Imao sam 14 godina kad sam pročitao Urotu zrinsko-frankopansku, 560 stranica dug roman Eugena Kumičića, koji se nečijom strašnom odlukom našao na popisu lektire za osnovnu školu. Kad sam dovršio proces čitanja tog djela koje nema nikakve jezične, tematske, idejne ni emocionalne poveznice sa životom jednog suvremenog školarca, zaključio sam da sustav školske lektire nema nikakvog smisla. Da iza mukotrpnog rada ne stoji neki viši, klincima nedokučivi cilj, nego da se radi o sustavu kojeg je ustrojio netko glup i/ili zlonamjeran. To nažalost nezaboravno iskustvo poslužilo je kao prvi povod za istraživanje teme školske lektire.
Dovođenje školskog sustava u pitanje nije tek frustrirana reakcija ljutih učenika, nego ozbiljna tema kojom se bave razni pedagozi, znanstvenici i filozofi, od kojih neki čak tvrde da je cijeli sustav namjerno konstruiran u svrhu zatupljivanja mladih ljudi (v.
John Taylor Gatto,
Oružja za masovno poučavanje). U današnjem hrvatskom društvu obrazovni sustav najčešće se nalazi pod umjerenijom kritikom, i to zbog njegove neusklađenosti sa svijetom rada. To se direktno osjeti na politici visokog obrazovanja, ali već učenici osnovne i srednje škole polako uče da je najvažnije 'praktično znanje', što danas označava ono znanje koje se može lako pretvoriti u novac.
U takvom svijetu, školska lektira djeluje kao živi fosil. S jedne strane, proces sporog čitanja teksta neprilagođen je i mrzak današnjim učenicima koji su odrasli uz sveprisutne elektronske, brze medije. S druge strane, čitanje starih knjiga o izmišljenim likovima i svjetovima ima sve manje veze s 'realnim' društvom. Tako se učenike u školi potiče da prolaze kroz vrhunska književna djela, ali im se istovremeno poručuje da u pisanju i čitanju knjiga o Ahileju i Beatrice - nema kruha.
Unatoč tome, književnost i dalje satnicom i količinom sadržaja spada u najzastupljenije školske predmete.
Čemu služi predmet koji učenicima uglavnom ne donosi duhovnu, a pogotovo ne materijalnu korist? Ovaj projekt proizašao je iz tog pitanja, ali i iz osjećaja da na to pitanje postoji legitiman odgovor; osjećaja da su Barnabas iz Pavlove ulice, Don Quijote, Emma Bovary, Gregor Samsa, "dvije, tri cigle na putu", Mersault i brojni drugi značajno utjecali na generacije učenika. Dojam da je lektira obogatila naše živote tako predstavlja drugi povod za istraživanje ove teme.
Smatram da sustav lektire nije problematičan sam po sebi (kako bi sugerirao kritički pedagog poput Gatta). Pravilna izvedba nastave književnosti može potaknuti učenike da razumiju, cijene i zavole kritičko čitanje dobrih knjiga. Međutim, da bi se uspostavila dobra veza između učenika i književnog djela, potreban je dobar školski rad. Naime, komunikacija između učenika i djela uključuje i druge posrednike: to su ministarstvo (koje propisuje što i kako će se čitati za lektiru), propisani udžbenici i profesori. Oni navode učenike kako čitati i tumačiti književni tekst.
Iznijet ćemo pozitivne primjere u kojima su dobra selekcija i dobar nastavnički rad urodili plodom – učenici su zavoljeli lektiru te su nastavili čitati u slobodno vrijeme premda im se u današnje doba nudi toliko kvalitetnih alternativa. Tim više trebamo biti kritični spram lektire: ukoliko učenici ne uspostave dobar odnos prema lektiri, primarna odgovornost ne leži na 'duhu vremena', nego na navedenim posrednicima.
Cilj tekstova je otkriti na koji se način izvodi nastava, tj. kako funkcionira odnos između lektire i učenika. U tu svrhu razgovarat ćemo s djelatnicima Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta te Agencije za odgoj i obrazovanje, profesorima književnosti, razmotrit ćemo udžbenike i, naravno, popričati sa glavnim 'žrtvama' školskog sustava – učenicima.
Naravno, valja zapamtiti da učenici ne čine homogenu skupinu: radi se o ljudima koji tokom formativnih godina prolaze kroz veoma različite životne faze, pa tako i sama lektira mijenja svoju svrhu i formu ovisno o razredu ili usmjerenju. Stoga ćemo zasebno razmotriti lektiru u nižim i višim razredima osnovne škole, te u gimnaziji i strukovnim školama.
Nećemo pružiti konačne odgovore na navedena pitanja, nego otvoriti teme o kojima rijetki autori kritički govore. Među njima svakako valja izdvojiti sarajevskog profesora
Nenada Veličkovića koji je u knjizi
Dijagnoza – patriotizam uvjerljivo iznio tezu da lektira u Bosni i Hercegovini služi za potpirivanje nacionalističkih ideologija. Premda se Veličković uglavnom bavi ideološkom funkcijom lektire (dok ćemo se u ovoj rubrici baviti pitanjem može li lektira danas imati
ikakvu funkciju u životu učenika), njegova kritičnost, sustavnost i humor poslužili su kao uzor i u mom pristupu lektiri.
Naposljetku, premda smatram da se tema školske lektire tiče širokog kruga ljudi, posebno bih posvetio svoje tekstove znatiželjnim, živahnim i neposlušnim učenicima koji su spremni pobuniti se protiv autoriteta i zahtijevati bolje obrazovanje. Učenicima koji će dobiti jedinicu jer ne znaju koje je boje ormar čiče Goriota, ali koji će iskoristiti vikend da bi pročitali Balzacov roman koji nije u lektiri.
Luka Ostojić
