Lektira je većini učenika normalan školski sadržaj. Stariji učenici mogu negodovati protiv pojedinog lektirnog djela, ali teško da će se pitati što lektira kao takva jest i što radi u školskoj nastavi. Jedini učenici koji se mogu čuditi lektiri (i književnosti kao takvoj) su oni najmlađi učenici. Stoga upravo u prvim susretima s lektirom, kroz prvotno čuđenje i otkrivanje novog teritorija, učenici uče osnovne stvari o književnosti koje će im se u ostatku života činiti 'prirodnima'.
Kako mladi učenici doživljavaju književna djela? I kako im se pristupa u nastavi lektire? O tome smo razgovarali s Ljiljanom Merlin Zovko, učiteljicom iz zagrebačke Osnovne škole Izidora Kršnjavoga, koja trenutno predaje trećem razredu.
'Trećaši' već znaju čitati, pisati i pratiti nastavu, ali tek ulaze u ozbiljniji kontakt s književnim djelima. Stoga u trećem razredu uče osnove: što su teme književnog djela, ponavljanja u stihu i kitici, što je pripovjedni lik i kako tekst može govoriti o njemu, kako prepoznati pripovijetku, basnu ili dječji roman. Premda se odraslim ljudima takve stvari čine samorazumljivima, učenici doista tek uče baratati spomenutim pojmovima. Tako Merlin Zovko navodi moguće nesporazume u čitanju djela Čudnovate zgode Šegrta Hlapića: učenici koji su prije lektire gledali animirani film (sa životinjskim likovima!) lako se zbune i miješaju elemente romana, basne i filma.
Cilj nastave u trećem razredu stoga je neočekivano ozbiljan: lektira ne služi tek za šalu i igranje, nego za učenje osnovnih književnih pojmova. Naravno, ciljevi obuhvaćaju i poticanje ljubavi prema čitanju, stvaranje i izražavanje svojih dojmova o djelu te kreativno korištenje pročitanog (kroz npr. crtanje likova ili zamišljanje alternativnih krajeva djela).
Takva koncepcija nastave stavlja učitelje u relativno slobodan položaj. Naime, budući da je veći naglasak na važnim pojmovima nego na važnim djelima, učitelji imaju relativnu slobodu birati primjere na kojima će učenicima demonstrirati pojmove. Popis lektire u HNOS-u tako sadrži dva obavezna djela (Vlak u snijegu Mate Lovraka i spomenutog Šegrta), te 18 drugih djela od kojih svaki učitelj bira 7 djela koja će raditi s učenicima.
HNOS omogućuje i veliku slobodu u odabiru nastavnih metoda. Stoga učitelj lako može prenijeti lektiru u nastavu drugih predmeta i time postići različite ciljeve istim djelom (npr. učenici mogu na satu likovnoga crtati likove iz lektire). To je teoretski moguće i u višim razredima, ali je teže izvedivo jer zahtijeva povezanost kako između različitih profesora, tako i između različitih nastavnih programa.
Ipak, pozicija učitelja nije laka budući da se stara nastava književnosti suočava s novim učenicima i novim problemima. Riječima Merlin Zovko, "današnji učenici razlikuju se od prethodnih generacija po načinu na koji percipiraju svijet. Čitanje im je jedna od dosadnijih aktivnosti u životu. Sve manje čitaju, sve gore se pismeno i usmeno izražavaju, sve manje međusobno razgovaraju. Kad gledam dječake, oni najčešće razgovaraju o igricama." Dakle, osim što učenike privlače drugi sadržaji, potreban je i drugačiji način komunikacije s njima nego s učenicima iz prošlih generacija. To nije tek problem suvremenih klinaca koji pilje u ekran, nego i sustava nastave koji se desetljećima ne mijenja.
Konzervativnost sustava odražava se i na popisu lektire. Iako je HNOS donesen 2006., na popisu lektire za treći razred nalaze se pretežno djela starija od 30 godina (uz par iznimaka poput djela Sanje Pilić ili Stanislava Femenića koja su stara 'tek' petnaestak godina). Osim što su djela mnogo starija od učenika, stare su i knjige jer nema dovoljno novih izdanja. Tako stara izdanja ne sadrže objašnjenje za riječi koje su nekad bile uvriježene, a današnjim su učenicima posve nepoznate: 'šilo', 'forinta', 'težak', a na kraju krajeva, i 'šegrt'.
Nesporazum ne postoji samo na jezičnoj razini. Merlin Zovko tvrdi da današnji učenici teško razumiju i popularni te obavezni lektirni naslov Vlak u snijegu. To je posve normalno jer se radi o djeci koja su rođena nakon 2000. godine i koja nemaju ni minimalno iskustvo ili predznanje o kulturi Jugoslavije, koje Lovrakovo djelo implicitno zahtijeva od svojih čitatelja.
Stoga mi se nameće pitanje koliko je 'arhaičnost' lektire stvar samog medija, a koliko kulture. Čitanje knjiga nije samo po sebi dosadno niti neprilagođeno potrebama suvremenog čovjeka. Dapače, knjiga omogućuje čitatelju slobodu pronalaženja svog ritma i svojih načina čitanja, dok film, televizija i igrice ograničavaju te mogućnosti i brže umaraju gledatelja. Međutim, tim medijima sklona je popularna kultura koja se odabirom tema i načinom promocije pokušava što više približiti i svidjeti mladom čovjeku. S druge strane, ovakav popis lektire kao da se vraća u djetinjstvo profesora umjesto da se obraća današnjim učenicima.
Kada popularna kultura uđe u književnost, onda se pokaže da mladi čitatelji nemaju nikakvih problema sa 'dosadnim' i 'mukotrpnim' čitanjem (kao što vidimo na primjerima Harryja Pottera ili Sumraka). Stoga se čini da učenici naprosto ulaze u dijalog s djelima koja im se direktno obraćaju. Ipak, ne mislim da popis lektire u nižim razredima treba svesti na popis suvremenih popularnih knjiga, nego da nastava lektire uvijek zahtijeva pronalaženje novih načina kako da uspješno uđe u dijalog s novim učenicima: kroz suvremena djela, kroz razne pedagoške metode, kroz zadobivanje povjerenja učenika i otvorenu komunikaciju.
Poseban trud potrebno je uložiti u rad s mlađim učenicima koji se tek susreću s lektirom i književnim djelima. Ako oni u trećem razredu nauče da im lektira nema što reći, tu će pouku najvjerojatnije ponijeti sa sobom i kroz ostatak obrazovanja i života.
