Tijekom njenog gostovanja u Zagrebu u studenom 2014. u sklopu projekta Kritika danas, razgovarali smo s francuskom spisateljicom Gwenaëlle Aubry o njenom radu koji se proteže od književnosti i filozofije do kazališta. Zahvaljujemo joj na vremenu koje je posvetila našim pitanjima, inspirirajući nas da u njenim odgovorima nađemo nova pitanja koja će pričekati sljedeći, nadamo se, skori susret. Prvi dio razgovora objavljujemo danas (5.2.), a drugi dio slijedi za sedam dana.
*** Poznati ste po iznimnoj sposobnosti ocrtavanja odgovora na traumu. Uzmimo kao primjer posljedice napada bombaša samoubojice iz Podjela. Tragedija, nepravda i bol nanesene Sarah prikazane su slikama pozajmljenim iz starozavjetnog imaginarija. Ona čeka svog ljubavnika da zacijeli njeno rascijepljeno tijelo, zube polomljene kamenjem, ruke odsječene na zapešćima i pamćenje koje sliči razrovanoj zemlji. Čeka ga da dođe sa slovom koje je nestalo iz svijeta – slovom koje kaos može privesti redu i konačno popraviti njen svijet. Zanimljivo nam je da slovo koje nedostaje biva prizvano, izravno ili neizravno, na raznim mjestima u vašim romanima, kako u Podjelama tako i u romanu Nitko. Možete li nam reći nešto više o podrijetlu ovog motiva kojeg nalazimo u Kabali, mjestu koje zauzima i ulozi koju vrši u vašem pisanju? Ovo je divno pitanje. Potpuno ste u pravu kad uočavate neku vrstu podudarnosti između mojih posljednjih romana s obzirom na motiv slova koje nedostaje. Nisam je bila svjesna dok sam pisala Nitko. U tom romanu ovaj je motiv prizvan referencom na Georgesa Pereca, oulipijanskom praksom lipograma i, naravno, oblikom abecedarija. No, kad sam radila na Podjelama, ponovno sam iščitavala Gershoma Scholema i odjednom sam se prisjetila slova koje nedostaje.
Ono što možete pronaći, na primjer, u Scholemovim radovima o Kabali, ideja je prema kojoj je sve ono negativno, sve nasilje svijeta u kojem živimo, posljedica izostanka jednog slova koje nije moguće identificirati - možda je to schin, kako kaže Scholem, a možda posve nepoznato slovo koje nam prijeko nedostaje. To također znači da popravak, tikkun, ovisi o samo jednom slovu i, kad pišete, jasno je da vas ta ideja ne može nego potpuno preuzeti. Dok sam pisala Podjele, izravno sam se suočavala s takvim nasiljem da mi je doista bilo potrebno ostvariti neku vrstu magijskog odnosa s pisanjem i s književnosti. Doista mi je bilo potrebno misliti da pisanje romana ima nešto zajedničko, bar za mene, s popravkom, s tikkunom.
Isto tako, radila sam na Plotinu i na misticizmu. Dodatno pitanje bilo je na koji je način motiv slova koje nedostaje povezan s mistikom onog l’indicible, neizgovorivog, neizrecivog. Prilično sam sumnjičava spram motiva neizrecivog, ili barem spram njegove blanšoovske uporabe. Slovo koje nedostaje za mene nije povezano sa smrtonosnim nalogom šutnje nego, baš naprotiv, s pitanjem impulsa, životnog impulsa, u pisanju. Shvaćam ga kao objašnjenje onog čudnog kretanja koje te tjera da, čim završiš jednu knjigu, započneš drugu. Zašto nastavljaš, zašto ustraješ i ustraješ?
Naravno, ako nastavljaš, onda je to zato što osjećaš da je nešto nedostajalo knjigama koje si već napisao i u potrazi si za nečim drugim. Ali ne želim o ovom kretanju, o ovom čudnom impulsu, razmišljati kao o napetosti u odnosu na neizrecivo. (Doista mislim da je to pitanje života, nešto što je povezano s la reprise.) Zato bih željela povezati motiv slova koje nedostaje s jednim divnim romanom, i jednim predivnim likom, malenom Pearl iz Grimiznog slova Nathaniela Hawthornea.
Radnja ovog romana odvija se u američkoj puritanskoj zajednici, a opisuje sram žene koja je označena i stigmatizirana zato što je počinila preljub. Ona je majka malene djevojčice Pearl, koju uvijek odijeva u crveno, i koja je neka vrsta živog slova: slovo srama transformirano je u nešto što je čisti ritam, čisti ples i milost time što je Pearl na neki način tako bajkovit lik. Željela bih o slovu koje nedostaje, a za kojim književnost traga, razmišljati kao o figuri koja preobražava sram, nasilje i isključivanje – iako znate da će uvijek postojati nešto što će se opirati, i protiv čega ćete se uvijek morati boriti, umjesto da ostanete šutjeti. Književnost je, vjerujem, medijacija između jezika i neizrecivog.
