'Kad te više ne bude, bit ćeš kiša' – Danijel Dragojević

Napustio nas je jedan od najvećih hrvatskih suvremenih pjesnika, pisac, scenarist i radijski urednik Danijel Dragojević. 

Živio je mirno i samozatajno, nije bio član nijednog književnog udruženja, nije održavao promocije knjiga, one su tiskane u jednoj nakladi i nisu prevođene. Voljeli su ga kolege, kritika i publika, a svojom odsutnošću u cirkuliranju svakodnevnog književnog života na neobičan je način postao blizak mnogim ljubiteljima poezije, kao i onima koji su naknadno ušli u taj svijet upravo zahvaljujući Dragojeviću.

Kao pjesnik prostora, uvijek je bio u potrazi za svježim perspektivama, kao i istraživanjem na planu metrike, sintakse, semantike i metaforike. Upotreba njegovog pjesničkog jezika može se ukratko svesti na jednostavnost izraza koji rezultira kompleksnošću značenja. 

Strani grad kao prostor slobode, odnosno sloboda kao gesta odlaska jedna je od provodnih niti koja se ponavlja iz zbirke u zbirku, potom se preoblikuje, varira i prepliće. Nakon prve zbirke Kornjača i drugi predjeli u kojoj je uglavnom tražio simboliku ravnoteže između ruba i središta, prostor postaje najčešće povezan s vremenom i kretanjem, odnosno promjenom. 

Sloboda

Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
                 Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

(iz zbirke Hodanje uz prugu, 1997.)

Dragojević je najbolji onda kad promatra, osluškuje pulsiranja i vibracije, pa povratno skicira vlastiti portret i stanja u kojima se nalazi. Kao meditativni promatrač prirode, biljaka i životinja, općenito života, u vrhunskom jeziku ostvario je posebnu osjetilnost i vitalizam, pritom uranjajući u tvarni svijet i kozmološka pitanja. 

Ptice 

Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.

Njegov razgranati pjesnički svijet sazdan je od beskrajne imaginacije koja je filozofičnost i intelektualizam stihova otvorila prema eseju, žanrovski se poigravajući s pjesmom u prozi. Dragojević briše granice između eseja i priče, proze i poezije, slobodnoga i vezanog stiha i povećuje se svojevrsnom žanrovskom hibridu poetskog eseja. 

Dolazak proljeća 

Prije nekoliko dana, to jest početkom proljeća, vidio sam u Zvonimirovoj ulici na plastičnom cvijeću ispred dućana s takvom robom tri pčele, letjele su i obilazile čaške. Iako tu prolazim svaki dan i znam vrstu materijala, opipao sam latice i listove, otjerao pčele. Slika je uistinu bila nadrealistička: nisam vjerovao da se pčele mogu tako prevariti. Koliko znam one razlikuju gotovo sve vrste trava i stabala najsuptilnijom osjetljivošću evolucije. Što je sada ovo? Što tu traže i nalaze? Pomislio sam jedino što sam mogao: ovo nije trenutak iz dosadašnjeg i sadašnjeg vremena, nije priroda koju znam, niti sam momentalno u svom životu, nego je zabunom pušten snimak iz skore budućnosti. Neke teorije vremena, koje sam nažalost čitao vrlo površno, opravdale bi takvu moju slutnju. Intenzivno me tada obuhvatila utjeha: hvala Bogu što ću uskoro umrijeti, ne bih volio kušati med s takvog cvijeća i od takvih pčela. Ne mogu reći da sam nakon toga zaboravio tu sliku iz Zvonimirove. Bio sam je malo odložio za neki drugi strah. Međutim, danas mi je Mate Ganza pred jednim rascvjetalim stablom nepotaknut od mene rekao kako je čitao da pčele sve više sele u gradove (on je rekao zauzimlju gradove) i prirodoslovci ne znaju kako bi tu njihov život mogao biti moguć. Užasnuo sam se i zašutio. Možda budućnost ne bude tako daleka kako sam se nadao. Možda do tada i ne umrem.

(iz posljednje objavljene zbirke Kasno ljeto)

Danijel Dragojević rođen je 28. siječnja 1934. u Veloj Luci. U Dubrovniku je završio gimnaziju, a povijest umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Od 1959. pa do 1967. živio je u Splitu kao profesionalni književnik, a potom u Zagrebu radi na Trećem programu Hrvatskoga radija kao dugogodišnji urednik kultnih emisija, a neke od njih su Poezija naglas, Razgovori u ateljeu, Dnevnici i pisma i Bibliovizor.

Pjesme je počeo objavljivati 1956. godine, s generacijom razlogovaca, okupljenih oko časopisa Razlog, a prvu zbirku Kornjača i drugi predjeli, objavio je 1961. godine u Splitu. Autor je niza značajnih zbirki pjesama, među kojima su Nevrijeme i drugo (1968.), Prirodopis (1974.), Razdoblje karbona (1981.), Žamor (2005.), Negdje (2013.) i Kasno ljeto (2017.), kao i zapaženih proznih naslova Rasuti teret (1985.) i Cvjetni trg (1994.). Dobitnik je Nagrade "Goranov vijenac" za cjelokupan pjesnički opus (1992.) i Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo (2018.), koju nije prihvatio.

Iza autora ostaje bogati opus koji je nezaobilazno mjesto suvremene hrvatske književnosti, a koji ćemo nastaviti slaviti kao praznik.