Mara Đukez piše poeziju već dugo – od bilježnica u školskim klupama do tematskih večeri poezije koje je pokrenula s udrugom Suputnici.
Mara zna da ritam nije samo u stihovima – nalazi ga i u filmu, plesu i (zasad zamišljenom) punk bendu. Kad ne piše filmske kritike ili ne šankira, pleše na šipci kao instruktorica plesa i traži nove načine izražavanja. Voditeljici Lari Mitraković odgovorila je na pitanja odakle dolazi poezija – iz duše, iz muke ili iz prepisivanja s Tumblr citata iz 2013. i treba li pjesnik patiti ili je to samo dobar marketinški trik? Odgovore saznajte u snimci tribine!
Mara Đukez rođena je 2000. godine u Zagrebu. Trenutno završava diplomski studij komparativne književnosti i antropologije na Filozofskom fakultetu. Poeziju piše od najtežih teen godina, a od nedavno i čita na programu tematskih večeri poezije kojeg je pokrenula prošle godine u udruzi Suputnici. Strastvena je ljubiteljica filmova te za sad jednokratna redateljica filma nastalog u sklopu dokumentarne škole Restart. Povremeni novčić skupi pisanjem filmskih kritika za Hrvatski filmski ljetopis i šankiranjem po Zagrebu. Od ostalih umjetnosti, od malena se bavi i plesom, a trenutno je instruktorica plesa na šipci koji joj je postao velika strast u životu. Instrumente i ne svira baš (dobro), ali uvjerena je da će uskoro osnovati punk band s cimerima.
Na Poetomatu je Lara Mitraković pokušala saznati: pišu li se pjesme lakše uz more ili u gradu, koliko poezije stane između dva filmska festivala i mogu li pjesme doista pripadati nekome ili nas samo privremeno posvoje.
Na ovom Poetomatu Lovro je s voditeljicom Larom Mitraković razgovarao o tome može li poezija biti poput grada – labirint, mapa, teren za igru – i što znači graditi i rušiti kroz stihove.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