U romanu Nitko, abeceda vam je pomogla da pristupite rukopisu koji ste naslijedili zajedno s nemogućnosti njegove istine. Kako se približavamo zadnjim stranicama romana, sve se više čini da je istina koju ste zapisali na kraju ipak neuhvatljiva, konstitutivno nepotpuna i, prije svega, nestabilna. Prevladava osjećaj da bi se mogla urušiti u bilo kojem trenutku. Bez obzira na to, premda abeceda nije jamstvo, ipak vam je poslužila kao sredstvo privođenja kaosa sjećanja redu. Kako to da se baš abeceda nametnula kao konstruktivno načelo ovog romana?
Abeceda je doista došla kao rješenje, ali ne odmah. Puno sam vremena provela čitajući rukopis koji sam naslijedila od oca i pokušavajući razumjeti što bi taj čudni nalog, "à romancer" (romansirati), ispisan na njegovim koricama, mogao značiti. Također sam iz njega izdvojila neke odjeljke. I to ne zbog njihove literarne ljepote, već zbog začudnosti onog što su govorili. Zbog određene vrste neodlučivosti između stvarnosti i fikcije (ili laži, ili delirija), primjera radi.
Ali formu nisam imala, iako sam zaista znala što ne želim. Znala sam da ne želim obiteljski roman, baš kao ni intimni, autobiografski narativ. Na samom sam početku čak samoj sebi zabranila upotrebu prvog lica. I onda se ideja abecedarija jednostavno nametnula i znala sam da je to odgovarajuća forma, prvenstveno zato što je bila vjerna onome što sam željela reći: vjerna, u potpunosti, upravo ideji nemogućnosti intimnosti, baš kao i nemogućnosti autobiografije ili autoportreta.
Nitko je pokušaj da se opiše mnogostruki subjekt, jedno 'ja' koje je također bilo 'mi' ili 'oni', koje je nastanjivala unutarnja gomila, društvo maski, persona koje abecedarij poziva jednu po jednu, od 'A' kao Antonin Artaud do 'Z' kao Zelig. Ova je forma djelovala kao neka vrsta savršenog ograničenja jer je držala intimnost na razdaljini, a u isto je vrijeme poticala određeno autonomno kretanje. Ona ima u sebi nešto gotovo dječje i ludičko, zaigrano, što je pridonijelo zanosu pisanja. Ali je istovremeno arbitrarni, ujedno arbitrarni i ograničavajući poredak.
I to je ono što poglavlje Y (jedino koje ne nosi nikakav naziv, samo ovo slovo, odnosno samo slovo simbola) pokušava reći. Kao i, možda, poglavlje T, "T kao traître [izdajnik]". Mislim da je pisanje čudna mješavina izdaje i vjernosti. Vrlo je neiskreno pretvarati se da možeš biti potpuno vjeran bilo čemu, bilo kome, bilo kakvoj stvarnosti, a posebno ljudima koji više nisu tu da se uvjere u tvoju vjernost i potvrde je. Isto tako, postoji nešto potpuno kontingentno u svakom romanu, hipoteza, linija fikcije, kod, protokol. Upravo zato Nitko je roman, a ne 'intimna pripovijest' – zato što kodificira hipotezu, jednu između mnogih drugih mogućih hipoteza: rizik i radost ne bivanja svojim, nepodudaranja sa samim sobom.
Abecedni poredak stvara napetost između beskonačnosti mogućih odgovora na zahtjev za romansiranjem i nužnom konačnosti tog odgovora u 26 slova. Jednom kad je roman bio objavljen, jeste li ikad došli u iskušenje ponovno baciti kocke, početi ispočetka ili jednostavno zamijeniti lik pod nekim slovom nekim drugim likom?
To bi doista bilo izvedivo, ali nikad nisam imala to iskušenje. Ne bih ga mogla iznova napisati, gotovo da ni ne čitam objavljene knjige – iako, naravno, kad otvorim one prve, ponekad pomislim da bih ih trebala iznova napisati. Dalje, Nitko je vrlo strukturiran roman, i zapravo nije baš plastičan. Ali, ponajprije, mislim da je svaka faza pisanja istovremeno i faza života, te da na njenom početku nisi ista osoba kao na njenom kraju.
Pisanje knjige, to je na neki način potpuna mobilizacija u koju je uključeno nesvjesno koje je pak, mislim, uvelike odgovorno za gustoću i osebujni ton teksta. Čak i ako se odlučite za strukturu, čak i ako svjesno radite na prozodiji, veliki dio onog što čini teksturu teksta uglavnom je povezan s nesvjesnim radom i pletenjem, tkanjem i uvezivanjem oko njega. Ne, stvarno se ne mogu vratiti.
