Hrvatsko društvo pisaca - prvih 20 godina

Večer je neprikladno topla za početak studenog, razmišljala sam hodajući Masarykovom. Približava mi se rođendan i vrijeme je za pojačanu introspekciju. Uostalom, vrijeme je čudna stvar. Svi ga dijelimo, nitko ga nema i uvijek nam nedostaje. Ispred Zagrebačkog kazališta mladih bilo je nekoliko kamera i zaštitara. U takvoj situaciji, procedura je uvijek ista: izmigoljila sam kamerama i pozdravila zaštitare s bubicama u ušima. Zbunila me njihova pojava, zašto bi itko čuvao pisce, pomislila sam, tako efemerna i bezopasna bića, dok su zaštitari sa mnom podijelili taj osjećaj zbunjenosti koji je na milisekundu napunio predvorje ZKM-a. Zašto bi ih netko tako lepršavo pozdravio u prolazu? Kako ne, pa ipak je iza ugla veliki rođendan.

U dvorani Istra pozornica je bila u mraku, na njoj tri naslonjača, mikrofon u sredini i tehnička postavka za bend. Lijepa je i svečana prigoda, Hrvatsko društvo pisaca slavi dvadesetu obljetnicu postojanja. Na popisu izvođača sve su redom poznata i cijenjena imena naših suvremenih pjesnikinja i pjesnika. Izvedbeni aspekt poezije često zaboravljamo dok čitamo i uvijek je poseban događaj. Po ne znam koji put, provjerila sam postavke na novom mobitelu i uvjerila se da sam isključila ton, zvonjava mobitela usred javnog čitanja jedna mi je od neprestanih noćnih mora. Napokon mi je postalo jasno čemu zaštitari i kamere, u dvoranu je stigao The Predsjednik, Zoran Milanović. Odmah se na pozornici stvorilo još predsjednika koji su zauzeli svoja mjesta u naslonjačima. Zoran Ferić kao aktualni predsjednik HDP-a, Velimir Visković i Nikola Petković kao njegovi prethodnici, svi uz The Predsjednika u prvom redu.

Pored toliko predsjednika, nisam si mogla pomoći i pred očima mi se instant ukazao nedavni slučaj mizoginog napada bivšeg predsjednika Velimira Viskovića na kritičarku Jadranku Pintarić. Obuzela me ljutnja zbog tog događaja, ali i nezadovoljstvo zbog izostanka pravovremene reakcije HDP-a, zbog čega u meni nešto još uvijek žulja (koliko god se Zoran Ferić trudio istaknuti da su tribine poput „O čemu govorimo kada govorimo o seksizmu“ osmišljene kao teren za razračunavanje s takvim nesretnim prilikama).

U svakom slučaju, meštar ceremonije Srđan Sandić ubrzo je svečano najavio početak programa.

Zoran Ferić se prvi obratio publici i posložio osnovne informacije o Društvu koje su nas uvele u večer. Mjesto na kojemu smo se okupili nosilo je simboličku važnost, s obzirom na to da je HDP osnovan upravo u ZKM-u i na Viskovićevu inicijativu. Danas Društvo broji 355 članica i članova, izdaje pet časopisa (Književna republika, Poezija, Europski glasnik, Tvrđa i Relations), organizira tri međunarodna festivala (Lit Link, Festival europske kratke priče i Stih u regiji) i ima razgranatu izdavačku djelatnost. Od 2020. godine aktivan je portal za kritiku i književnost Kritika HDP. Naglasio je kako je Društvo nastalo silnim trudom na temelju dobrovoljnog rada mnogih ljudi i iz želje da se pokaže sve ono dobro što postoji u književnom zanatu, ali i ono što postoji u nama samima. Volonterski, dobrovoljno, riječi su koje su se više puta ponovile tijekom večeri. Pozvao je na toleranciju, međusobno uvažavanje članova, povjerenje u dobru volju i osjećaj za zajedničko dobro.

U prvom redu bili su državni tajnik, predstavnici gradske vlasti, predsjednik Društva hrvatskih književnika, predstavnici Društva hrvatskih književnih prevodilaca, prijatelji i kolege s kojima HDP surađuje i nekoliko članova Društva. Sve je njih Ferić pozdravio u protokolarnom tonu. Međutim, gdje su spisateljice i pisci? Gledalište ZKM-a nekako se slabašno popunilo. O razlozima takve situacije možemo nagađati unedogled: nezgodan je termin usred tjedna kada su mnogi umorni od radnog dana ili imaju druga zaduženja i obveze, nekima zasigurno nije drag ovakav tip eventa, možda je koji mail zalutao u spam. Ili je to pak svojevrsni statement i članovi i članice ne osjećaju se pozvano ili dobrodošlo sudjelovati u ovoj proslavi. Možda to baš odgovara računici koju će za koju minutu iznijeti Petković, da je uvijek dijelio članove društva, uključujući i sebe, na tri grupe: ljude koji ulaze u društvo s tim da nešto Društvu daju, ljudi koji ulaskom u Društvo njemu daju legitimitet svojim imenom i prezimenom i velika većina, odnosno najveći postotak ljudi, koji ulaze u društvo samo da bi tamo, eto tako, bili. Isto tako, možda se čitava stvar mogla više razglasiti i na vrijeme otvoriti i prema zainteresiranoj javnosti.

