Page arrow
Web banner 3Banner mobile 3
Piše: An. Fazekaš

Roman, actually

Large untitled design   2023 04 26t135125.011

S naslovnice knjige. Dizajn: Škart.

Srijeda
26.04.2023.

KO JE DOSTOJAN IMENA UMETNIKA
Kada priča sa mnom često se divi umetnosti i umetnicima, artefaktima uopšte, a posebno se divi piscima. Ja ćutim i pitam se kako to da ne zna da sam i ja…

Neko je vrijeme trajala, predvođena m*škarcima u tipu pisca, diskusija za drvenim stolom o prijevodima Joycea na srpski. Kako sam dugo šutjela bez doprinosa, osjećajući se kao da sam u skeču, pokušali su me uključiti u razgovor pitanjem o tome što ima odnosno ima li što(god) na našoj, što će reći hrvatskoj književnoj sceni. Bila sam umorna i zbunjena tokovima svijesti pa nisam ni sebe ni nas iskazala; otvorila sam usta i samo dublje zašutjela. Da sam bila više pri sebi, možda bih nešto uspjela domisliti ili izmisliti, a opet ne bih im voljela ni muljati, sviđali su mi se. (A što reći?) Danica se nije nešto pretrgla da svojih pet centi uloži u džojsologiju, možda mi se zato sviđala još više, lijepog i oštrog pogleda iza naočala s narančastim staklima. Priprijetila mi je doduše tužbom ako budem raspačavala foto-materijal na kojemu po drveću vješa natpis za Književnu štafetu, događanje Srpskog književnog društva na kojem smo se našle.

Daničina je knjiga poput Danice kakva je u mojoj glavi nakon našeg kratkog susreta. Dobila sam je u ruke od zajedničke prijateljice T. posred Beopolisa, uz teške riječi: „Danicu ću ti kupiti ja; slušaj, genijalna je.“ Izdanje Nojzac/Neusatz, rebrasto meko, bijelo i plavo s nešto masnih crnih linija; Futura publikacije (Novi Sad), na naslovnici ilustracija koju potpisuje Škart, gore u zagradama i malim slovima Danica Vukićević, a dolje tiskanima stoji unutrašnje sa strijelom prema dolje – u oblak –– u plavetnilo. Ako znate što tražite, razaznat ćete da valovi s malim okatim dvonogom iznad kojega lebdi oblak prema plavim hridima ispisuje drugi dio naslova, zajedno: Unutrašnje more. Knjiga je to razlomljene proze koja slaže jedinstvenu perspektivu pripovjedačice, njezina života i neposredne okoline, pogled po pogled, misao po misao, dah po dah. Britka je i mekana, romantična i drska, sažeta i duboka.

UVID
Život ima romanesknu strukturu, dan ima romanesknu strukturu. Dnevni romani. Svaki dan je – knjiga.

Pregledala sam pažljivo kolofon, i kaže da je tiraž svega 300 primjeraka. Nisam načisto s kvantitetama književnih otisaka, budući da se već tristo čini kao impresivna količina zainteresiranih čitateljica, ali racionalno znam da je riječ o skromnoj nakladi1. Je li Unutrašnje more zavrijedilo tako malo povjerenja, i akonto čega? Teško mi je povjerovati da je standard tako malena količina. Ili je to ekskluziva prije opće pomame, prije konsenzusa o geniju? No nadam se da će nedavna NIN-ova lovorika potaknuti brzo drugo izdanje, a ja ću svoje prvo čuvati kao materijalni dokaz da sam Danicu znala i prije nego što je Unutrašnje bilo in. Lenta „NIN-ova nagrada za roman godine“ sada me škica s naslovnice prethodnogodišnje dobitnice, knjige Deca Milene Marković koju sam istom prigodom kupila u Beopolisu i svježe je pročitala u kompletu s Danicom. No iako sam je se tek sad uhvatila, nije mi promaknulo da je riječ o jednoj od rijetkih žena među književnim laureatkinjama nagrada s težinom, i o nestandardnom romanu za koji se u povodu nagrade iskosa komentiralo da nije zapravo roman. Pa kad sam čula da je Vukićević ovogodišnja dobitnica, zabrinula sam se da će književnim dečkima popucati sve žile u vrijednim mozgovima jer, ruku na srce, nije ni Unutrašnje more, štono bi se reklo: Roman s velikim K, hoću reći R.

