DramaQueen_dijaloške kazališne večeri: metateatar

Održali smo premijeru Booksine tribine DramaQueen_dijaloške kazališne večeri!

Tribinom o metateatru započeli smo ciklus DramaQueen_ dijaloške kazališne večeri. Ova serija razgovora o dramskom tekstu i kazalištu inspirirana je traktatom Rapsodija teatra francuskog filozofa Alaina Badioua koji kazalište zamišlja kao prostor poticanja proizvodnje misli kao takve, a ne puke reprodukcije mišljenja. Polazeći od nekoliko polja interesa objedinjenih u tematske cjeline, svaka će se tribina pozabaviti izabranim dramskim tekstovima, izvedbenim izazovima i recentnom domaćom i regionalnom kazališnom produkcijom.

Tribinu koncipira i moderira Nora Čulić Matošić, apsolventica komparativne književnosti, kazališna kritičarka (Kulturpunkt.hr, SEEStage.org, Vijenac, Theatralia) i, u slobodno vrijeme, glumica amaterske sekcije Teatar K.

Tema prvog izdanja bio je, ni više ni manje nego, metateatar, dramaturška procedura poznatija još kao „teatar u teatru“, pojava za koju su specifični raznovrsni aspekti izravnog skretanja pozornosti na kazališni medij u samim njegovim okvirima. Sam postupak nije nimalo nov ni inovativan, dapače, ugodno je situiran u kanonu dramske književnosti još od antike, a danas je toliko popularan da, kada se o njemu govori, kao da ostavlja dojam izlizanosti. Autoreferencijalnost, citatnost, intertekstualnost, meta je svuda oko nas. Prateći razvoj ovog postupka kroz povijest književnosti, mogu se uočiti svojevrsne promjene kod dramatičara kako uopće misliti o ideji kazališta, ali i dramskog teksta.

Služeći se izabranim primjerima dramskih tekstova i kazališnih predstava, voditeljica Nora Čulić Matošić zajedno sa svojim gostom, mladim redateljem Gabrijelom Lazićem pokušala je raspetljati ontološke čvorove i odgovoriti na sljedeća pitanja: Čemu onda daljnja fascinacija fenomenom metateatra? Proizlazi li njegova čar u demistifikaciji tradicionalnog kazališnog iluzionizma ili je zapravo potpuna uronjenost u kazališnu stvarnost i želja za eskapizmom jača? Što i koliko ostaje od kazališta jednom kada padne četvrti zid, kada ono postane samosvjesno? Zrcali li kazalište realnost ili se događa i obrnuto, što je s dvostrukim zrcaljenjem? Na kraju, što publika tj. kazališni entuzijasti žele od današnjeg kazališta uopće i može li upravo metateatar adekvatno odgovoriti na njihove zahtjeve? I da ovim pitanjima dodamo i ono koje postavlja Genette u Metalepsi: „To možda znači nerazborito natovariti običnoj figuri malo više od onoga što je mislila, no zna li se ikad doista na što misli jedna figura?“

Gabrijel Lazić rođen je u Puli 1995. godine. Diplomirao je u rujnu 2021. godine na studiju multimedijalne režije u Sarajevo na Akademiju scenskih umjetnosti. Tokom studija i nakon, asistira redateljima na profesionalnim predstavama (Tomi Janežič, Mirjana Medojević, Ivan Popovski, Dora Ruždjak Podolski) od kojih izdvaja suradnju s Tomijem Janežičem gdje je iskustvo rada na predstavi „Nije to to” bilo od formativnog značaja za njegov daljnji rad. Glavna domena interesa mu je kazalište, pokret i performans, a u svojim kazališnim procesima bavi se istraživačkim i kolaborativnim radom. Za više informacija posjetite Gabrijelovu stranicu.