Na kraju godine između Božića i Nove godine, kada tijelo balansira između sarme, kauča i kolača i ne znamo koji je dan u tjednu, moj se mozak vraća u djetinjstvo, u šarenu prostirku na mom krevetu na kojem smo dane provodile moja najbolja prijateljica i ja, slušajući glazbu na mom Barbie radiju, gledajući božićne filmove i Titanik na repeatu i stvarajući novogodišnje odluke koje bismo već sljedeći tjedan zaboravile. S obzirom na moj božićni mozak, odlučila sam za posljednji ovogodišnji tekst ispuniti kratki leksikon kao u školske dane, ali neću otkriti svoju simpatiju, kada sam se prvi put poljubila i koji mi je predmet u školi bio najgori. Umjesto toga, podijelit ću svoje kulturne vrhunce 2024. godine – one trenutke i preporuke koje želim ponijeti sa sobom u novu godinu i podijeliti s vama.
Iako u hrvatskom izdanju izlazi u Frakturi 2022. u sjajnom prijevodu Gorana Čolakhodžića ovjenčanom nagradom Iso Velikanović, Solenoid Mircee Cărtărescua moja je knjiga 2024. godine. Rijetke su one knjige koje odlučimo zauvijek nositi sa sobom, a Solenoid je je jedna od njih i veselim se budućim čitanjima. Ova je knjiga za mene i zbog obujma (696 stranica), ali i zbog izmjenjivanja različitih radnji u knjizi postala knjiga projekt i ne postoji osoba koju nisam pokušala uvjeriti da je pročita. Ako volite magični realizam, ako volite snove, ako volite mračnije knjige, ako volite filozofiju i metafiziku, ako volite kompleksne likove i radnje, ako volite iščašene opise ljubavi, ako volite toksične obiteljske priče, ako se pitate što bi bilo da sam u jednom trenutku u životu donio drugačiju odluku, ako jednostavno volite dobro štivo – ovo je knjiga za vas! Cărtărescu piše knjigu o svome životu kakav bi bio da nije postao poznati pisac, barem prvih sto stranica, zatim uranjamo u svjetove i spuštamo se niz bezbroj stepenica u prostore iz kojih više nikad ne želimo/znamo izaći. Često čujem kako ljudi kažu da bi voljeli da postoji mogućnost da neki knjigu ponovno mogu pročitati po prvi put. Solenoid je knjiga koja se svaki puta čita prvi put.
Kako bih mogla pisati, stvarati, maštati, volim često vidjeti što drugi oko mene stvaraju tako da godišnje posjetim veliki broj koncerata jer je glazba ono što me osim književnosti najviše pokreće, a volim gledati i predstave. Zadnjih godina tjeram se gledati i više serija i filmova da se što manje ljudi ljuti na mene kad ne skužim neku referencu (oprosti, Ana). Pa krenimo onda od koncerata! Za mene je najbolji koncert u 2024. bio onaj Nicka Cave i Black Seedsa u Areni u listopadu. Bio je to moj treći Caveov koncert, ali ovaj je jednostavno bio magičan. Sve je bilo točno onako kako je bilo i za vrijeme njegovog trajanja i mi smo bili dio benda, dio istog osjećaja koji se prolomio dvoranom. Citat koji je prikladan za kraj godine najviše me razorio te večeri: we've all had too much sorrow, now is time for joy.
Premijera možda nije bila u 2024., ali to nimalo ne umanjuje moj entuzijazam za ovu preporuku. Svakako morate pogledati UBU OVO ONO, u režiji Dražena Krešića u Teatru &td – predstavu koja će nasmijati i one najtvrđe mrgude. Sjajna putujuća kazališna trupa i briljantno duhovit tekst kombiniraju se u satiričnoj eksploziji koja secira apsurde društva na način koji je istovremeno urnebesan i pomalo neugodno istinit. Ako volite kazalište koje je hrabro, duhovito i pomaknuto, ova predstava je nezaobilazna!
Najbolji film koji sam pogledala u 2024. bio je Savršeni dani Wima Wendersa. Kad bi poezija bila film, vrlo lako bi mogla biti ovaj. Ovo je film o ljepoti svakodnevice – o ritmu života koji pronalazi smisao u rutini, o miru čišćenja, meditativnoj vožnji kombijem po gradu, snimanju fotografija prirode u tišini, i nenametljivoj snazi glazbe koja prati naš unutarnji svijet. Uči nas kako usporiti, primijetiti svijet oko sebe i shvatiti da je vrlo malo dovoljno za sreću.
