'Voljela bih da knjige poput moje nisu bile potrebne.'

Na Festival svjetske književnosti ove godine pristižu brojna zanimljiva imena, a među njima je i afganistansko-katalonska autorica Nadia Ghulam, aktivistkinja, edukatorica i borkinja za ljudska prava, koja je svojom hrabrošću, snalažljivošću i neslomljivošću duha osvojila čitatelje i čitateljice diljem svijeta. U autobiografskoj priči Tajna mog turbana (Iris Illyrica, 2024.) iskreno i bez zadrške dijeli osobna iskustva o borbi za slobodu i ljudska prava, ujedno otkrivajući i izazove sazrijevanja u uvjetima ekstremnih nepravdi i nasilja.

Nadia je doživjela velike gubitke u Afganistanu zbog građanskog rata, gladi i talibanskog režima. U suradnji s novinarkom Agnès Rotger napisala je roman Tajna mog turbana (El secret del meu turbant, 2010.) o deset godina u Afganistanu koje je provela prerušena u muškarca, kako bi mogla raditi i pomoći svojoj obitelji, jer je ženama pod talibanskom okupacijom čak i to bilo zabranjeno. Usprkos tome, u knjizi znatiželjno propituje svoj odnos prema svijetu, svoj identitet, religiju, odnose s drugima, odupire se patetici, a kao djevojka i mlada žena vrlo hrabro piše i o skandaloznim temama u očima režima, poput ljubavi i ženske seksualnosti.

Kao osnivačica nevladine organizacije Ponts per la Pau (Bridges of Peace) u Kataloniji, Nadia se predano zalaže za osnaživanje afganistanskih žena i djevojaka kroz jedinstvene obrazovne programe, istodobno olakšavajući integraciju migranata u Kataloniji. Njezina posvećenost pravima žena i migranata donijela joj brojna priznanja u području društvenog aktivizma.

Tajna mog turbana je njezina prva knjiga prevedena na hrvatski jezik (u prijevodu Vedrane Lovrinović). Kako me ova knjiga kompletno obuzela, morala sam iskoristiti priliku za razgovor s Nadijom. U ugodnom razgovoru prošle smo brojne teme, od duboke motivacije za pisanje ove knjige, neobičnog procesa kolaborativnog pisanja na drugom jeziku, njenoj predanoj borbi za prava žena i migranata, kao i o važnosti pričanja priča.

Što Vas je potaknulo da napišete ovu knjigu, odnosno, da svoje iskustvo pretočite u tekst?

Dok sam živjela u Afganistanu, često su me intervjuirali novinari iz cijelog svijeta. Za njih je moja priča – djevojka koja se oblačila kao muškarac – bila jedinstvena, odlična za naslovnice. Jednom kad su intervjui završili, više ih nisam zanimala ni ja, ni moja priča, ni situacija moje obitelji. To me duboko povrijedilo jer su ljudi pokazivali interes u toj teškoj situaciji samo kako bi uzeli ono što im treba, a zatim bi nestali zauvijek. Kada sam stigla u Španjolsku, bilo mi je jasno da moja priča mora izaći na vidjelo. Shvatila sam da, čak i ako je ne napišem sama, ona će svejedno biti tamo, često u člancima ili knjigama u kojima su ljudi uzeli slobodu da je izmisle ili iskrive. Htjela sam biti vlasnica svoje priče, ispričati je vlastitim riječima i ne dopustiti drugima da mi je oduzmu. Zato sam odlučila napisati knjigu.

Koji su bili izazovi pripovijedanja iz prvog lica, odnosno pričanja vlastite priče? Autobiografske knjige suočavaju se s prošlošću, a svaki autor/ica ima drugačiji proces suočavanja s određenim temama, pa i pisanja o tome.

Najveći izazov bio je proći kroz tu bol i te poteškoće – vratiti se traumi. Ponovno proživljavanje traume nije samo prisjećanje na nju, to je kao da je ponovno proživljavate, i to mi je bilo vrlo teško. Također, bilo je teško jer sam bila u Španjolskoj, suočena s novim izazovima. Opet sam bila u bolnici zbog svojih ozljeda, što je otvorilo, ne samo moje fizičke ozljede, već i emocionalne. To što sam bila daleko od majke i obitelji samo je sve dodatno otežalo. Osim toga, brinula sam se i hoće li ljudi razumjeti ono što želim reći. Ponekad, kada objašnjavate nešto što je vama iznimno važno, drugima se može činiti samo kao još jedna rečenica, komentar ili knjiga. Nisam htjela da se to dogodi. Htjela sam da moje riječi dopru do srca mojih čitatelja. Kroz ovu knjigu, htjela sam osvijestiti čitatelje o tome kako rat uništava živote.

