'Za infrastrukturu se moramo izboriti sami'

Na Booksinoj tribini Književnost, između gostovao je Vatroslav Miloš, glazbeni kritičar, kulturni novinar i jedan od urednika portala Kulturpunkt.

***

Koji su mediji i kritičari/ke oblikovali tvoj pogled na glazbu i glazbenu kritiku?

Mene osobno najviše je oblikovao MTV, ali neki bitno drugačiji MTV koji se pojavio početkom devedesetih s emisijama od 120 min. Gutao sam Nomad i jako mi se sviđao njihov pristup glazbi, koji je bio duhovit, drugačiji, emancipatoran. Volio sam čitati i tekstove Ivana Mučnjaka, koji je više fanzinska zvijezda. 

No mislim da je za razvoj kritičara ili urednika užasno važno čitanje stvari koje nisu nužno vezane uz glazbu. Primjerice, mislim da bi bilo zgodno da svatko pročita esej Vlastita soba Virginije Woolf koji govori što nam treba da bismo stvari na najbolji način uzeli u svoje ruke. Ključni tekstovi književne i kulturne teorije itekako su primjenjivi na glazbu u suvremenom kontekstu. 

Danas jako volim čitati tekstove Ivne Franić jer mislim da je širina pristupa koju ona ima važna za sve suvremene probleme koji se događaju glazbi, kao i tekstove Matka Brusača. Glazba ne nastaje u zrakopraznom prostoru i u tom smislu je užasno važno upogoniti sve alate analize koji su nam dostupni. 

Lake Note su jedna platforma, izuzetno važni tekstovi o popularnoj glazbi redovito izlaze i na portalima Muf i Vox Feminae, a isto se dešava s dolaskom Borisa Postnikova u tjednik Novosti: od tada Karlo Rafaneli piše preporuke hip hopa, a Lujo Parežanin preporuke jazza. To je sjajno, ali to je impuls specifičnog urednika koji ima potrebnu širinu da vidi da je u jedan tiskani časopis važno unijeti takav sadržaj. No, nisam siguran može li se tu očekivati kontinuitet. Ne vidim da se to dešava pod ijednim drugim urednikom za kojeg znam u mainstream medijima. 

Pisao si glazbene kritike i recenzije za Zarez i Potlistu. U oba slučaja riječ je o nezavisnim medijima koji kulturi pristupaju kritički, kroz duge analitičke tekstove, ali zanima me kakvo je stanje glazbene kritike u domaćim mainstream medijima? Ima li ona relevantnu ulogu u definiranju suvremenih trendova ili oblikovanju scene? 

Prije nekih desetak godina u Jutarnjem listu je bilo stalno zaposleno troje glazbenih kritičara, a danas je samo jedan. Istovremeno, ne sjećam se jesam li od Tamare Visković, koja je svojedobno radila u Slobodnoj Dalmaciji, čuo za neku aktivniju kritičarku u mainstream medijima. Dapače, nisam čuo ni za jednog novog glazbenog kritičara koji se uopće pojavio u tom medijskom prostoru. Radi se o strukturnim problemima kontinuiranog smanjivanja rubrika kulture na formate koji su besmisleni - riječ je o pola stranice kulture i trideset stranica sporta. Nisam siguran da ijedan dnevni list ima zasebnu rubriku posvećenu glazbi i to je veliki problem. 

Svako relevantno pisanje o glazbi za koje znam u našem medijskom kontekstu dešava se gotovo isključivo u neprofitnim medijima. Pokušaji emisija o popularnoj glazbi na HRT-u su smiješni jer uvijek ponavljaju iste moduse i autore, a kad je riječ o kritičarima koji dugo pišu za mainstream medije, problem je u tome što se oni ne bave nikakvim tipom autorefleksije. Mislim da im je jedini modus samoobrazovanja čitanje biografija glazbenika, a to jednostavno nije dovoljno i rezultira bitno suženim interpretacijskim sposobnostima. 