Moje otkriće u 2024. bila je i serija Bijeli lotos, koja me potpuno osvojila, a sada nestrpljivo iščekujem treću sezonu. Ova genijalna satira vodi nas u luksuzna odmarališta gdje se bogataške obitelji naizgled odmaraju, ali zapravo otkrivamo slojeve ljudske površnosti, skrivene slabosti i probleme onih koji zapravo nemaju stvarne probleme. Serija pruža sociološki fascinantan prikaz jednog dijela društva i oštar kontrast između privilegiranih i svih ostalih. Glumačka postava je briljantna, tekst je duhovit i oštar, a Jennifer Coolidge je – kao i uvijek – apsolutno neponovljiva.
Iako sam dvije godine bila producentica Festivala svjetske književnosti u Zagrebu, moj najveći ovogodišnji izazov bila je Revija malih književnosti čija je tema bila Queer Balkan. Suurednica i suselektorica Ivana Dražić i ja dobile smo tu mogućnost da sam osmislimo program i odaberemo autore_ice iz deset balkanskih zemalja. Bio je to nevjerojatno poticajan proces koji mi je dao uvid u bogatstvo queer književnosti na Balkanu i donio mi puno inspiracije. Za mene je to također bio prostor otkrivanja hrabrih i provokativnih glasova koji nose sve pred sobom. U sklopu festivala objavljena je i antologija Queer Balkan u kojima se nalaze odabrani tekstovi Selme Asotić, Vesne Liponik, Tijane Rakočević, Yordana Slaveykova, Galine Maksimović, Nore Ugron, Arbëra Selmanija, Vagie Kalfe (Noe Tinsel), Stefana Alijevikja i Kristija Pinderija. Veliko mi je zadovoljstvo da smo Ivana i ja imale priliku stvoriti platformu za glasove koji zaslužuju veću vidljivost, a naš je trud prepoznala i udruga Zbeletron koja nas je nominirala za nagradu Lez of the Year (još jednom hvala <3).
Booksa već dvadeset godina dokazuje kako je doista najbolje mjesto za čitanje – ako se želite osjećati kao u svom dnevnom boravku, samo se zavalite u Booksine naslonjače (vjerojatno vas nitko neće probuditi ni ako zaspite). Ako nemate knjigu sa sobom, ni to nije problem jer na policama ih ima na pretek. Od najnovijih naslova do klasika i knjiga za djecu – sve je tamo, a možete piti i neki fini čaj ili popričati sa studentima koji tamo rade.
Moje mjesto broj jedan za čitanje uvijek će biti bilo gdje uz more, ali kad nema mora, dođem u Booksu i pravim se da sam na plaži.
Kako su odrastali ti čudni milenijalci koje srećete vani i vjerojatno ih osuđujete jer i dalje nisu odustali s izlascima... Pupčana vrpca Lucije Tunković odlično oslikava generacijske probleme milenijalaca. Glavna junakinja ovoga romana obasipa nas popkulturnim vrhuncima našeg doma, pratimo je kroz probleme s kojima se suočava i odrastamo zajedno s njom. Ona se obračunava s različitim traumama, od obitelji, škole, toksičnih veza, pa sve do osobnog razvoja, poremećaja hranjenja i mentalnog zdravlja te nas duhovito i spretno vodi do kraja knjige. Svima bi nam za kraj dobro došao prekid s toksičnim stvarima u životu pa sigurno možemo puno toga naučiti iz ove knjige.
Svake godine na svojoj omiljenoj društvenoj mreži, Goodreadsu, sudjelujem u čitalačkom izazovu i postavim broj knjiga koje nikad ne stignem pročitati. Ove sam godine za svoj cilj postavila trideset knjiga, što se činilo kao izvedivo i realno, ali ni ove godine nisam uspjela. Doduše, upravo sam pri kraju 28. knjige, tako da mogu uspjeti ako se baš jako zainatim ili odaberem kratke knjige, ali mislim da će me u tome omesti one sarme, kauč i kolači s početka teksta.
Da sam bila bolja čitateljica, sigurno bih na svoju ovogodišnju listu knjiga dodala i ove knjige: Otvorene vene Latinske Amerike Eduarda Galeana čiju Knjigu zagrljaja obožavam i preporučujem svima (prvi rezultat na Googlu kad upišete riječ otvorene su otvorene molbe), Depandansa Rachel Cusk koju mi je preporučila prijateljica, Max, Mischa i ofenziva Tet Johana Harstada jer svi govore da je sjajna knjiga, zbirku poezije Harikla Ane Jurišić jer sam naišla na nekoliko pjesama iz knjige i bile su izvrsne, i za kraj nešto od Krasznahorkaija jer bi već bilo vrijeme. Više sreće u idućoj godini, probat ću opet sa skromnim ciljem od 30 knjiga, iako, tko zna, možda mi sljedeći put baš sarma i kauč budu moji najveći saveznici u borbi protiv neostvarenih ciljeva!