Mislim da ste u tome i uspjeli. Jeste li od početka imali jasan glas i poruku koju ste željeli prenijeti ili se ona postupno razvijala i jačala s vremenom?

Otpočetka mi je bilo jasno što želim reći. Kada mladi ljudi čitaju moje knjige u školi, često pitaju kako se sjećam tako sitnih detalja. Kažem im da je to zato jer su mi ta iskustva bila vrlo teška. Takve stvari neće vas napustiti, one su zapisane u vašem srcu, urezane u boli, ljutnji, tuzi i svemu što prolazite. Moja afganistanska majka smatrala je zanimljivom činjenicu da se sjećam toliko detalja iz ranog djetinjstva, ali ja ih se sjećam. Sjećam se svake sitnice. Tako da sam znala točno što želim izraziti i na koji način to želim učiniti. Od majke sam naslijedila dar za pripovijedanje. Nije znala čitati ni pisati, ali njezino pripovijedanje bilo je izuzetno, i vjerujem da je ova vrsta umjetničkog izražavanja došla od nje.

Ako se ne varam, napisali ste i knjigu o pričama koje vam je majka pričala?

Da, sada imam sedam knjiga, od kojih su tri zbirke priča. Jedna je zbirka priča koje mi je majka pričala.

Jedno od ključnih pitanja koje istražujete u knjizi Tajna mog turbana je pitanje identiteta. Zanimalo bi me kako je iskustvo migracije utjecalo na Vašu percepciju identiteta i kako se to odražava u Vašem književnom radu?

Kada sam stigla u Španjolsku, moja perspektiva o muškarcima i ženama bila je potpuno drugačija od svega što mi je bilo poznato. Nije bilo nikakve sličnosti. U Afganistanu su muškarci mogli raditi sve, a žene ne. Kad sam stigla u Španjolsku, polako sam shvatila da, kao žena, mogu raditi sve ono što sam radila kao muškarac u Afganistanu, poput vožnje bicikla, druženja s prijateljima, samostalnog hodanja ulicom ili planinarenja. Ništa loše se ne bi dogodilo. Tako da, kad sam počela pisati knjigu, prenijela sam istinu svog nekadašnjeg života.

Govorite nekoliko jezika, a ovaj roman je napisan na katalonskom. Kako ste pristupili pisanju na jeziku koji nije Vaš materinji?

Suautorica sam knjige s jednom novinarkom koja je Katalonka. Budući da je knjiga autobiografska, ako bi mi nedostajale određene riječi ili izrazi, u komunikaciji bih se koristila gestikulacijama. Kroz neverbalni jezik mogla sam prenijeti ono što sam htjela: kako smo sjedili na podu bez stolova ili stolica, jedući rukama. Htjela sam sve objasniti. Ponekad bi novinarka pokušala ukrasiti tekst, ali ja bih inzistirala: „Ne, ne želim da bude doslovno lijepo, želim da to bude moja priča.“

Na primjer, sjećam se da sam opisivala majčinu sobu, rekavši da su zavjese bile crvene, a madraci također crveni. Kada mi je novinarka poslala tekst, pročitala sam ga sa svojim katalonskim ocem. Ona je napisala da je boja zavjesa odgovarala zidu, a ne madracima. Rekla sam: „Ne, tata, to nije istina. Boja zavjesa odgovarala je madracima.“ On mi je uzvratio: „Nadia, nemoj biti takva. Pusti to. Zid ili madraci nisu tako važni. Zašto želiš sve mijenjati?“ Potom bih ponovila: „Tata, ne želim da bude doslovno lijepo. Želim da to bude moja priča.“ Tako bih odbila tekst i rekla joj da me nije u potpunosti razumjela, pri čemu bi ga ona naknadno čitala i prepravljala.

To je bilo izazovno jer nije bilo lako odbaciti nečiji trud. To je kao da vi pišete ovaj članak, a ja vam sutra kažem da nije u redu i da morate početi ispočetka. Trebala mi je hrabrost da inzistiram na svojoj priči, a njoj puno truda da počinje iznova. Za mene je taj trenutak bio vrlo težak jer nisam imala dovoljno hrabrosti, ali sam se i dalje za nju borila.