U jednom od prethodnih odgovora spomenuli ste Plotina. U dojmljivom dijelu romana Nitko, tangencijalno dotičete Plotinov pojam 'mi'. Biste li mogli krenuti od ovog motiva i proširiti ga da dobijemo uvid u vaše filozofske preokupacije i putanju vašeg filozofskog rada?
Plotin je još netko tko mi pomaže u kruženju između filozofije i književnosti. Jedno od njegovih glavnih pitanja 'kako se možemo vratiti ovdje nakon što smo bili tamo?' moguće je prevesti u jednu rečenicu iz
Beckettovog romana
Neimenjivi koja meni zvuči kao formula onoga što pisanje nastoji činiti: "
Revenir est long, je ne sais pas d'où." ("Povratak dugačak, ne znam odakle.").
Tu su također i druge stvari: pitanje tišine, koja ovdje ne nastupa samo kao prekid jezika, već i kao temelj za njegovu drugačiju upotrebu, poetičku, inkantacijsku; mistički paradoks, koji je isto tako na djelu u
Majstora Eckharta i
Georgesa Bataillea, odnosno ideja da si najviše svoj kad više nisi svjestan samog sebe. I naravno, pitanje sebstva koje Plotin naziva
hemeis, upotrebljavajući prvo lice množine, i koje nije nešto supstancijalno, nego pluralnost za čije ujedinjenje refleksivnost nije dovoljna, koje nije identitet već je prije kapacitet nekoliko mogućih identifikacija.
Plotin me još uvijek prati, iako sad provodim više vremena s
Proklom jer sudjelujem u prevođenju njegovih
Osnova teologije. Isto tako, završavam knjigu, genealogiju moći, čiji je prvi dio,
Dieu sans la puissance, već objavljen. Drugi dio,
Genèse du Dieu violent, bavi se procesom zamjene aristotelijanske ontologije u-potenciji i u-aktu modernom ontologijom moći i akcije.
To je isto tako kritička geneza božanskog atributa svemoći jer namjeravam pokazati da su u Bogu – prvotnom biću – biće i moć najprije bili spareni. Pitanje svemoći zanima me također jer je ovaj atribut metafizički nužan (u temelju je osnovnih kršćanskih dogmi poput stvaranja
ex nihilo, uskrsnuća, utjelovljena) i jer zahtijeva shizmu između religije i etike. Kao takav ključan je za religijske procedure transcendencije, misterija i nesumjerljivosti. Također u posljednjoj instanci služi za ocrtavanje kvaziteratološke figure Boga s onu stranu dobra i i zla koji nastupa kao vanzakoniti i arbitrarni princip svakog zakona, bilo pravnog, etičkog, logičkog, prirodnog – odnosno, figure apsolutne moći i čiste suverenosti čije teološko-političke primjene mogu biti katastrofalne. Poznato je da se
Carl Schmitt, na primjer, u svojoj teoriji izvanrednog stanja eksplicitno referira na teologiju svemoći.
Dakle, ovo tekuće istraživanje čini diptih s istraživanjem provedenim u knjizi Dieu sans la puissance, u kojoj sam pak iznijela interpretaciju Aristotelove metafizike na temelju pojmova en dunamei i en energeiai – u-potenciji i u-aktu. Ovaj pojmovni par doista dopušta koherentno, jedinstveno čitanje Aristotelovog metafizičkog projekta. I također utemeljuje izvanrednu teologiju, onu Boga bez moći koji ipak nije niti nemoćan niti slab.
Aristotel pokušava promišljati nešto što je vrlo čudno: moć pripadnu Dobru, kojeg on poima kao nedjelatnu djelatnost. U ovom pogledu, on pruža alternativu, barem pojmovnu, podjednako teologiji svemoći i teologiji nemoći, koja je ponovno aktivirana od strane nekih suvremenih mislilaca kao što su Gianni Vattimo ili Hans Jonas.
Ovo pitanje bitno je i za paradoksalnu evoluciju riječi dunamis: kako to da je ona, poslije Aristotela (i Plotin ovdje igra važnu ulogu), reinterpretirana ne kao u-potenciji nego kao moć? Kako je došlo do njenog izjednačavanja s moći? Kako je pojam svemoćnog Boga s onu stranu dobra i zla na kraju zamijenio pojam Boga bez moći i postao izjednačen s Dobrim? Konačno, kako ova zamjena korelira sa zamjenom ontologije u-potenciji i u-aktu modernom ontologijom moći i djelatnosti?
***
Razgovarali Ante Jerić i Diana Meheik