Nedostaje li nam nakon Zareza tiskani medij za kulturu? 

Mislim da je to u ovom trenutku pitanje kulturne potrebe, ali, još i više, smislene kulturne politike. Problematično je što u ovom trenutku imate barem deset fantastičnih ljudi koji bi jedan takav časopis mogli iznijeti bez problema, ali ti ljudi trenutno životare za 300kn po članku. Čitava jedna generacija fantastičnih ljudi koji imaju progresivno poimanje kulture,  umjetnosti i medija mogla bi propasti. 

Moram ovdje spomenuti i 'Fond za neprofitne medije' Ministarstva kulture, koji je uništen i vjerojatno se više neće vratiti, ali važno je pričati o tome kako je nastao i zašto bi trebao postojati. Taj fond nije nastao sam od sebe i nije nastao odozgo, nego je proizvod intenzivnog zagovaračkog rada odozdo. Takve stvari gotovo nikada nisu proizvod institucionalnog rada. Morat ćemo se, dakle, sami izboriti za neku značajniju infrastrukturu i neku smisleniju budućnost.

Na Mufu si objavio tekst o pokretu riot grrrl u kojem spominješ i svoja prva sviračka iskustva devedesetih i iznenađenje razinom demokratičnosti i inkluzivnosti u prvom bendu kojem si se priključio. To je jako pozitivno i ohrabrujuće, ali nameće se pitanje šire institucionalne podrške za bendove na nezavisnoj glazbenoj sceni. Kakvo je stanje danas?

U tom radu sam dosta doslovno iskoristio maksimu Osobno je političko i ne vidim da su se stvari bitno promijenile od devedesetih godina kad sam se počeo baviti tim, uvjetno rečeno, subverzivnim muzičkim poslom. 

Naime, ono što izostaje je jača infrastrukturna podrška za taj tip rada. Ona bi morala postojati jer živimo u relativno bogatom društvu, koje bi itekako moglo i moralo stvoriti relevantan okvir za taj tip djelovanja. Odnosno, da me se ne shvati pogrešno, sredstva za potporu kulture postoje, ali su neravnopravno raspoređena. Primjerice, studentima Filozofskog fakulteta u Zagrebu trenutno su njihove studentske prostorije zaključane. Istovremeno, ne znam za primjere prostora neke mjesne zajednice u koji bi bend mogao doći i vježbati ili od nekoga uopće dobio informacije je li tako nešto moguće. 

Riot grrrl je koristio gerilske taktike, ali su neke od tih djevojaka imale zajedničke prostorije na faksu koje su mogle koristiti za probe, pa i solidarno dijelile instrumente i pojačala. Grupa The Knife je za snimanje svog prvog albuma dobila potporu Švedskog kulturnog vijeća, a norveška glazbenica i umjetnica Jenny Hval redovito je na spisku Norveškog kulturnog vijeća koje umjetnike podupire s 31 milijun eura godišnje. Na ploči Courtney Barnett stoji žig Australskog vijeća za umjetnost. Kod nas su ljudi prepušteni samima sebi i na tome se definitivno treba raditi. 

Čini mi se da alternativna glazbena scena i danas ima problema s osvještavanjem pounutrenog seksizma. U pank i DIY krugovima na pitanje 'zašto nije više žena sviralo u bendovima ili izrađivalo fanzine' često naiđem na komentar da je 'svatko mogao što je htio' kao krajnji domet argumentacije. Koliki su emancipatorski dometi subkulturnih pokreta koji su i dalje, barem brojčano gledano, dominantno muški?

Možemo govoriti o emancipatorskom potencijalu panka, ali on je kao i većina subkulturnih pokreta u svojoj bazi itekako reproducirao šire društvene, rodne, rasne i klasne odnose. Kad pričamo o subverznim subkulturnim žanrovima, mislim da većina nas i dalje na pozornici vidi muškarca, a ženu eventualno u publici. 