POTVRDA ROMANESKNOSTI
Ona je otkrila kako život ima strukturu romana (neprustovski, nabokovski) iz dana u dan, to jest, da je svaki dan – roman i da on ne mora nužno biti deo ciklusa niti povezan s ostalim danima-romanima (nebalzakovski) ili pak, nategnuto može (balzakovski). I upravo taj dan kada je za televiziju izrekla to o romanu-danu završio se spektakularno, provela je noć u policijskoj postaji.

Sigurna sam, koliko mogu biti ne znajući, da je Vukićević u Moru aktivno reflektirala o žanrovskom ambigvitetu teksta koji je, prema njezinim vlastitim riječima, organski rastao. Kroz roman je raspršeno mnoštvo segmenata koji imaju dimenziju i metaknjiževnog promišljanja same umjetničke prakse i njezina društvenog konteksta. Maštam da je svjedočila komentarima o romanu Milene Marković2 dok su njezini fragmenti počinjali dobivati oblik knjige, i da je bilo tihog bunta u tome da Unutrašnje more konkurira kao roman, iako/i to baš zato što na roman ne nalikuje.

MOŽDA
Možda ću baš ja osvojiti tu nagradu i odvesti ih na dugoželjeno dugo putovanje.

Pretpostavljam da je osnovno pitanje koja je svrha kategorizacije književnih rodova i žanrova, i što nam je u tom smislu značajno kao orijentacija da djela pospremamo u ladice. Dakle što je to što roman čini romanom, i zašto ga baš to čini romanom? Milena Marković, dramatičarka i pjesnikinja, Decu je napisala razlomljenu u slobodni stih, i dok je jasno da značenje proze kao teksta koji maršira od margine do margine ovdje ne može vrijediti, kvaliteta je teksta daleko više epska nego lirska, više narativna nego poetska. Deca nisu ugodna knjiga, ali jesu u dobrom omjeru čitka i zahtjevna, prate tijek jednog života s jasnim subtematskim fokusom i apeliraju na široko čitateljstvo, iako nije nemoguće da bi to čitateljstvo moglo biti velikim dijelom nastanjeno ženama. E sad, implicitna, ali definitivna hijerarhija književnih rodova i vrsta, na suvremenom tronu drži roman. Ne bilo kakav roman, naravno, jer je roman ujedno i tržišno najprilagodljiviji i najprivlačniji format što ga ponekad surva u jeftinu beletristiku, a kada pripada određenoj niši, obično automatski gubi na univerzalnoj vrijednosti3. Istodobno na vrhu i na dnu vrijednosne ljestvice, roman je u svakom slučaju najpoželjniji književni žanr; onaj koji se najlakše reklamira, najbolje prodaje, najčešće prevodi, najšire distribuira. Možda se zato čini da se njegovu kulu ljubomornije čuva negoli onu drugih formi, rodova, vrsta i modusa; možda zato postoji ideja Velikog Američkog/Hrvatskog/Srpskog Romana, kako je nema za kratku priču, poemu ili esejistiku. Vjerojatno nije pomoglo situaciji da obje knjige također rezoniraju kao autofikcija zbog prvog lica lika spisateljice, ispovjedna tona i manjka distance u naratološkim slojevima glasa koji govori/piše.

MERENO
Pesnik/pesnikinja staju u ono što su napisali/stvorili; pitanje je da li im je u tom odelu tesno ili je ono cakum-pakum. Ko sebe ne/prevazilazi, u preširokom kaftanu/šlafroku?