Koliko je trajao taj proces?

Trajao je dvije godine, sastajale smo se dva ili tri puta tjedno po nekoliko sati.

Kako ste kroz pisanje uspjeli pomiriti i ispreplesti afganistanski i katalonski kulturni i jezični identitet?

U velikoj mjeri zahvaljujući mojoj katalonskoj obitelji, koja je divna. Moj otac i ujak su vrlo dobro poznavali bliskoistočnu književnost. Moj katalonski otac bio je liječnik, a njegov brat filolog specijaliziran za katalonski jezik. Uvijek su me poticali da se izražavam, čak i na jeziku koji nije moj vlastiti, i ispravljali su me kad je to bilo potrebno. Nikada mi nisu rekli da napustim svoj jezik ili kulturu. Umjesto toga, ukazivali su na sličnosti. Na primjer, sjećam se kako mi je ujak, koji je bio veliki katalonski pisac, ukazivao na to kako se u mom jeziku kaže „majka“, a na njemačkom također kažu „majka“. Uvijek je naglašavao važnost očuvanja vlastitog jezika i kulture, čak i kada živite na drugom mjestu. Naučili su me da poznavanje dva jezika i dvije kulture čini čovjeka bogatijim.

Kad smo već na temi višejezičnosti, mnogi ljudi s kojima razgovaram koriste različite jezike za različite funkcije. Primjerice, jedan jezik koriste s prijateljima, drugi na poslu, na jednom promišljaju svakodnevicu, potom je prevode. Uvijek mi je zanimljivo to čuti: na kojem jeziku sanjate?

Sanjam na katalonskom jer je to moj drugi materinji jezik. Otkako sam stigla u Španjolsku, živim u katalonskoj obitelji. Iako govorim svoj vlastiti jezik, znam puno detalja o njemu, ne mogu gramatički analizirati rečenice. No, na katalonskom to mogu. Dakle, kada sanjam, sanjam na katalonskom, a zatim te snove prevodim na druge jezike koje znam.

Vaša knjiga je prevedena na šesnaest jezika i čita je publika diljem svijeta. Ovdje u Hrvatskoj, čitatelji/ce su bili uzbuđeni zbog Vašeg dolaska i prilike da Vas vide na Festivalu svjetske književnosti. Kakve reakcije dobivate od čitatelja/ica? Postoje li komentari ili poruke koje su ostale u posebnom sjećanju?

To je tako nevjerojatno! Imam ljude koji mi pišu: „Pročitala sam Vašu knjigu u jednoj noći!“ Mislim si: „O moj Bože, ni ja ne mogu za to vrijeme pročitati knjigu!“ Imam zaista posvećene čitatelje koji mi šalju prekrasne poruke. Na primjer, djevojka iz Njemačke, koja me sada prati na Instagramu, jedna je od tih čitateljica. Duboko se povezala sa mnom na emocionalnoj razini, iako se nikada nismo srele. Kada razgovaramo, osjećam se kao da mi piše dugogodišnja prijateljica, iako nisam u stanju izgovoriti njezino ime na njemačkom. Puno je ljudi s puno ljubavi. Dobila sam mnogobrojne poruke tijekom godina i puno je podrške čitatelja iz cijelog svijeta.

Godine 2010. dobili ste nagradu Prudenci Bertrana za ovu knjigu, značajnu nagradu za djela napisana na katalonskom jeziku. Nakon Tajne mog turbana i nekoliko drugih knjiga, kako danas vidite svoje mjesto u katalonskoj književnosti? Vidite li sebe uz druge katalonske pisce?

Ne smatram sebe spisateljicom, uvijek sam govorila da sam više vrlo dobra pripovjedačica. Postoji mnogo velikih katalonskih pisaca, kao što je bio moj ujak Joan Soler i Amigó, vrlo poznat u Kataloniji. Cijenio je moj rad, moje tekstove i uvijek je bio zaljubljen u ono što sam govorila. Za mene je on bio najbolji, a činjenica da je cijenio moj rad, puno je značila. Mnogi ljudi u Kataloniji me vole i smatraju spisateljicom, ali sebe vidim više kao pripovjedačicu, što je umjetnost koju sam naslijedila od svoje afganistanske majke.

