Književni upitnik: 'Morina kutija'

Morina kutija je go-to mjesto za sve zaljubljenike u SF književnost, ali i za one koji će, čim bace oko na njihove aktivnosti, to tek postati. Na njihovom sajtu naći ćete baš sve, od kratkih priča i novela svih podžanrova spekulativne fikcije, zatim i recenzije, eseje i raznolike druge tekstove na temu beletristike, fandoma i pop kulture. Ušuljao se tu u cijelu priču i jedan časopis, kao i podcast Mora FM koji je super koristan za sve koji žele promišljati o pisanju i objavljivanju, pogotovo spekulativne fikcije, i poslušati neki savjet (ali i motivirati se na pisanje...), dok na YouTube kanalu možete osluhnuti što o knjigama koje čita misli uredništvo. 

Naši sugovornici su članovi Morina uredništva: Vesna Kurilić, Antonija Mežnarić, Igor Rendić i Lea Katarina Gobec. Saznali smo hrpu informacija, najavili su uzbudljive planove i projekte koji su pred vratima, a kraj smo začinili i odličnim književnim preporukama!

Recite nam nešto više o tome kako je Morina kutija nastala. Otkud ideja i koje su potrebe publike u ovom području? Koliko dugo traje? 

Igor: Poklopilo se da smo krajem 2019., početkom 2020. Antonija i ja svatko za sebe razmišljali kako na hrvatskoj SF spisateljsko-izdavačkoj sceni nedostaje internetski časopis, to jest platforma koja je široko i lako dostupna jer je fokus kod nas tad još uvijek bio prvenstveno na tiskanim izdanjima, a do kojih je u pravilu bilo teško doći, što u knjižarama, što u knjižnicama. Također je zbog manjka prisutnosti takvih publikacija na internetu velik problem kako da potencijalni čitatelji uopće saznaju da iste postoje (što je širi i općeniti problem s hrvatskom SF književnosti). 

Negdje početkom 2020. u razgovoru smo ustanovili da se oboje igramo istom mišlju, ali i da nismo pretjerano zagriženi za istu (meni se činila prevelikim zalogajem). Onda su za vrijeme prvog lockdowna Antonija i Vesna s Anom Cerovac pokrenule fenomenalni projekt Dekameron 2020: Priče iz karantene i reakcije čitatelja, ne samo u Hrvatskoj, nego i šire, navele su nas da pomislimo da bi možda zaista i bilo interesa za nekakvo redovito internetsko izdanje. Vesna je već ranije u jednom razgovoru Antoniju i mene pitala "jel se mi to spremamo pokrenuti nešto", mi smo se na to nasmijali, ali Vesna se nije šalila baš… No, par mjeseci kasnije, krajem lipnja 2020. otišli smo nas troje u šetnju po prirodi i na jednom lijepom vidikovcu s pogledom na Kvarner osmislili okvirni plan i smislili ime "Morina kutija". Četiri godine kasnije, evo nas s novopridošlom članicom uredništva Leom te šest brojeva časopisa (i sedmim u pripremi), tri sezone podcasta (i četvrtom u pripremi), gostovanjima u programu brojnih konvencija, YouTube kanalom posvećenim književnosti…

Kako profesionalna, a kako šira publika reagira na nju?

Vesna: Profesionalna SF publika u Hrvatskoj? (*umire od smijeha, duboko u sebi*) Ako nađete profesionalnu SF publiku u Hrvatskoj, mi ćemo im se prvi javiti da ih intervjuiramo za naš podcast Mora FM. Šalu na stranu, dosad smo imali prilično dobra iskustva sa svim akterima koji se bave fantastičnom književnosti u nekom profesionalnom okviru (izdavačima i sl.), ali primarno smo orijentirani na "amatere", odnosno sve pisce koji pišu iz gušta, a ne za pare (kod nas to obuhvaća preko 90% pisaca svih fantastičnih žanrova). I dojmovima te publike ne možemo se prestati čuditi i sa zahvalnošću je gledati kako reagira na svaki naš novi pothvat pod kapom Morine kutije (ili, ako ćemo preciznije, unutar Morine, ovaj, kutije).

