Ferri i Burattini o Zagoru

Nakon četrdeset godina na ovim prostorima, o Zagoru se više ne može govoriti kao o stripu. Ozbiljniju kritičku analizu Zagorove avanture ionako ne mogu izdržati, a njegovi scenaristi ne prate moderne trendove u svijetu strip-junaka. Duh sa sjekirom pretvorio se u kult, izgradivši vlastitu legendu. Njegove avanture znala su sva djeca diljem bivše države, kao i neki novi klinci odrasli na izdanjima koje je '94 godine počela izdavati Slobodna Dalmacija. Većina te djece (od onih koji se još uvijek vole izložiti ovom mediju) danas su odrasli ljudi, zaposleni, glave obitelji (ili kako god bi se to politički korektno kazalo) i više ih nitko ne sprečava kupovati stripove, bilo zbog nostalgije, bilo zbog neugašene ljubavi. Za te i takve, donosimo vam intervju s Gallienom Ferrijem, glavnim Zagorovim crtačem kroz sve ove godine, kao i sa sadašnjim urednikom i jednim od scenarista Zagorovih izdanja Morenom Burattinijem.

Ove se godine na festivalu slavi 40 godina izlaženja Zagora u regiji. Možete li nam objasniti tako veliku popularnost, a u isto vrijeme loš uspjeh na nekim drugim jakim tržištima poput Japana, Francuske, SAD-a?

Burattini: Osnovni razlog uspjeha Zagora na vašem tržištu, kao i na tržištu Brazila, Turske i same Italije jest taj što su to tržišta koja su navikla na crno-bijele stripove, dok je Francuska, koja njeguje francusko-belgijsku školu stripa, navikla na sasvim drugi dizajn stripa – format A4, 40-ak stranica itd, a vrlo je bitno da su to tvrdoukoričeni stripovi u boji. U Americi imaju format od 20-ak stranica, također stripove u boji, međutim i junaci su sasvim različiti – radi se o njihovim super-herojima sa nadnaravnim moćima. Možemo zaključiti da je nedostatak boje prvenstveni razlog uspjeha na onim tržištima koji njeguju crno-bijeli strip.

Jeste li pokušali izaći na ta tržišta i kakvi su bili rezultati?

Burattini: Većina Bonellijevih stripova povjerena je tvrtki SAF gospodina Rustemagića koji se brine za njihovu distribuciju širom svijeta, te se svi u Bonellijevoj ekipi nadaju da će on uspjeti progurati Zagora na tržišta gdje ga slabo poznaju, a to su prvenstveno francusko i grčko tržište, kao i Španjolska. Osnovni je problem, ako ne govorimo o tržištima gdje je Zagor već poznat, ući s jednim junakom koji je, poput Texa, prešao 500-ti broj. Puno je lakše ući s novijim junacima poput Nathana Nevera ili Dylana Doga čiji su prvi brojevi jako moderni i koji su zaokružena cjelina, nego sa Zagorom koji je star više od 40 godina.

Kako izgleda rad na Zagoru? Kako funkcionira suradnja Zagorovog scenarista i crtača?

Ferri: Ja uglavnom dobivam već gotov scenarij u koji su upisani dijalozi i opis scene koja bi trebala biti u svakoj vinjeti, te budući da živim na Ligurskoj rivijeri kod Genove, a gospodin Burattini u Firenci i Milanu (a ja zbog svoje dobi nisam ljubitelj interneta), komuniciramo uglavnom faksom ili telefonom. Naravno, kad se vidimo u Milanu, u samom sjedištu izdavačke kuće, tamo znamo prodiskutirati o nekim detaljima, no uglavnom svatko radi kod svoje kuće. Ja mjesečno odradim 15-ak stranica, no također crtam sve naslovnice Zagora, redovnih epizoda i specijala. Napravim 15-ak naslovnica godišnje, što je više od jednog broja mjesečno.

Burattini: Moj rad je ipak malo specifičan jer ja nisam samo scenarist već i glavni urednik svih Zagorovih izdanja. Tri dana tjedno provodim u samoj redakciji u Milanu, provjeravam sve crteže koje šalju crtači i scenarije ostalih scenarista, te vršim eventualne korekcije. Nakon toga šaljem tekst osobi koja upisuje tekst u oblačiće, zatim i to provjeravam, a onda sve to skupa šaljem u tiskaru. Uglavnom, brinem se za cjelokupni proces izdavanja Zagora, od početne faze pa sve do samog izlaska na kioske. Funkcija glavnog urednika mi oduzima dosta vremena, ali bez obzira na to uživam u svom poslu. Što se tiče samog pisanja scenarija, pišem ih gdje god stignem. Laptop je uvijek sa mnom budući da sam non-stop na relaciji Firenza-Milano. Pišem u samom vlaku, u kupeu, pišem doma kad god stignem, uglavnom gdje god se zateknem.

