'Za pisce kraj je uvijek imaginaran'

Razgovarali smo s Mariom Ksiluri, grčkom spisateljicom, autoricom romana Ovako evo svršava svijet, gošćom ovogodišnjeg Zagreb Book Festivala, koja je 2012. gostovala na Booksinoj Reviji malih književnosti posvećenoj Grčkoj.

***

U domaćem književnom polju grčka književnost doživljava sudbinu ostalih malih jezika – kroz prijevod dolaze partikularna djela, ne objavljuje se sustavno, a prijevodi koji se i objave u pravilu izlaze kod manjih, nezavisnih izdavača koji i dalje imaju neku "kulturnu misiju". Stoga je prava sreća što nas je Sandorf krajem prošle godine počastio romanom Marie Ksiluri Ovako evo svršava svijet u sjajnom prijevodu Mine Radulović. Ovako evo svršava svijet drugi je od tri romana Marie Ksiluri, koju drže za jedan od najperspektivnijih glasova svoje generacije (1983). Ksiluri je hrvatska publika već imala priliku upoznati 2012., kada je gostovala na Booksinoj Reviji malih književnosti posvećenoj grčkoj književnosti, a u antologiji koja je pratila Reviju bila je zastupljena prijevodom ulomka baš ovog romana. Na linku pročitajte prevedeni ulomak.

A ako je prema njemu suditi, pohvale nipošto nisu pretjerane. Ksiluri je napisala sjajan roman čija se radnja odvija od 2000. do 2007. godine (zlatno doba prije krize), a protagonisti su mladi ljudi koje gledamo u dva važna trenutka. S jedne je strane to upis na fakultet, a s druge završetak studija i početak pravog života. Igra s vremenom u romanu dopušta čitatelju pregršt imaginacije i upisivanja, kao i obrada središnje traume – nestanka Ane, sestre jednog od glavnih likova. Zrcalna kompozicija koja pravilno varira tri fokalizatora, a u samo središte (sjajno označeno bijelim slovima na crnoj podlozi prošaranoj sivim točkicamam; uzgred budi rečeno, dizajn potpisuje Nikša Eršek) stavlja Anin nestanak (1 – 2 – 3 – 0 – 3 – 2 – 1), te kružno kretanje u vremenskom aspektu romana, sjajno je kompozicijsko rješenje o turobnoj priči o mladosti, gradu i provinciji, obredima prijelaza i traumama identiteta.

Promišljanje traume, bijeg od obitelji, senzibilni pojedinci i život koji ne pita jesi li spreman primati udarce. Je li to previše tereta za mlade ljude, makar oni bili u romanu, i makar u tom romanu podsjećali na, primjerice, mlade intelektualce Cortazarovih Školica, koji iz Buenos Airesa dolaze lutati pariškom Latinskom četvrti?

"Stvarno mislim da sam likove preopteretila. Oni jesu izrazito krhki, ali nisu nužno intelektualci. Zanimaju ih književnost i muzika, pažljivo čitaju i slušaju, ali nisu zbog toga intelektualci. Oni, uostalom, nemaju nikakvu ambiciju da išta rade, da išta stvaraju. Kao da osjećaju da nemaju pravo biti ambiciozni. Stvarnost ih šamara, a kontrola nad vlastitim životom predstavlja veliku poteškoću. Upravo sam strukturom romana htjela pokazati da je tekst sastavljen kao njihov unutarnji svijet. Oni misle u krugovima, i ne mogu pobjeći iz krugova u kojima se kreću."

Jedan od tih osnovnih krugova je obitelj. Kao i u posljednjem romanu Damira Karakaša, obitelj ne uspijeva svojim članovima pružiti sigurnost i utjehu. A ona je, kao i kod Karakaša, smještena u provinciju: u slučaju Ksiluri to je malo selo na grčkom otoku. Ksiluri tvrdi kako joj je obitelj jedna od važnijih tematskih preokupacija – to je naš primarni okoliš. "Ono što ti obitelj učini, to će te pratiti zauvijek, a upoznala sam ljude koji od obiteljskih trauma nikad nisu uspjeli pobjeći."

Spomenuto je da je ulomak romana bio uvršten u Antologiju Revije malih književnosti 2012. godine (kad je i objavljen u Grčkoj). Prije toga, Ksiluri je objavila svoj prvijenac, roman Premotaj (2009.), a 2015. je objavila i treći naslov, Kaligrafova noćna smjena. Međutim, priča s Ovako evo završava svijet započela je puno prije.