S obzirom na to da se to dogodilo dosta nedavno, istaknut ću Morinu kavu za autore na SFeraKonu 2024., koja je bila jedan od najboljih dosadašnjih dokaza da je ono što radimo ne samo korisno, nego i osobno bitno hrpi domaćih autora koji su se uživo manifestirali na našem "malom" druženju na konu u nedjelju, već na početku programa, i to ne samo zato što smo točili kavu. Sve je popraćeno na našim društvenim mrežama – brojke ne lažu.♥ Napomenula bih da dosta surađujemo s piscima početnicima, ali i autorima koji su već bili prisutni na domaćoj žanrovskoj sceni, što se vidi i u presjeku imena u svakom novom broju časopisa.

Antonija: Ja bih samo još istaknula da, osim što okupljamo oko sebe nove autore, časopis ima sve veći odjek i među čitateljstvom. Tu mi je izrazito drago vidjeti kako se časopis čita i recenzira i među bookstagramerima i booktuberima (književnim blogerima na raznim društvenim mrežama), kako ljudi spremno dijele priče dalje, a tako i šire glas o časopisu i hrvatskim piscima. Imamo sve više podrške i od čitatelja – što je izrazito bitno jer, bez čitatelja, sve što objavljujemo nema prevelikog smisla. Priče su tu da se čitaju i dijele dalje.

Lea: Također, veliku ulogu u našem dosegu kod čitatelja i spisatelja igra činjenica što objavljujemo priče na engleskom, hrvatskom i jezicima s kojih se ne prevodi, pa smo time pristupačni širom rasponu publike i više puta smo se ugodno iznenadili kada su nam priče poslali pisci iz dijaspore. Nedavno smo započeli i s objavama kratkih stripova, čime smo proširili doticaj s vizualnim umjetnicima i ilustratorima, što nas isto jako veseli. Morina kutija postala je pravi mali bućkuriš umjetnika i pisaca različitih pozadina i porijekla, na što smo vrlo ponosni. 

Koje vam je teme važno otvoriti?

Igor: Pisanje nije nešto što se događa u vakuumu niti u nekoj kuli od bjelokosti u kojoj se samo posebnima otkrivaju mistične tajne svemira – pisanje je nešto što zaista svatko može raditi i u čemu bilo tko (voljan posvetiti vrijeme i trud) može postati vješt. Od svih grana umjetnosti, čini mi se oduvijek da bavljenje književnošću iziskuje najmanje preduvjeta i najmanje tehničkih potreba (papir i olovku puno je lakše nabaviti i puno je lakše njima ovladati, nego, recimo, dlijetom, čekićem i komadom mramora), ali da se paradoksalno stavlja na posebno visok pijedestal i da se ljudima (a i ljudi sami sebi) govori "nije to za tebe". Ali apsolutno jest, ako želite – i to je tema za koju smatram da se treba redovito potezati.

Druga tema koja nam je svima bliska, rekao bih, jest to da je i čitanje za svakog i da bi one koji pokušavaju postaviti nekakve barijere – bilo po pitanju pristupa knjigama općenito ili određenom žanru ili demografiji čitatelja ili autora – trebalo same staviti iza neke barijere da bespomoćno gledaju dok se svi ostali zabavljaju "na krivi način".

