vlastitu inicijativu Vijeće u obliku zaključaka donosi mišljenje o uporabi hrvatskoga jezika u javnim djelatnostima i pravnim stvarima te potvrđuje pravopisna i pravogovorna načela na temelju kojih se izrađuju pravopisni i pravogovorni priručnici. (4) Privatne i pravne osobe mogu se obratiti Vijeću za pomoć u pitanjima koja se tiču javne uporabe hrvatskoga jezika.“ Dakle, područje njegova djelovanja široko je i neodređeno, a kako će rad Vijeća pripremiti jezik za budućnost, također nije pobliže objašnjeno.

Lingvist Mate Kapović oštro komentira Vijeće: „Zadnje što jeziku treba je da nam šačica ljudi odozgo nameće svoju nazadnu političku ideologiju kroz jezik. Ako jezik išta ugrožava, ugrožava ga neznanstveno i agresivno preskriptivističko djelovanje odozgo, u kojem slušamo npr. sumanute jezične 'savjete' poput toga da je 'pogrešno' govoriti 'upaliti televizor' osim ako ne mislite na doslovno paljenje vatrom. Vijeće za jezik će takve štetne i neznanstvene 'savjete' samo osnaživati, što nas vraća unazad u predznanstveno doba umjesto da se bavimo jezikom na razini 21. stoljeća i da hrvatski promoviramo tako što ćemo ga što bolje opisivati i proučavati u svom njegovu bogatstvu. Šteta je što se npr. Institut toliko bavi trivijalnim i besmislenim normiranjem umjesto da opisuje naše dijalekte ili se bavi poviješću hrvatskoga.“ (Citat preuzet s radiogornjigrad.blog.)

Još jedan od članaka na koji se najviše reagiralo u procesu javnog savjetovanja jest članak 11. u kojemu je nejasno razlikovanje „hrvatskog jezika“ i „hrvatskog standardnog jezika“ u službenoj i javnoj komunikaciji (možda bi to upravo Vijeće trebalo regulirati…?). Da ponovimo: (1) Javna uporaba hrvatskoga jezika svaka je usmena ili pismena jezična obavijest u prostoru namijenjenom javnosti ili široj publici, uključujući i onu elektroničkim putem. (2) Uz uporabu hrvatskoga jezika, u neslužbenim prigodama moguća je i javna uporaba narječnih idioma hrvatskoga jezika radi poticanja i uvažavanja regionalnih posebnosti. Mislili smo da su "narječni idiomi" dio hrvatskog jezika? U saborskoj raspravi na sporni članak upozorila je Katarina Peović koja je ponovila da je to „totalitarni zakon“ koji kriminalizira dijalekte i nameće kako će se govoriti u javnom prostoru.

I dok su ovo samo neka od izrazito problematičnih mjesta Zakona koja dovode u pitanje njegov misao, kao i oblikovanje, apsurdno je da se upravo iz Zakona o jeziku koji tako posvećeno brine o pripremi jezika za budućnost ne iščitava stvarna briga o jeziku, kao ni o njegovim govornicima. Statistički najmanje čitamo, ogroman postotak stanovništva godišnje ne pročita niti jednu knjigu, položaj pisaca i spisateljica, onih najzaslužnijih za razvoj jezika, onih koji ga doista pripremaju za budućnost (ako je takvo što uopće moguće), sve je samo ne zavidan, lektori su postali mitsko zanimanje, ali barem imamo Zakon o hrvatskom jeziku.

Kako će Zakon, koji proskribira jedno, određuje drugo i propisuje javnu upotrebu hrvatskog jezika, govorenje i pisanje, pozitivno utjecati na budućnost hrvatskog jezika, pripremiti ga za budućnost i buduće naraštaje, ostaje vidjeti.