Ferri: Meni je ipak puno teže, s obzirom da sam, kad odem na godišnji, prisiljen ostaviti posao jer ne mogu nositi svoj radni stol sa sobom, pa sam gotovo uvijek u nekim zaostacima. 

Pošto Zagor izlazi neprekidno već četrdesetak godina, kroz njegove se stranice izrotiralo malo more scenarista. Danas Zagorove epizode pišu široj publici relativno nepoznati scenaristi. Imaju li oni imaju stvaralačku slobodu ili postoji određena hijerarhija ideja?

Burattini: Što se tiče rada sa drugim scenaristima ukupno ih je sedam koji rade na samom Zagoru. Najviše posla odradimo Mauro Boselli i ja. Među Zagorovim scenaristima je i Ade Capone koji je vašoj publici ponajviše poznat kao autor Lazarusa Ledda, a koji nije iz, kako da to kažem, 'Bonellijeve štale'. Uglavnom se sve svodi da ja ideje mojih kolega scenarista predstavljam gospodinu Bonelliju, koji kao idejni tvorac Zagora ima ideju kako bi svaka epizoda Zagora trebala izgledati. Bonelli daje konačno da ili ne, hoće li neki strip izaći ili neće. Što se mene tiče, mjesečno napišem 60-70 stranica budući da sam ipak previše zauzet redakcijskim poslovima. Glede suradnje s gospodinom Bonellijem, mnogo vremena provodimo zajedno, razgovaramo o svemu, pa tako dolazimo i do nekih zajedničkih ideja o tome što bi u biti bilo dobro objaviti, a što ne. Što se tiče drugih scenarista, odnosno što se tiče toga kako publika gleda na njih, to je sve relativno. Nekome se više sviđa Burattini, nekom Boselli, nekom Paulucci, nekom Capone, a nekom netko sasvim deseti.

Danas slavimo petstoti broj Zagora. Možemo li u budućnosti očekivati i tisućiti broj ili možemo očekivati Zagorov kraj? S obzirom da je Ferri poklonio vlastiti lik Zagoru, možemo li očekivati, u slučaju da Zagor ostari, da će izgledati poput gospodina Ferrija?

Ferri: (smijeh) Mi uopće ne razmišljamo o kraju Zagora, a ja osobno puno nade poklanjam u znanost i medicinu. Nadam se da ću poput Zagora ostati besmrtan (smijeh).

Burattini: Ferri je već odavno besmrtan (smijeh).

Kroz epizode Zagora prodefilirale su desetine likova, kako plemenitih tako i zlih. Jesu li kao inspiracija za stvaranje tih likova poslužile 'stvarne' osobe iz političko-društvenog života? To nas osobito zanima u slučaju negativaca, recimo profesora Hellingena.

Burattini: Ne, nikako ne! Politika naše izdavačke kuće izričito zabranjuje korištenje stvarnih osoba iz javnog života kao inspiracije za pojedine likove. A što se samog profesora Hellingena tiče, inspiracija nam je bio jedan stari talijanski strip iz 30-ih godina u kojem se glavni lik zvao Virus. Taj je također bio suludi znanstvenik. Što se tiče svih ostalih SF-likova poput vampira, vukodlaka, čudovišta, inspiracija su nam bili filmovi B produkcije koji su bili popularni u pedesetima.

Kako smo mi ipak književni klub, moralo je uslijediti i jedno književno pitanje. U Zagoru primjećujemo utjecaje Poea, Lovecrafta, pikarskog romana i koječega drugog. Koji su književnici i koja književna djela utjecali na vas u kreiranju Duha sa sjekirom?

Burattini: Nema niti jedne točno određene knjige ili autora koji bi utjecali na nas. Upravo sad radimo epizodu s pričom u Južnoj Americi o kraljevstvu Inka koje su osvojili španjolski konkvistadori. Ja doma imam desetak knjiga dokumentarnog tipa iz kojih trenutno crpim inspiraciju. Posao glavnog scenarista sastoji se od puno čitanja i umjerenog preuzimanja (pa i od drugih stripova). Onda se od svega toga složi vlastita priča. Bitno je da crpiš ideje odasvud, a ne da kopiraš nekog točno određenog autora.