Spomenuti Joyce jedna je od književnih ličnosti kojima se pripisuje da su bitno promijenile što roman jest i može biti, kada je Uliks konačno vidio tisak. I da se razumijemo, gotovo nijedan izdavač nije htio doći nigdje blizu budućem remek-djelu i da nije bilo aktivnog angažmana niza žena, osobito Sylvije Beach čiji je Shakespeare & Company objavio nemoguće djelo, ne bismo mogle uživati u kultnoj modernističkoj epici4. Što pak neće reći da ne bismo drugdje susrele slične i srodne autorske mehanizme koji su odredili ono što danas prepoznajemo kao modernističke klasike. Mnogi su otvoreno smatrali da Jimmyjev roman također nije roman, nego trabunjanje osobe s duševnim smetnjama, kao da povijest dotad nije već pokazala da to nije međusobno isključivo. A onda je ono što bi Vukićević nazvala konsenzusom o geniju preispisalo povijest i sada se svi pretvaramo da smo zaista s interesom i svojevoljno pročitale Uliks.

Virginia Woolf i Gertrude Stein nisu Joycea, svaka sa svoje strane, mogle smisliti, kao ni njegova djela (remek više ili manje), dijelom upravo zbog statusa koji je uživao kao Otac modernističkog romana, istražujući slične mogućnosti proze kao i njegove suvremenjakinje. No na stranu zasad književni mommy&daddy issues, koji bi zahtijevali više prostora nego što itko od ovdje prisutnih ima živaca, povijest pokazuje da svako doba istražuje strategije, teme i metode adekvatne svojim potrebama i tehnologijama. A iako je svako mapiranje ovih pravilnosti uvijek bitna redukcija, jasno je da se određeni fenomeni organski profiliraju. U skladu s time, živo me zanima što o tome kako pristupamo nagradnim sustavima, hijerarhiji književnih žanrova, i ideji velikih i važnih dijela, govore tendencije u regionalnim književnim scenama ovih dana.

Nagrade me osobno jako malo tangiraju, iako je njihova objektivna moć da bace reflektor na određena djela ozbiljna, a posljedice ponekad nepopravljive. Nema sumnje da je svaka hijerarhija najboljega od umjetničke produkcije uvijek provizorna koliko iluzorna, ali s obzirom na cjelokupnu hiperprodukciju, selekcija će se dogoditi. A tko će ju i kako provoditi ima razmjerno malo veze s djelu (pretpostavljenom) imanentnom kvalitetom. Pisalo se i pisalo, pisat će se, a pisala sam pomalo i sama, o podzastupljenosti autorica na listama nagrađenih, osobito kada je riječ o najznačajnijim nagradama5.

PISATI
Razlika između ženskog i muškog pisanja je ogromna. Pisati ni o čemu, i pisati oko jezgra koje se puni. Pisati s neznanjem i sa uzaludnošću i pisati u formi stvaranja sveta. Pisati na kolenima i pisati u kabinetu.

Čini mi se da nam treba zdraviji sustav nagrada, ali i zdraviji odnos prema njima na razini kolektivne svijesti i besvijesti. Sama je Vukićević u povodu svoga NIN-a izjavila: „Sada će biti velika frka. Kad napišeš roman ljudi te ozbiljno shvataju.“ Ali nije samo statusno pitanje ovdje u fokusu, unutar samoga književnog iskustva (stručnim žiriranjem potvrđeno) žanrovsko određenje usmjerava recepcijsku percepciju pojedinog djela. Ako nemamo specifičnu privilegiju da nam knjige slijeću u krilo blaženo razvedene od konteksta, zapakirane u bijele košuljice na kojima ne piše ništa osim naslova, signali oko samoga tijela teksta su bezbrojni, iako nam velik dio prelijeće mimo oštre pažnje.

