Već neko vrijeme djeluje kao da je književnost postala supkultura. Poseban odvjetak kulture kojom se bave oni za nju usko vezani bilo obrazovanjem, jer su diplomirali na nekom od filoloških odsjeka Filozofskog fakulteta, bilo egzistencijalno, jer su zaposleni u izdavačkim kućama ili su urednici i kritičari. Razgovori o objavljenim romanima i zbirkama poezije, nagradama koje su dobili i tekstovima koji su o njima napisani postaju nešto poput ziherice u jakni, način prepoznavanja jedne zatvorene zajednice koja postaje sve zatvorenija i manja. Međutim, takva se tendencija u književnosti dinamizira u specifičnim slučajevima kada se pojave tekstovi koji dopiru do šire publike i izazovu pažnju kako profesionalnih tako i neprofesionalnih čitatelja.
Riječ je o knjigama koje odlično kotiraju na top-listama najprodavanijih knjiga, nalaze se u izlozima knjižara, u knjižnicama postoji red čekanja za njihovu posudbu, a u njihovu se popularnost lako osvjedočiti i vjerojatno najtočnijom empirijskom metodom – više ili manje diskretnim promatranjem knjiga u rukama čitatelja po autobusima, vlakovima, tramvajima i čekaonicama. Uspostavlja se paralelni svijet književnosti u kojem je popularnost književnog teksta obrnuto popularna njegovoj osvjedočenosti u kritici koja neke od najprodavanijih knjiga ili ignorira ili ih često ocjenjuje negativno.
Ako prihvatimo da je besmisleno i snobovski se zgražati nad čitalačkim navikama onih koji nisu usko vezani za književnost i do kojih se ona probija u sporadičnim naletima, možda je trenutak da se okrenemo samoj književnoj zajednici i kritici koja se možda nalazi u situaciji da pogrešno vrednuje neke tekstove. Grešku u kritičkom vrednovanju ne treba shvatiti u smislu specifične i pojedinačne pogrešne procjene pojedinog romana ili zbirke poezije, koji su možda nepravedno podcijenjeni ili nešto rjeđe precijenjeni, nego u smislu prihvaćanja kritičkog alata neprikladnog za čitanje i prosuđivanje tekstova kojima namjera nije doseći umjetničke vrhunce suvremene književnosti, nego zabaviti čitatelje. Onih tekstova koje se naziva popularnima.
Koliko je čitava književnost postala supkulturom, toliko dugo otprilike traje revalorizacija popularne književnosti i poslovično brisanje granica visoke i niske književnosti. Afirmativan odnos prema popularnoj književnosti postao je gotovo standardom te je on danas prisutan od izdavačkih politika i čitateljskih navika sve do akademske razine s probojem kulturalnih studija i proučavanja popularne kulture. Pa ipak izgleda da neprestano dolazi do buke u komunikacijskom kanalu u kojem kritika neprestano ignorira ili udara po najpopularnijim knjigama.
Prema trenutnim podacima o prodaji knjiga stranice
Moderna vremena Top 20: Hrvatska književnost na prvom se mjestu nalazi
Nada Ante Tomića, a u 20 najprodavanijih još ulaze
Hrvoje Šalković s
Babićima,
Rat Miljenka Jergovića,
Ljubav je glagol Srđana Sandića i
Visoke trave Zorana Žmirića. Riječ je o knjigama čija prodavanost i čitanost ne odgovara kritičkoj recepciji koju su dobile.[1] Ako čitanosti Jergovićevih kratkih priča i Sandićeve pjesničke zbirke pripišemo popularnosti njihovih autora, ostala nam je zapravo popularna žanrovska književnost, humoristični, avanturistički, ljubavni roman, odnosno generacijska proza u trapericama.