Kao što sam spomenula, knjiga je prevedena na šesnaest jezika, a njemački prijevod je bio nominiran za Deutscher Jugendliteratur Preis. O knjizi ste govorili u brojnim prilikama, a vjerujem da ste s njom imali i različita iskustva. Nakon tako dugog zajedničkog putovanja, kako je vidite danas?

Nažalost, vidim je kao klasični prikaz ljudskog uništenja u svijetu, prikaz rata i svih njegovih posljedica. Kada čitam knjige poput Dnevnika Anne Frank ili Dječaka u prugastoj pidžami, što je još jedna priča o Drugom svjetskom ratu, vidim mnoge sličnosti s vlastitom pričom. Napisane su prije mnogo godina, ali kao i moja knjiga, pokazuju da trauma i težak život nisu završili za sve ljude. To je veoma tužno jer, unatoč svim naprecima koje smo postigli kao čovječanstvo – čak smo išli do Mjeseca i ondje tražili vodu – još uvijek ne možemo postići mir na našem planetu. Zapravo je sve gore i gore.

Voljela bih da netko uzme moju knjigu i da se neke stvari promijene. Kada vidim trenutne sukobe, izbjegličku krizu, ratove u Palestini i Ukrajini, u mnogim drugim zemljama Afrike, rastuće nasilje u Afganistanu i nedostatak prilika za žene koje ne mogu ići u školu, govoriti javno ili sjediti u kafiću poput nas dvije… Što se događa s ovim svijetom? Veoma me to rastužuje. Voljela bih da knjige poput moje nisu bile potrebne i da ne postoje. Ali jesu, jer ljudi poput mene pate. I ne želim da drugi pate. Napisala sam ovu knjigu s nadom da će je netko pročitati, nešto naučiti i promijeniti stvari, ali često se čini da mi ljudi ništa ne učimo. Oni koji su na vlasti, oni koji vode ratove, možda nisu zainteresirani za čitanje knjiga poput moje.

Nažalost, da. Ali upravo kako biste promijenili stvari, djelujete kao snažna zagovornica prava žena i migranata. Vaša organizacija, Ponts per la Pau (Bridges for Peace), fokusira se na obrazovanje žena i migranata. Što vas motivira u Vašem aktivizmu?

Vjerujem u civilno društvo. Vjerujem u ljude poput vas, u mlađu generaciju. Ako bilo koja od mojih riječi dopre do vašeg srca i inspirira vas da stvorite promjenu u životima drugih, to je moj aktivizam. Ne mogu promijeniti one koji su na pozicijama moći, ali civilno društvo može napraviti razliku. Radim s ljudima kako bih im pomogla da shvate da imaju prava i da čak i male akcije mogu stvoriti promjenu. Možda ne možete promijeniti živote svih migranata, ali ako jednostavno pogledate svog susjeda u oči i zaželite mu dobro jutro, činite veliku promjenu.

Spomenuli ste da sebe smatrate pripovjedačicom. Što za Vas danas znači moć pripovijedanja?

Danas nam je pripovijedanje potrebnije nego ikad. S tehnologijama poput umjetne inteligencije i ChatGPT-a, svatko može napisati bilo što, čak i ako je lažno. Zato je važno da ljudi koji su zaista patili ili imaju stvarne priče za ispričati budu osnaženi da ih podijele. Naše priče društvo treba saslušati jer bi inače sve moglo postati lažno. Ja sam svjedok nasilja nad ženama u Afganistanu. Ja sam svjedok nedostatka slobode. Moram progovoriti kako bi ljudi vidjeli da ti problemi postoje. Inače, kao da živimo u izmišljenom svijetu, u kojem je sve stvoreno umjetnom inteligencijom, postoji samo u filmovima ili je čista fikcija. No, ti problemi su stvarni. Nismo YouTuberi ili aktivisti koji traže slavu.

Patila sam, i želim govoriti kako bih pokazala da je ta patnja stvarna. Ne radim to zbog slave ili novca. Govorim jer postoje mnogi dobri ljudi koji se osjećaju bespomoćno, koji misle da ne mogu ništa učiniti. Ovdje sam da im kažem da mogu napraviti razliku. Pogledajte moju katalonsku obitelj. Pružili su mi priliku da se obrazujem i sada sam uzor drugim ženama, ne samo u Kataloniji, nego i u svojoj zemlji, i drugim afganistanskim djevojkama koje sada nemaju slobodu.