Od ljeta 2022. svakih nekoliko mjeseci vratim se Ali Smith. Tog sam ljeta prvi put bila sama na ljetovanju – otišla sam na Zlarin malo uplašeno, ali zato ponosno i provela par dana tamo i na Prviću jedino u društvu knjiga. Tamo sam otkrila Ali i njezinu magiju slika, asocijacija, sjajnih dijaloga i prebacivanja iz jedne radnje iz drugu da ipak sve ostane savršeno jasno i jednako emotivno intonirano. Nijednu knjigu iz njenog ciklusa godišnjih doba nisam pročitala u odgovarajuće doba, Jesen sam čitala toga ljeta, a zadnji roman Ljeto čitam upravo sada. S godinama postala sam velika ovisnica o ljetu (ovisnost o moru bila je tu oduvijek), njega čekam i njemu se nadam mjesecima i jedino u to doba i pored mora osjećam kao da je baš sve u savršenom redu. Osjećaj koji imam ove sve ove godine odlično je opisan u sljedećem citatu: „Sachi su se prsa ispunila toplinom poput one topline za koju je jednom kad je bila još sasvim mala pitala majku jer je osjećaj bio tako lijep i majka je rekla to je tvoje unutarnje ljeto.“ (str. 20.)
Ljeto nije samo vanjski fenomen za mene; to je stanje uma, topli, siguran prostor u kojem sve čini mi se može biti u savršenom redu. Čak i kada nije ljeto, kad je vani zima i kiša, taj osjećaj unutarnjeg ljeta je uvijek prisutan – on je stalna prisutnost. Baš kao što Ali Smith piše: „Ljeto ne možeš probosti iglom“ (str. 184)
„Engleska riječ za ljeto, summer, dolazi od staroengleske riječi sumor, od protoindoeuropskoga korijena sam, što ujedno znači i jedan i zajedno.“ (str. 215) Možda zbog toga, ljeto nije samo sezonski događaj, već stanje koje nas povezuje – s prošlošću, trenutkom i samim sobom. I dok još čekam te toplije mjesece, znajući da će ljeto opet doći, uvijek imam osjećaj da nosim to svoje unutarnje ljeto sa sobom. Čitajte Ali Smith kojem god godišnjem dobu da ste priklonjeni.
Za kraj ovog zaokruživanja godine je knjiga koju sam također pročitala ove godine a definitivno mora naći svoje mjesto među lektirnim naslovima. Riječ je o knjizi Listanje kupusa Igora Beleša koja prati petoricu jedanaestogodišnjaka u Borovu 1991. godine i kroz dječju perspektivu suočavamo se s okrutnostima Domovinskog rata – oni istražuju nestanke djece iz naselje, zanima ih kamo i zašto odlaze određene obitelji, prvi puta otkrivaju da postoje različite nacionalnosti i da se ljudi kategoriziraju prema njihovim prezimenima, dok prema kraju knjiga postaje sve teža i krvavija. Zanimljiv je način na koji Beleš priča ovu tešku priču, iz očiju djece koja na početku ništa ne razumiju, a s vremenom su prisiljena prerano odrasti. Oni nikada ne zaboravljaju na svoje prijateljstvo, svoju An družinu i zajedništvo. Na ovu knjigu nitko neće ostati imun, a u školama bi se trebala čitati da se više nikada ne ponovi ništa slično.
Dovršiti zbirku poezije do kraja veljače! (Ako sam napisala javno, onda se mora ostvariti.)
I tako, dok ulazim u novu godinu, sa sobom nosim ne samo kulturne vrhunce, nego i trenutke koji su oblikovali moju unutarnju mapu – ona na kojoj ljeto nije samo sezona, nego stanje uma koje uvijek nosim sa sobom. Neka nas svi ovi trenuci inspiriraju da u 2025. godini i dalje tražimo ljepotu u svakodnevici, hrabro se suočimo s izazovima i ne zaboravimo na smijeh, jer – kao što je rekao Nick Cave – "sad je vrijeme za radost". Sretna nova godina!
Matija Prica, kroz prizmu teorije neuroznanstvenika Roberta Sapolskog o nepostojanju slobodne volje kod ljudi, sagledava kreativnost i kreativni proces.
"Budući da ovaj žanr omogućuje spajanje osobnih iskustava s fikcionalnim elementima i stvaranje prostora za introspektivna istraživanja, mogući broj tema za pisanje zapravo je beskonačan."
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