Je li onda kritika neprimjereno pisala o tim romanima ne shvaćajući da piše o popularnoj književnosti koja se ne može procjenjivati istim mjerama kao primjerice Perišić, Andrijašević, Bekavac ili Tulić? Možda su srednjostrujaški humor i već viđena žanrovska rješenja namijenjeni onima čiji je manjak književnog iskustva i čitalačke kondicije klasno i obrazovno uvjetovan pa je riječ o čitateljima koji naprosto nemaju vremena i kapaciteta za tzv. lirske romane ili romane o obiteljskim povijestima? A opet, opravdava li to njihov mačističko-adolescentski humor vezan za seksualne odnose koji u njima imaju funkciju iznuđivanja par jeftinih osmjeha? I što s nedvosmislenom političkom angažiranošću koju ti tekstovi donose, a čiji je osnovni problem naivnost?
***
To su pitanja za kritiku koja će se pisati o tekstovima koji tek dolaze. Do tada možemo pokušati opisati neke od mogućih smjerova u kojima kritika može krenuti u susretu s opisanim tekstovima. Jedan je od najčešćih kritika konteksta koji okružuje tekst i na kojega se on referira, a takva će kritika dobiti najviše pažnje svojom retorikom zgražavanja nad prilično apstraktnim kategorijama stanja književnosti ili književnom zajednicom. Ulazeći u tekst, odnosno kontekst teksta začepljenog nosa, ona će zanemariti slojeve moguće interpretacije prikladnije tekstovima koji ne streme širenju horizonata književnosti.
Bez konteksta književni tekst ne bi bio razumljiv. Jezična kodiranost književnosti nužno je upućuje na izvanknjiževnu stvarnost koja je prije svega određuje. Književnost uspostavljena u nekoj tradiciji i okviru kolektivnih ideja o umjetnosti[2] ne može se iz njih jednostavno izlučiti, štoviše ona postaje objekt podvajanja konteksta. Uskoro možemo razdvojiti kontekst na koji upućuje sam tekst i kontekst koji okružuje samu proizvodnju teksta. Pa ako je ovaj prvi jamac nemoguće političke i ideološke neutralnosti teksta[3] , drugi dodatno usložnjava situaciju zbog moguće diskrepancije dvaju političkih i ideoloških okvira i polazišnih točaka. Može li se onda prikladan odgovor na potencijalni propust u kritici popularne književnosti pronaći u kritici konteksta?
Možda je potrebno podsjetiti da je i kritika, kao čitanje koje zahtijeva pisanje i pisanje koje podrazumijeva čitanje, također proizvođač konteksta i da se i ona mora uzeti u obzir prilikom razmatranja svega onoga što tekst okružuje. Pri tome riječ je o specifičnom potezu kritičara koji nastoji tekst o kojem piše zahvatiti na način da sam briše znakove vlastite interpretacije i intervencije[4]. Izgleda da će biti potrebno iznaći neke nove načine vrednovanja književnih tekstova s obzirom na sve moguće interpretacije koje oni proizvode, a koje nisu nužno usmjerene na književne profesionalnce, nego i sa stajališta šireg kruga čitatelja.
Zalog je toga pokazati da i kritika može biti kreativna i prilagodljiva novim pojavama, a da izbjegne redukcionizam teksta na kontekst [5]. Kritika upravo takve književnosti koja joj naizgled promiče može pokazati svoj potencijal u način na koji se veže za tekst i proširuje njegov potencijal te sama postaje književnim tekstom.
1 U 20 najprodavanijih knjiga ulaze i uglavnom aklamativno prihvaćen Perišićev Brod za Issu, zapaženo i čitano Listanje kupusa Igora Beleša, nepravedno posljednji Strvinari starog svijeta Tee Tulić kao i tri romana Kristiana Novaka, redom Slučaj vlastite pogibelji, Ciganin, ali najljepši i Črna mati zemla, što ovog autora pozicionira u samo središte hrvatskog književnog polja, još jedan fenomen vrijedan pažnje.
2 Luketić Katarina, 2018. “Pitanje statike: O tekstu i kontekstu u književnoj kritici”. U: Opasno čitanje: pojmovnik književne kritike. Ur. Luka Ostojić i Miljenka Buljević. Zagreb: Kulturtreger: str. 19.
3 isto: 16
4 Blanchot, Maurice. 2000. “The Task of Criticism Today”. U: Oxford Literary Review. br. 22. str. 21.
5 Felski, Rita. 2019. Granice Kritike. Zagreb: Meandarmedia. str. 291.