Paradigma ecriture feminine svojedobno je služila svrsi da se u feminističkom rakursu afirmira upravo modus pisanja koji njeguje mekoću i fluidnost, otvaranje prema iracionalnom i intuitivnom, ukratko unutar patrijarhalnog sklopa onome što se smatralo femininim kvalitetama. Jest da smo sada to bitno esencijalističko shvaćanje prerasle, no rodni binarizam još uvijek opstaje unutar i onkraj generalne društvene svijesti. I trebat će mnogo vremena, niz temeljnih sistemskih promjena i gomila knjiga da se taj perceptivni binarizam rastavi. Jer nije riječ tek o onome što nam je kognitivno dostupno, nego o učincima koji nam prolaze debelo mimo svjesnih i samosvjesnih radara.

Kada je Laura Mulvey u sedamdesetima pisala o muškom ili maskulinom pogledu (slavni male gaze) u polemičkom članku usmjerenom na psihoanalitičku teoriju i njezine refleksije u raznim teorijskim koridorima, bilo je revolucionarno raskrinkati lažnu neutralnost popularnog narativnog filma kao modela koji odražava i podržava patrijarhalnu viziju svijeta. Visual Pleasure and Narrative Cinema u mnogočemu reducira složenost psihoanalize kao teorijskog pristupa umjetnosti, manipulira njezinom nesumnjivom falogocentričnošću, i sugerira da svojevrsni pandan ženskom pismu u filmskoj umjetnosti može nastati samo u nenarativnoj i antinarativnoj praksi, alternativnim i eksperimentalnim modusima ekspresije. No ono što mi je ostalo najživlje od sada već davnog susreta s Mulvey ideja je da kako gledamo i vidimo nikada nije pasivan čin, i gradivni materijal od kojega ćemo krojiti perspektivu uvijek je već postojeća smjesa privatno-politički ambivalentnih pozicija koje uglavnom oblikujemo spontano i mimo svijesti.

ŽENSKI KANON
Od Jefimije ili od Crvenokose boginje, od Isidore-Duse, Svetlane Slapšak, Mire Stefanović, Ljiljane Đurđić, Ladik Katalin, Radmile Lazić…

Na tragu sličnog promišljanja jedan je od najfascinantnijih romana koje sam posljednjih godina pročitala neprevedeni The Blazing World Siri Hustvedt. U formi kompozitne monografije, sastavljene od različitih tipova teksta, koji pokušavaju rekonstruirati život i djelo fikcionalne umjetnice (dijelom zasigurno inspirirane Louise Bourgeois), roman ne samo tematizira, nego doista provodi i utjelovljuje istraživanje toga do koje nam mjere osnovni signal o identitetu umjetni/ce oblikuje percepciju djela, pa i su-kreira djelo. Govoreći na podcastu upravo o fenomenu kojim se bavila i književno i esejistički i iz perspektive neuroznanosti, Hustvedt ilustrira dubinu utjecaja primjerom da znajući/misleći da pijemo skupo vino, ne samo da ćemo tvrditi da uživamo više, nego ćemo zaista fiziološki i neurološki tijelom reagirati s više užitka, nego ako nemamo takvu predrasudu. Implikacije su u tom smislu za umjetničku recepciju i kritičku refleksiju o umjetnosti nesagledive, u smislu da ih je zaista nemoguće i vjerojatno nepotrebno sagledavati, ali nije loše imati na umu da smo u načinu na koji afektivno doživljavamo, a onda i promišljamo djelo vođene i uvjetovane pravilnostima koje su posve van domašaja naše volje i svijesti.