Corto Maltese je junak koji je svoje vjerne čitatelje vodio kroz razne avanture širom svijeta, učio ih raznim legendama i mitovima, upoznavao ih sa povijesnim ličnostima i događajima. Zagor također u svojim putešestvijama vodi vječnu borbu između dobra i zla kad god i gdje god ga pozovu, bili to Europa, Azija, Afrika ili Antarktik. Također, Zagorove epizode koketiraju i sa mitologijama i legendama Germana, Grka, Kelta i naravno, Indijanaca. Možete li probati pronaći poveznicu između ta dva avanturistička heroja?

Burattini: Corto Maltese je zapravo inspiracija svima koji sanjaju o bilo kakvoj avanturi, ali povlačiti neke određene relacije između Corta i Zagora nije moguće. OK, radnja Corta se događa na brodovima, morima, isto se može dogoditi i Zagoru, ali Corto ipak živi u sasvim drugačijem vremenu i okruženju i sasvim je drugačiji lik. No, slažem se, postoji poveznica u slučaju Corta i Zagora. Radi se o jednoj pravoj, iskonskoj avanturi. No, osobno, meni je ipak draže tražiti inspiraciju za buduće ideje baš iz samog Zagora, odnosno iz Zagorovih ranijih epizoda. Može mi neki strip probuditi maštu, ali ključnu ideju što napraviti sa Zagorom lakše je pronaći u samom Zagoru.

Kao prave fanove Zagora, oduvijek nas je zanimalo kako se izrađuje Zagorova sjekira. Recimo, Saša ju je pokušavao napraviti bezbroj puta u djetinjstvu i nikad mu nije uspjelo napraviti je ni približno dobro kao što to čini Zagor. Također nas zanima od čega su napravljene Zagorove hlače s obzirom da mu je stražnjica vječito oguljena?

Ferri: (smijeh) Odlično pitanje! Davno sam putovao sa sinom u Saint Tropez zbog jedrenja, a ne zbog drugih stvari (smijeh). Stali smo uz put gdje je bio nekakav kamenjar, uzeo sam kamen koji je bio savršenog oblika za sjekiru. Kad sam došao doma uzeo sam štap, povezao i obojao i dobio sjekiru istovjetnu Zagorovoj. Čak sam je fotografirao da se mogu hvaliti (smijeh).

Burattini: Kad Zagor ili Ferri trebaju pravi kamen za sjekiru onda će ga i naći (smijeh), stvar je u tome što u Zagorovom svijetu nema mjesta sumnji – sve je moguće! Jer ako su mogući Hellingenovi izumi, vukodlaci...

I to što Zagoru nikad nije zima bio on i na Aljasci (smijeh)...

Burattini: (smijeh) Tako je. Onda je moguća i Zagorova sjekira. Stvar je u tome da je ta sjekira univerzalno oružje – kad je Zagor baci, ona se ne rotira već leti ravno, kad treba sjeći – siječe, kad treba biti tupa da nekoga ošamuti – onda je tupa, a kad treba nekoga usmrtiti onda se pretvara u smrtonosno oružje. U svakom slučaju, pošto je to Zagorov svijet, suvišno se pitati je li nešto moguće (smijeh).

Ferri: Zagor ima traperice napravljene u Genovi, a ono na stražnjici je trebao biti kožni štitnik za sedlo. No, kako Zagor nema konja ne zna se što je to (smijeh).

Burattini: Zagor je zapravo gol, ali je obojao noge (smijeh).

Ferri: Baš iz Genove su izvozili jeans u SAD, za njihove radnike, jer je jeans u davna vremena bio radna odjeća.

Poput Gospodara prstenova i Zagor ima pravu malu armiju fanova širom svijeta kojima ne može pobjeći niti jedan detalj Zagorova svijeta. Kako su Tolkienovi fanovi na raznim forumima stvorili teoriju da su Frodo i Sam zapravo homoseksualci, nas zanima Zagorov emocionalni odnos sa suprotnim ili čak istim spolom?

Burattini: Slušajte, Zagor je junak, a upravo ga ta uloga junaka koji mora štititi dobro od zla gdje god ga njegov pustolovni duh odvede onemogućuje da živi životom običnog smrtnika. No, ipak, ako ikad odlučimo završiti sa Zagorom, ideja nam je bila oženiti ga s Fridom (grofica, prva Zagorova ljubav, žena s kojom se Zagor prvi put poljubio, a koja se svako toliko ponovno pojavi e ne bi li upala u kakvu novu nevolju op.a.)

Završavamo ovaj intervju (jer nas je organizator grubo prekinuo) nepostavljenim, a ipak važnim pitanjem. Što bi u tom slučaju bilo sa Chicom?

P.S. Autori (Saša Čobanov i Matko Vladanović) zahvaljuju Maji Sakač iz PR službe, bez koje bi ovaj tekst teško ugledao svjetlo dana.