"Ovako evo završava svijet sam pisala od 1997., kad sam bila u srednjoj školi. Verzija koja je objavljenja je šesta ili sedma varijanta teksta koju sam napisala. Mogu reći da sam se na ovom romanu učila pisati. U početku je siže bio linearan, a žanrovski je roman prvenstveno bio krimić. Postojala je napetost, nije se znalo što se dogodilo Ani i tko je krivac. Kad sam napisala prvu varijantu mislila sam da sam završila priču, da mogu krenuti dalje. Kad sam je nakon nekog vremena opet pročitala, shvatila sam da je grozna. Istovremeno, shvatila sam da moram završiti ovu priču ako želim krenuti dalje. Što god da bih pisala, vraćala bih se ovom tekstu, a shvatila sam da bi i moj prvi roman, Premotaj, lako mogao biti poglavlje u Ovako evo završava svijet. Mislila sam da ću, ako ga ne objavim, cijeli život pisati istu priču. Istovremeno sam osjećala da sam taj roman prerasla, da sam sada druga autorica."

Imajući to na umu, te imajući u vidu kompleksnu strukturu romana, pitamo autoricu kako je procijenila da je roman gotov i da priču želi iznijeti na baš ovakav način. Ksiluri odgovara kako u početku nije toliko razmišljala o strukturi, a konačna joj je ideja pala na pamet dok je bila na trajektu prema Kreti. "Ne mislim da sam dovoljno pronicljiva da sama to smislim. Na strukturu je uvelike utjecao Atlas oblaka Davida Mitchella. Ne mislim da sam napisala išta slično, s obzirom na to da je Atlas remek-djelo autorske imaginacije, ali mi je njegova struktura, koja je dijelom obilježena romanom Ako jedne zimske noći neki putnik Itala Calivna, omogućila da spoznam da pišem novi tekst u odnosu na prvu verziju. To nije imalo samo narativnu ulogu, nego i psihološku – znala sam da ću konačno završiti ovaj roman. Kad sam po ne znam koji put počela uređivati roman, shvatila sam da je ovo trenutno najbolje što mogu proizvesti. Tad sam ga poslala izdavaču. U protivnom, uvijek možeš još pisati, a isto vrijedi i za prijevod. Za pisce, kraj je uvijek imaginaran."

Za kraj razgovora ostavljamo pitanje o položaju pisaca u Grčkoj. Ksiluri tvrdi kako većina pisaca piše u slobodno vrijeme, dok za život zarađuju na drugim poslovima, koji i ne moraju biti vezani uz književnu branšu. Ona je sama radila kao copywriterica, ali ističe kako to ne bi ponovila. Iako copywriting nudi određeni tip kreativnosti, kreativnost se stavlja u službu prodaje, uvijek se prate marketinške strategije, a u budžet postavlja ograničenja. Nakon copywritinga, Ksiluri se zaposlila kao urednica, a uz to i prevodi.

"Postoje pisci koji ne vole da njihovi poslovi imaju veze s književnošću. Ja se ponekad osjećam kao da je u meni zbrka identiteta – spisateljica, urednica, prevoditeljica – koji se u principu bave istim objektom. Nikad nisam mislila da ću prevoditi, ali mi je izdavač ponudio da prevodim Davida Mitchella. Iako sam u tom trenutku imala puno posla, nisam mogla odbiti jer sam mislila da će mi za 10 godina biti žao. Nakon toga sam počela dobivati druge ponude. Ne možete, primjerice, odbiti prevoditi Paula Austera ako ste engleski učili čitajući Paula Austera."

U prijevodu, tvrdi, teži tome da se čitatelji osjećaju kao da čitaju Mitchella ili Austera, a ne kao da čitaju Ksiluri koja prilagođava Mitchella ili Austera grčkom jeziku. Također, prevođenje smatra odličnom vježbom za pisce. "Svim bih piscima preporučila da prevode kako bi shvatili mehanizme onoga što drugi autori rade. Jedan od razloga zašto je moj treći roman, Kaligrafova noćna smjena, toliko drugačiji od prva dva romana, leži u činjenici da sam prevela The Thousand Autumns of Jacob de Zoet Davida Mithcella."