U slučaju NIN-ovanog romana koji to možda jest a možda nije, zanimljivo mi je kako žanrovska odrednica može (možda i treba? a možda pak ne mora?) uvjetovati kako čitamo, imaginiramo, stvaramo unutrašnje more vlastite percepcije djela… Jer knjigu Danice Vukićević moguće je čitati kao kolekciju poezije u prozi, ili crtice, kao poetsku ili lirsku esejistiku, kao aforizme, autobiografske, gotovo dnevničke refleksije; možemo čitati napreskokce, od kraja prema početku, čitati pomalo, fragment po fragment, držeći knjigu dugo na stoliću za kavu ili pored kreveta. Ali ako nam je rečeno da u ruke uzimamo roman, drugačija se disciplina (možda) spontano uspostavlja; čitamo (vjerojatno) od početka do kraja, u krupnim zalogajima, slažući fragmente u jedinstveni univerzum fikcije.

RUKE MAJSTORICA
Simon de Bovoar je pisala nalivperom, s nalakiranim noktima. Virdžinija Vulf krutim dugim prstima držaše svoju pisaljku. Julija Kristeva s negovanim rukama, nalakirani nokti neupadljive boje, lepe ruke spojene s cigaretom imala je Hana Arent. Elfridini fini tanki prsti. Tražila sam Isidorine ruke na fotografijama, kao da ih krije, ali meke su (kako znam?)…

Oslanjajući se na teoriju6 da su prvi predmeti s kojima je civilizacija počela baratati kao pretečama osnovne tehnologije zapravo bili predmeti koji su primali u sebe, nosači ili prijenosnici, što će reći torbe i spremnici, Ursula K. Le Guin piše u svome tekstu The Carrier Bag Theory of Fiction o tome kako je povijest koja privilegira oružje izbrisala važnost spremnika; dajući prednost lovu zanemarila je izrazitu važnost sakupljanja, oblikujući pripovijedanje oko junačkih djela, na marginu potisnula ljudskost. No za Le Guin je roman „fundamentalno neherojski tip priče“, i ikona znanstvene fantastike u ovom eseju piše da je njezin interes u oblikovanju svjetova taj da ih nastani ljudima. Piše da je heroju potreban pijedestal ili vrh, dok u torbi klopara kao krumpir, a upravo je srodnost romana i torbe ono što vrijedi istraživati u književnosti.

Le Guin također citira misao Lillian Smith da je ono što je „Freud pogrešno shvatio kao manjak civiliziranosti u žene zapravo bio njezin manjak lojalnosti prema civilizaciji“, pretpostavljeno, kako je građena u patrijarhalnom slijedu. Imaju li žene, a onda i sve druge pripadnice i pripadnici skupina koje heteropatrijarhalni sustav šikanira, isti manjak lojalnosti prema pandanu takve civilizacije spram čovječanstva u kontekstu kulture i umjetnosti spram onih koje se njima bave i žele baviti? Za dobrobit umjetnosti i civilizacije koja bi mogla preživjeti (za razliku od ove koja jest i sasvim sigurno će se urušiti u sebe), nadam se i vjerujem da da.

SAVET/ZAVET
Hajde da ne propadnemo.

Zapravo se začudno često sjetim Književne štafete i kako sam cijelo vrijeme razmišljala kako se „kod nas“ književnicie preozbiljno shvaćaju da bi trčalie ukrug u ime književnosti i slagalie dadaističku poeziju (a silno bih voljela da me netko razuvjeri). Umalo sam i sama potrčala, ali to bi već bilo zabrinjavajuće udaljavanje od osobnih normi jer me trčanje prezire i ne posjedujem ništa nalik na obuću za listopadsko blato na Adi. Ipak duboko vjerujem i odgovorno tvrdim da nitko tko nije spreman od sebe napraviti budalu neće stvoriti umjetnost zaslužnu pažnje; nitko tko nije spreman riskirati, istraživati, provocirati, pisati pjesme koje nisu pjesme ili romane koji ne nalikuju na romane. A ako je štafeta u Unutrašnjem moru i rukama Danice Vukićević, nadam se da će ju jednako vrijedne i drske ruke ponijeti dalje.