U svom programu radila sam s više od 550 žena koje dijele sa mnom svoje borbe, kako pate jer ne mogu ići u školu. Kako pate zbog nedostatka slobode. Razumijem ih i dijelim s njima svoje priče, ono što sam osjećala u tim vremenima i kako sam uspjela pobjeći iz tame. Ako Vi kažete „da, razumijem te“, one će reći „ne, nikada me ne biste mogli razumjeti. Niste živjeli ovaj život. Ne znate što znači živjeti bez slobode.“ No sa mnom to ne mogu reći jer sam doživjela glad, rat, ozljede, boravak u bolnici, nedostatak lijekova, nedostatak slobode – sve. Razumijem njihovu bol, i tada one razumiju kako uporan rad i vjera u sebe mogu promijeniti život.

Da, od neprocjenjive je važnosti da im u tim trenucima možete pružiti duboku empatiju. Dok ste govorili, mislila sam na neke žene s kojima sam razgovarala koje su pročitale Vašu knjigu. Sve su komentirale: „Nadia je tako hrabra, tako inspirativna. Ova knjiga me toliko duboko dotaknula da je nisam mogla prestati čitati.“ Mislite li da bismo trebali biti hrabriji i odvažniji u pripovijedanju priča u književnosti općenito?

Trebali bismo. Društvo često pritišće ljude da skrivaju svoje emocije. Kada izražavate svoje emocije, i dalje se to osjeća kao znak slabosti. Ne trebamo čekati neko izvanjsko, društveno odobrenje. Moramo izražavati ono što osjećamo. Neki ljudi će nas razumjeti, drugi možda neće. To ne znači da bismo trebali skrivati svoje emocije. Uvijek izražavam svoje emocije, i onda neki ljudi kažu: „To ti je terapija, kad pričaš o svojim emocijama.“ Ali to nije terapija. Svaki put kada govorim o svom životu, ponovno proživljavam te priče, i to me boli. No dijelim ih jer znam da postoji mnogo drugih žena koje pate i koje ne govore jer se boje da će biti osuđivane, pogrešno shvaćene ili ismijane.

Upoznala sam mnoge žene izbjeglice iz Afganistana koje su iskusile glad i različite vrste nasilja. Kada sjedimo za istim stolom, vrlo otvoreno govorim o svojim iskustvima, kako nisam danima imala vode i koliko sam sretna što sada imam vodu pred sobom. One tada žele reći: „Da, bila sam u istoj situaciji“, ali se suzdrže. Umjesto toga kažu: „Da, postoje ljudi koji pate.“ Ne, moraš se izraziti, objasniti tko si.

Mislim da danas, u društvu kojem živimo, primjerice u Španjolskoj, mlađa generacija gubi sposobnost izražavanja emocija. Sve se vrti oko Instagrama i prikazivanja najsretnijih trenutaka sa finom kavom, lijepim parkovima, prekrasnim pogledima i tako dalje. No to nije posve stvarni život. Kada sam izgubila oca, pokušala sam izraziti sve svoje emocije na Instagramu. Neki prijatelji su me pitali: „Nadia, je li to ispravno?“ Odvratila sam: „Da, naravno, jer društvene mreže ne bi trebale biti u potpunosti lažne. Trebale bi prikazivati i ono stvarno, ono što osjećam.“ Bila sam tužna i tako sam se i postavila. Društvene mreže su moćan alat, ako ih koristimo iskreno. Nažalost, mnogi ljudi danas gube tu iskrenost. Osjećaju da ako objave nešto tužno, neće dobiti dovoljno lajkova ili komentara. Ali nije me briga za to. Ovo sam ja i iskreno se izražavam. Neki će odgovoriti pozitivno, drugi će to ignorirati. Nije mi važno. Moramo odgovorno koristiti sve alate koje imamo u svom životu za dobro.

Pišete li nešto u posljednje vrijeme? Jeste li u procesu rada na nečemu?

Razmišljam o pisanju knjige o odnosu s mojim katalonskim ocem. Imam puno njegovih pisama i želim stvoriti razgovor između nas dvoje. To mi je u mislima, ali trenutno sam previše tužna da bih sjela i počela pisati. Nadam se da ću pronaći hrabrosti da to učinim.

Razgovor je objavljen u suradnji s izdavačkom kućom Iris Illyrica.