Neki od tih žanrova su bili toliko abrazivni da žene jednostavno više nisu htjele sudjelovati i čini mi se da je jedan od impulsa za formiranje riot grrrl pokreta bio upravo stvaranje sigurnog idejnog, ali i fizičkog prostora. A argument 'mogle su se uključiti da su htjele' bi jednako tako iskoristio i Luka Popov kad kaže da su žene statistički manje inklinirane da se bave politikom pa ih zato ima tako malo.

Nedavno si za Kulturpunkt pisao o obilježavanju 60. rođendana Odsjeka za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je poznat upravo kao mjesto na kojem se o književnosti, filmu i kazalištu ne govori samo s vrha kule od bjelokosti, nego se popularna kultura vidi kao relevantno polje akademskog rada. Što vidiš kao ključne kvalitete pristupa koji je zastupljen na tom Odsjeku, osobito u kontekstu proizvodnje kadrova radnika u kulturi i medijima?

Vjerojatno se svi možemo složiti da je obrazovanje ključ na karti otpora. Odsjek za komparativnu književnost vidim kao izuzetno svijetlu točku na toj karti i žao mi je da ne čujem više o drugim takvim mjestima u Hrvatskoj, barem u kontekstu formalnog obrazovanja, ali mora se reći da vrijedne doprinose itekako daju i odsjeci za sociologiju u Zadru i Zagrebu, odsjeci za kroatistiku te etnologiju i kulturnu antropologiju u Zagrebu i, dakako, riječki odsjek za kulturologiju.

Iz osobnog iskustva mogu reći da je Odsjek za komparativnu književnost ključni poligon za proizvodnju radnika u kulturi jer studente na kvalitetan način oprema svim potrebnim kritičkim alatima da zagrebu ispod površine procesa koji se dešavaju u društvu, kulturi, medijima i ekonomiji. Odsjek za komparativnu književnost je u tom smislu jako moderan projekt koji dopušta da se ta polja preklapaju. 

To ljudima možda zvuči apstraktno jer se radi o odsjeku kojem je primarni fokus proučavanje književnosti, ali nedavno su 'Katedru za teoriju i metodologiju proučavanja književnosti' preimenovali u 'Katedru za teoriju književnosti i kulture'. To je znak da s institucionalne strane dolazi pozitivan impuls otvaranja prema tome kako se suočiti s kulturno-društvenim problemima koji nas okružuju. 

Odsjek za komparativnu književnost je u tom smislu poprilično usamljen primjer jer je podučavanje književnosti, kulture i medija u formalnom obrazovanju kod nas uglavnom tradicionalno. Kurziv, nakladnik portala Kulturpunkt, bavi se medijskim opismenjavanjem srednjoškolaca kroz suradnju s obrazovnim institucijama. Kako vidiš odnos medija i formalnog obrazovanja u Hrvatskoj?

Mediji igraju jednu od ključnih obrazovnih uloga u našem društvu, ali u obrazovnom sustavu ne postoji program koji bi se jače fokusirao na raskrinkavanje mehanizama i načina na koje mediji funkcioniraju. Na formalnoj razini, od onoga što se u sklopu nastave hrvatskog jezika i književnosti provodi kao neki tip medijske kulture, naglasak se stavlja na film, strip i kompjuterske igrice. Mislim da se po pitanju ne zahvaća ključni aspekt. Nije važno samo da ljudi čitaju medije, nego da znaju kako ih čitati, a kroz formalno obrazovanje nema nikoga tko bi uputio na kritičko čitanje svega što nas okružuje. 

U sklopu projekta medijskog opismenjavanja trudimo se dati studentima i učenicima dodatne alate kako da prepoznaju, primjerice, seksizam i ostale medijski normalizirane stvari. Ipak, doticaji institucionalnog i izvaninstitucionalnog polja u obrazovanju su zasad više iznimka nego pravilo.

***

Književnost, između serija je tribina u sklopu Booksinog Književnog budoara koja se bavi odnosom književnosti i drugih umjetnosti, prije svega glazbom. Tribinu uređuje i vodi Dunja Kučinac.