Kako bilo, Velimir Visković je rekao da neprekidno dolaze nove generacije, tako da su izgleda još uvijek unatoč svemu privlačni onima koji tek ulaze u hrvatsku književnost. Podsjetilo me to na činjenicu koliko je Društvo zapravo heterogeno, i što se tiče generacijske pripadnosti, estetskih i političkih vrijednosti, angažmana u javnosti, pa i spisateljske produktivnosti. U svakom slučaju, zvuči kao zahtjevan organizam za orkestriranje. No vratimo se na Viskovića koji se prisjetio odvajanja od Društva hrvatskih književnika zbog estetskih i svjetonazorskih razlika i postavljanja HDP-a na noge ni iz čega. Prvi sastanci održavali su se u Institutu Vlado Gotovac, kao u Viskovićevom stanu. Podizanje novorođenčeta uključivao je i prebacivanje uredskog namještaja iz otpadnog fundusa Leksikografskog zavoda u vilu Arko koja je i danas sjedište Društva. Posebno je istaknuo Miloša Đurđevića koji je kao pravnik pisao prvi statut i Sonju Manojlović koja ga je naslijedila i dovela u red financije, razvila izuzetno bogatu međunarodnu djelatnost, razmjenu pisaca i postavila Društvo u tom nekom formalno-pravnom okviru.

Prebacujemo se u idući čin: 2011. godine na izborima je bilo četiri kandidata, Vladimir Stojsavljević, Nenad Popović, Branko Maleš i Nikola Petković, a upravo potonji preuzima vodstvo. U svom mandatu izdvojio je tri doprinosa na koje je ponosan: strukturiranije književne rezidencije, otvaranje radnih mjesta za tajnike koja ne ovise o mandatu predsjednika i posljednji, ali najvažniji, profesionalizacija zvanja spisatelj/spisateljica i književni prevoditelj/prevoditeljica. Potonje je, njegovim riječima, između ostalog, osiguralo logistiku, taktiku i infrastrukturu za otvaranje odjela pri fakultetima, kao i drugih škola kreativnog pisanja. Radi se o zamašnjaku koji se do danas ipak nije rasplamsao u punoj mjeri kako je očekivano, ali se i dalje ulaže napor da se kreativno pisanje uvrsti na odsjeke za književnost. Unatoč višegodišnjim prijeporima s Društvom književnika koji su više ili manje osobne prirode (jer književnost ne može umaći životu), naveo je i primjere nekih zajedničkih točaka oko kojih se svi mogu okupiti: profesionalizacija zvanja, minimalna cijena kartice teksta i minimalni dignitet pisca.

I političari su dobili riječ: pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade Luka Juroš pohvalio je projekt Gledam, čitam, pišem koji razvija građansku svijest, odnosno aktivnost mladih u društvu i političkoj zajednici. Poželio je Društvu puno uspjeha u daljnjem radu, uz nadu da će grad Zagreb pritom moći biti aktivan suputnik u tom procesu. Nakon toga, predsjednik Milanović je nastavio sa svojim klasičnim dosjetkama i, pomalo očekivano, romantičarskom vizijom pisca usamljenika. No u jednom se možemo složiti – u godinama koje slijede, definitivno želimo da u Društvo kapne koji euro više.

Nakon govora zaredale su se izvedbe, gdje su i autorice konačno došle do riječi. Zrinka Posavec očarala je izvedbom pjesme Ushit Vesne Parun. Svoju poeziju čitali su Sonja Manojlović, Miloš Đurđević, Dražen Katunarić, Dorta Jagić, Goran Čolakhodžić, Andrijana Kos-Lajtman, Martina Vidaić i Darija Žilić. Izgovoreni stihovi u zraku u jednom trenutku izmiješali su se sa zvonjavom mobitela, uz moj jedva čujni uzdah olakšanja kada sam shvatila da nije moj. Potom je Petković izveo prijevod poeme Alana Ginsberga na čakavici, uz glazbenu pratnju Vedrana Ružića na kontrabasu. Prevodio je tijekom razdoblja pandemije, a svojoj inačici Howla dao je naziv Yoh mane. Rade Šerbedžija zaokružio je večer nastupom sa odlično uigranim Zapadnim kolodvorom, poslao je pozdrav Štuliću u Holandiju, recitirao pjesmu Čekaj me Konstantina Simonova, uz nekoliko svojih autorskih pjesama.

Iako su kanapeići i vino djelovali primamljivo, produžila sam natrag u i dalje toplu gradsku noć. Dok su pored mene prolazili zvuci nogometne utakmice iz okolnih kafića, razmišljala sam o Petkovićevim riječima kako ne treba govoriti samo festivno, nego i realno. Uskoro će ponovno izbori, nakon isteka drugog Ferićeva mandata, i Petkoviću se čini da nešto nije dobro u cijelom Društvu/društvu. Naveo je kako su u Rijeci imali jednog kandidata za dekana, Državni arhiv u Rijeci je imao jednog kandidata za ravnatelja, kazalište ima jednog kandidata za intendanta i jednu kandidatkinju za rektora. Poručio je članovima i članicama da ne budu biti apatični kao ostatak društva i da pokažu interes za djelovanjem s barem 3 do 4 kandidata. Držim fige za jednu predsjednicu, a otići ću tako daleko da sanjam o tome da, bude li prilike, pišem o idućoj obljetnici Hrvatskog društva pisaca/spisateljica. Pisaca-spisateljica? Može i koja druga varijanta, sigurno će odgovarati.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.