Antonija: Iskreno, mislim da je bitno uopće pričati o književnosti i pisanju. Vani imate hrpu publikacija i podcasta i raznih YouTube kanala, koji pokrivaju sve i svašta, ali u Hrvatskoj toga je sve manje, a ako je manje, onda znači da je autorima i teže doći do resursa koji bi im pomogli u pisanju ili objavljivanju, a čitateljima onda manje dolaze i preporuke ili su ograničeni više na samo ono što je jako popularno. Sve se onda svede na to gdje ste i ima li u vašem gradu udruga koja se bavi fantastikom, a onda i to ima li u udruzi zainteresiranih za književnost, što nije uvijek točno. Završimo s time da imamo puno pisaca i puno ljudi zainteresiranih za pisanje koji u svojim mjestima jednostavno nemaju s kime se povezati, nemaju pristup spisateljskoj zajednici ili radionicama, ili su jedine dostupne radionice one koje će vam reći da se ne bavite pisanjem fantastike. Zato se nadam da će ono što radimo imati što veći odjek i da će pokrenuti još više diskusije i razmišljanja, kako o pisanju, tako i književnosti generalno.

Lea: Puno radimo i na smanjenju negativnih stigmi prema domaćim spisateljima i žanrovskoj književnosti. Što se tiče žanrovske književnosti, često se podcjenjuje njezin potencijal, a mnogi niti ne znaju da se ona kod nas uopće objavljuje. Domaći pisci doista nude mnogo, ali čitatelji još uvijek osjećaju odbojnost prema njihovom radu. Stavimo sada na stranu uzroke takvih stavova i razmišljanja pošto na njih, nažalost, ne možemo puno utjecati, ali zato možemo pripomoći našim čitateljima (i piscima) da ipak daju šansu knjigama kojima možda dosad nisu. Osim što dajemo platformu za pisce, svi se jako trudimo da promoviramo domaću književnost, a pogotovo unutar žanra.

Koji su vaši dugoročniji ciljevi?

Igor: Dojam mi je da je ono čemu se svi četvero najviše nadamo motiviranje što više drugih da se i sami upuste u kreativno-izdavačke poduhvate (da sami pokrenu časopis ili fanzin ili podcast ili YouTube kanal ili nešto što nam uopće ne bi palo na pamet), privlačenje što više ljudi hrvatskoj žanrovskoj književnosti i, ponajviše od svega, pružanje novim autorima prilike i platforme da objave svoje radove i nađu publiku.

Vesna: Apsolutno. Na pamet mi pada i ideja nove generacija spisateljica i pisaca fantastičnih žanrova, po mogućnosti održivija nego što su bile dosadašnje, koje smo, s obzirom da su neki među nama od 2005. na domaćoj žanrovskoj sceni, vidjeli već više puta kako se okupljaju, oduševljavaju i odumiru nakon što dosegnu "stakleni strop" domaćeg žanrovskog izdavaštva – jedna autorska zbirka, jedan samostalan roman, hvala i doviđenja. Svaki pisac i spisateljica koji su se dosad uspjeli oduprijeti tom vlaku književne smrti učinili su to rukama i nogama, s nemalo utroška znoja, i iskreno se nadamo onima sljedećima dati šansu da im to bude bar mrvicu lakše. Vremena su se promijenila jer je put samizdata (selfpub) lakši nego ikada i nosi sve manju i manju stigmu, ali nitko ne voli biti sam, pa tako ni autori koji se odvaže na njega. Imamo mi još toga po raznim popisima po raznim bilježnicama, ali o nekim stvarima ne smijemo pričati dok se ne dogode. 

Za kojeg/ju biste pisca i/ili spisateljicu voljeli saznati da je fan?

Vesna: Bilo tko tko živi u nekom manjem mjestu, tko još nije bio ni na kojoj konvenciji (festivalu) fantastike – tko možda ni ne zna da "konovi postoje kod nas" – i kome smo mi poslužili kao prozor u žanrovsko dvorište.

Budući da su financije gotovo uvijek izazov, kako izlazite na kraj s time? Vide li i donatori potencijale projekta?