I dok će vrli profesori možda grmjeti da ipak (književnog) roda mora biti, dopustite da kažem da ne mora. Ćiriću i sličnima petica iz uvoda u naratologiju što znaju točno prepoznati roman actually, ali zanimljiviji razgovori su drugdje. Kao i svaki drugi rod, ni književni nije binaran i jasno razgraničen, nije fiksan i stabilan, i produktivan je samo onda kada se zaigrano pomiče i inspirira nas da promišljamo kako ga sve možemo koristiti kao spremnik i prijenosnik, uvijek spreman za prenamjenu. A unutra stane sve što jesmo i možemo biti; sva naša mora i tjeskobe, razočaranja, povrede i ljubavi, alati i plišanci, šljokice i štafete.

 

* Danica Vukićević gostuje u Booksi 2. svibnja u 19h na programu Eks. prakse: udvajanje, koji će moderirati An• Fazekaš.

 

1 Nedavno sam u rukama imala knjigu koja gotovo sigurno nikome neće donijeti čitateljsku sreću (neću reći koja je, ali bih rado da pogađate), a u našem je komornom kontekstu tiskana u makar pristojnih petsto.

2 Primjerice, kako je Saša Ćirić najprije napisao za Novosti: „Plus još jedna spisateljica kao dobitnica, nema veze što je pesnikinja i dramska autorka, tako da su zadovoljene i feministkinje. Svi srećni i namireni. Kao i srpska dijaspora.“ … a zatim i za Kritiku HDP, zapravo u povodu kritike romana Smrtni ishod atletskih povreda, mnogo jasnije: „I tako, polako, (Aferim!, što bi rekao Radu Žude) srpska proza postaje sve više ženska, mada, ruku na srce proze i dalje nema u dovoljnim količinama. Eto, NIN-om je ovenčana knjiga Deca Milene Marković koja je poema a ne roman, pa kao takva nije ni mogla da bude u konkurenciji za NIN-ovu nagradu. Ali ko bi se danas bavio takvim trivijalnim pitanjem šta jeste a šta nije roman. Pa sve je roman, kad izdavačke kuće tako otisnu, autori klimaju glavom a mediji i žiriji ćutke gutaju servirano.“

3 Postoji i rodna dimenzija književnih rodova, iako po običaju nije stabilna i lako prikaziva, a preslikava se i u ostale društvene dinamike središta i margine, poput rase, klase, i drugih identitetskih sklopova.

4 Za detaljan prikaz svih načina na koje je niz književno inkliniranih lezbijki omogućio Joyceu da postane Joyce, i koliki je nevjerojatni šupak bio u procesu, čitajte biografsku knjigu No Modernism Without Lesbians Diane Souhami.

5 U najužem izboru iste godine bile su Mirjana Drljević za Niko nije zaboravljen i ničega se ne sećamo, Marijana Čanak za Klara, Klarisa, i jedini muškarac u konkurenciji, Goran Petrović s romanom Papir sa vodenim znakom. Za Mešu Selimovića su bile nešto slabo zastupljene žene, a nagradu je ponio pisac par excellence Damir Karakaš za roman Okretište. U rodnoj perspektivi Mešu donekle spašava da je prethodne godine nagrađena bila Ivana Bodrožić za multiperspektivni Sinovi, kćeri, što mi je privatno-književno skoro pa marginalno gore od ovjenčanog Karakaša, ali božemoj. U sretnijim vijestima, kada je tportalovu nagradu za roman godine dobila Marija Andrijašević (također prvotno pjesnikinja) i Zemlja bez sutona, finalisti/ce su bili/e Marinko Koščec (Sami), Đorđe Matić (Niotkuda s ljubavlju), Sandra Antolić (Svojevrsna) i Nora Verde (Moja dota).

6 Le Guin citira Elizabeth Fisher i njezinu knjigu Women's Creation iz 1975. godine, u kojoj iznosi tzv. „Carrier Bag Theory of human evolution“.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu