Ove su godine na Festival svjetske književnosti uvedena dva nova programa: Mali noćni strip-tiz koji nam predstavlja autorski strip, te filmski program s filmovima nastalim po književnim predlošcima. Bilo je stoga prigodno da se prva tribina, koja se održala u petak 4.9., bavi upravo pop-kulturom. Na tribini pod naslovom Pop-kultura kao nadahnuće Vlatka Kolarević je ugostila Davida Foenkinosa, Etgara Kereta i Reinharda Kleista.
Kad je riječ o kontekstu tzv. visoke kulture, u ovom slučaju književnog festivala, pojam pop kulture može izazvati anksioznost. Postavlja se pitanje granice između te dvije, naizgled suprotstavljene kulture. Pošto su svi gosti na neki način povezani s pop kulturom (Keretova i Foenkinosova djela su doživjela popularne ekranizacije, a i sami autori se bave filmom, dok je Kleist autor grafičkih novela), napetost oko nerazjašnjenih pojmova je ubrzo nestala.
Keret, izraleski kratkopričaš i kolumnist, usporedio je pojam pop kulture s ljubavlju i postmodernom - pojmovima koje svatko interpretira na svoj način. Kao konkretne primjere pop kulture naveo je Sheakespearea i Sofokla. Iako se ovaj pojam uglavnom primjenjuje na zapadnjačku 'mainstream' kulturu od ranog 20. stoljeća naovamo, Keretov zaključak nije toliko daleko od 'službene' definicije.
Pošto su i oni koje danas smatramo književnim klasicima svojedobno bili dio 'mainstream' kulture (npr. romani objavljivani u nastavcima u novinama), po Keretu možemo reći da je pop kultura sve! Autor je stoga (točno) predvidio kako će tribina naprosto biti razgovor četiriju osoba o svemu i svačemu.
Razgovor je odista ličio na stand up show u režiji simpatičnog francuskog romanopisca Foenkinosa, pa smo, osim ozbiljnih tema poput imigrantske krize u Europi i ljubavi, mogli čuti i pregršt tračeva iz intimnog života samih autora.
Strip je donedavno bio rubna tema među kulturnjacima, istakla je Kolarević. Reinhard Kleist, njemački stripaš i autor crtanih romana, potvrđuje kako je donedavno isto vrijedilo i za Njemačku. Zbog samog naziva 'comic' većina je ljudi shvaćala strip kao zabavni mediji, uglavnom namijenjen djeci. Do promjene je došlo kad su se počeli objavljivati crtani romani (tzv. graphic novels), koji su napokon uzeti u obzir kao relevantan umjetnički oblik. Autor se prisjetio koliko je bio oduševljen kad je dobio negativnu kritiku jednog svog djela, jer je prvi put imao osjećaj da mu je rad recenziran i kao književni tekst.
U Izraelu crtani romani još uvijek nisu toliko zaživjeli. Keret, čije su priče izdavane i u tom formatu, voli misliti kako je za to kriva veličina sveska. Naime, crtani romani se izdaju u takvim formatima koji ne stanu na police za književnost. Stoga ih se u knjižarama može redovno naći među kuharicama koje su također izdavane u velikim formatima, a gdje ih nitko neće tražiti.
Kleist je u mladosti htio postati filmaš. Nažalost, odrastanjem je shvatio da nije 'timski igrač', pa se format crtanih romana pokazao kao vrlo dobra alternativa. S druge strane, Keret i Foenkinos zadovoljni su sa svojim iskustvom rada na filmu, a postigli su njime i mnoge uspjehe. Unatoč tome što iskustvo ekranizacije svojeg romana Foenkinos opisuje kao ostvarenje sna, ipak ne bi preporučio stvaranje scenarija po vlastitoj knjizi koja je ostvarila veliki uspjeh. Tada publika uspoređuje film i knjigu, te bespredmetno kritizira nedosljednosti. Zato ubuduće za filmove namjerava pisati originalne scenarije.
Nadahnuće i poticaj za bavljenje književnošću autori nisu crpili iz pop kulture, već iz konkretnih životnih situacija. Keret i Foenkinos su se složili kako književnicima postaju pojedinci koji su u mladosti bili 'luzeri', posebice kad je riječ o ljubavi. Pisanje je plan B, dok je živjeti život plan A, rekao je Keret.
Na tribini je u konačnosti bilo vrlo malo riječ o pop kulturi kao nadahnuću. Zapravo, samo je Kleist direktno nadahnut sadržajima pop kulture. Nacrtao je i napisao strip Castro, biografiju Fidela Castra, a trenutno radi na biografiji Nicka Cavea. Kod ostalih su autora filmovi i stripovi nadahnuti njihovom književnošću. Međutim, bilo je mnogo uzgrednih, ali vrijednih uvida koji ne mogu stati u jedan izvještaj - što ne znači da o njima nećemo još pisati.
Lina Gonan
***
Ovaj tekst nastao je u sklopu Booksine prakse za mlade novinare.
foto: Matt H. Wade (Flickr)