Vesna: Donatori su nam još u budućnosti! Kako smo svi koji trenutno sjedimo u Uredništvu djeca 20. stoljeća (jedno od nas na knap!), imamo onu lošu naviku da, kad vidimo da postoji potreba da se nešto napravi, zasučemo rukave i to napravimo sami. Voljeli bismo u nekom budućem trenutku otvoriti mogućnost primanja donacija ili napojnica (ilitiga, po riječki, manče) od fanova, prvenstveno pisaca kojima smo pomogli nekim od naših projekata, tako da potencijalno možemo početi crowdfundati održavanje web stranice ili slično, ali dok se ne nađemo pred nekim većim financijskim zalogajem (re: stvari koje su na na internom popisu, ali koje su još u domeni neke neodređene budućnosti), nismo mislili tražiti konkretnije sponzore. Ako čitate ovo, a vidite potencijal u skupini mladih* esefičara koji oko sebe grade spisateljsku zajednicu… znate gdje nas možete naći! *(op. a. smatraju li se oni s jedinicom u godini rođenja još uvijek mladima? ta se granica nekako često pomiče…)

Antonija: Trenutno smo mi sami sebi donatori. Ali funkcionira jer je sve na volonterskoj bazi i ne radimo tisak časopisa, pa nemamo ni velike troškove. Ipak, nadam se da ćemo jednom doći do te faze da ćemo imati nekakve financije barem za isplatu autorskih honorara. Većina domaćih publikacija za fantastiku ne plaća autore, tako da nikome nije neobično što ne plaćamo ni mi, ali to ne bi trebalo biti tako.

Lea: Zasada se "financiramo" podrškom čitatelja te dijeljenjem našeg časopisa po društvenim mrežama. To nam jako puno znači.

Postoje li još neki izazovi s kojima se susrećete?

Igor: Dolaženje do novih čitatelja vječan je izazov. Time što smo na Internetu dostupni smo najširem mogućem krugu čitatelja, ali također smo i samo jedan glas u gomili i zbog toga nas je teško čuti. To je, doduše, problem svima osim onima s najvećim budžetom za marketing.

Vesna: Ta vječita razdjelnica između pisanja na hrvatskom i engleskom. Istovremeno želimo pomoći i jednima i drugima (domaćim piscima koji se odluče samo za jedan od jezika, iz bilo kojeg razloga), ali nije uvijek lako davati savjete i potporu ljudima koji, recimo, pišu na dva prilično različita jezika. A onda je tu, naravno, i fizičko vrijeme koje možemo uložiti u Morinu kutiju, s obzirom da se u našem Uredništvu našlo četvero ljudi koji se, više ili manje profesionalno, bave toliko stvari da ne znam kako više znamo što nam je na rasporedu. Sva sreća, Antonija pomaže jer je njoj uvijek sve na rasporedu, pa nas vraća na put kojim smo već ranije krenuli i vuče za rukav kad netko od nas (primjerice, kašlj, netko tko možda ovo trenutno tipka) zaruži u sasvim desetom smjeru i zaboravi na priče koje još treba lektorirati za aktualni broj našeg časopisa.

Lea: Veći raspon posla i manjak slobodnog vremena je i primarni razlog zašto sam ja unovačena kao šegrt (kako ja to volim reći iz milja). Iako primarno ovisimo o našim dragim piscima i umjetnicima da Morina kutija uopće bude ono što jest, iza kulisa je uloženo puno truda, muke i znoja s naše strane. Časopis možda jest virtualan, što nam smanjuje opseg posla (u usporedbi s časopisima koji imaju fizička izdanja), ali tekst treba pripremiti, urediti, komunicirati s autorima, odraditi promociju na društvenim mrežama… Srećom, svi dijelimo istu veliku ljubav za našu kutiju. Volimo ono što radimo i uspijevamo si međusobno uskočiti u pomoć kada je to potrebno. Ali što je je, jednostavno nije.

Koji su daljnji koraci i planovi za budućnost?

Vesna: Proširivanje profila gostiju s kojima surađujemo na podcastu Mora FM, diploma jednog od članova Uredništva, road trip u Požegu taman nakon što se vratimo s Worldcona u Glasgowu (i, nakon njega, Liburnicona u Iki), bolje upravljanje osobnim vremenom kad ste urednik koji istovremeno radi minimalno pet stvari (ili kad ste, kao Antonija i ja, suvlasnici male izdavačke kuće imenom Shtriga), dovršavanje knjiga koje nam blinkaju iz Excel tablica, još nedovršene, a datumi objave se bliže… i tako to. Uobičajeno. 

Možete li preporučiti jednu knjigu za koju smatrate da je, iz kojeg god razloga, čitateljima prošla ispod radara?

Vesna: Bit ću zla i iz rukava izvući knjigu koja, iako jest žanrovska, nije spekulativno žanrovska – jedan od meni najdražih ljubića svih vremena, Welcome to Temptation (Dobrodošli u Temptation), autorice Jennifer Crusie. Iz te sam knjige naučila više nego što sam ikada mislila da ću znati o ljubićima i još uvijek se ponekad nasmijem naglas kad se sjetim nekih zafrkancija iz nje.

Antonija: Ovdje bih mogla reći toliko toga, ali mislim da ću izdvojiti Saltblood autorice T. C. Parker, čisto jer uskoro idemo u Škotsku, a radnja se odvija na izoliranom škotskom otoku koji je pretvoren u zatvor. Knjiga je odlična mješavina znanstvene fantastike i folk horora, a bavi se problematikom digitalnog panoptikona, što je, rekla bih, izrazito aktualna problematika, a uz to imamo i tenzije između distopijske budućnosti i prošlosti (folklora), tehnologije i prirode. Nažalost, knjiga je izašla kod malog izdavača zbog čega nema onu distribuciju i odjek koji zaslužuje imati. Od hrvatske žanrovske književnosti izdvojit ću Ndanabovu djecu Aleksandra Žiljka, roman koji mislim da je najviše od svih njegovih nekako prošao ispod radara (ali sam možda u krivu). Što je šteta, jer je riječ o hrvatskom Pacific Rimu s divovskim paucima, koji je meni osobno bio puno zabavniji i bolji nego Pacific Rim.

Igor: Ako pričamo o stranim autorima, onda bih izdvojio roman No Gods for Drowning autorice Hailey Piper, meni osobno sjajnu kombinaciju epske fantastike i kozmičkog horora sa svijetom koji je donekle izgledom i tehnologijom inspiriran ranim 20. stoljećem, a sadrži sve, od čudovišnih bogova do kultova. Izdavač je, nažalost, prošle godine prestao postojati tako da je trenutno problem doći do paperbacka i e-knjige, ali audio knjiga je još uvijek dostupna i na Amazonu i na Kobu. Ako pričamo o hrvatskim autorima, Jelena Dunato prošle je godine izdala roman na engleskom Dark Woods, Deep Water, fantasy izrazito inspiriran slavenskim folkorom, mitologijom i podnebljem i s povremeno vrlo gotičkom, mračnom atmosferom.

Lea: Ja bih definitivno preporučila Povratak genija autorice Tomice Šćavine. Originalna, humoristična i vrckava, ali jednako toliko osjećajna i duboka. Radnja se odvija na Hvaru, što je definitivno dodatan plus što se tiče domaćeg štiha. Što se tiče stranih knjiga, nisam baš osoba koja je čitala nešto "ispod radara". Ako tražite neki nezaboravan roman fantastike (i/ili obožavate zmajeve kao ja) i ne bojite se posegnuti za većom knjigom, nećete promašiti s A Day of Fallen Night i The Priory of the Orange Tree autorice Samanthe Shannon. Što se tiče kolekcije kratkih priča, moram spomenuti Stories of Your Life and Others od Teda Chianga (Kako si došla na svijet i druge priče – hrvatsko izdanje u nakladništvu Vuković & Runjić). Priče su inspirirane različitim znanstvenim teorijama. Tekst jest malo stilski težak, ali nudi nešto doista posebno. Na temelju naslovne priče snimljen je film Arrival (Dolazak) redatelja Denisa Villeneuvea (koji isto preporučam).

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.