'Važno je propitkivati hijerarhije u književnosti i znanosti.'

Ususret Zagreb Book Festivalu razgovarali smo sa spisateljicom i filozofkinjom Evom Meijer, autoricom romana Kuća za ptice (Naklada Ljevak, 2022., prijevod s nizozemskog Romana Perečinec), fikcionalne biografije Gwendolen Howard, ekscentrične glazbenice, violinistice i proučavateljice ptica, u čijem je društvu provela veći dio života. Eva Meijer, uz to što je književnica, filozofkinja je, kompozitorica, pjevačica i performerica. Autorica je nekoliko romana te više filozofskih rasprava o jeziku i komunikaciji (životinja i s njima). S njom smo razgovarali o profesionalnom zanimanju za životinje, komunikaciji, romanu Kuća za ptice i još koječemu.

U svom se književnom i znanstvenom radu mnogo bavite životinjama: njihovom komunikacijom, jezikom, pravima itd. Otkud takvo zanimanje za životinje u profesionalnom radu? 

Priču je moguće ispričati na razne načine. Odrasla sam sa životinjama koje su mi bile prijatelji: mačke, psi, zamorci. Mnogo su me toga naučile i bilo mi je jasno da su to bića koja misle i osjećaju. No to baš i nije prepoznato u našim društvima i filozofiji. Stoga sam odlučila istražiti zašto su koncepti poput jezika i politike razgraničeni isključivanjem ostalih životinja i koje alternativne priče možemo ispričati. Druga početna točka moje je zanimanje za jezik. Radim kao spisateljica, filozofkinja, tekstopiskinja, glazbenica, vizualna umjetnica i svi ti načini rada imaju svoje jezike, odnosno njima se mogu izraziti različiti aspekti stvarnosti. Svi ljudski jezici imaju svoje područje primjene. I ostale životinje također imaju mnogo načina izražavanja. Stoga je za istraživanje o suštini i funkciji jezika potrebno sagledati sve te različite prakse. Treća početna točka nepravda je koju nanosimo drugima – drugim životinjama, ali i ljudima. Smatram da bi se dobra osoba trebala boriti protiv nepravde i pokušavati svijet učiniti boljim mjestom. Prepoznavanje da su druge životinje bića s kulturom, jezicima i složenim unutarnjim životima te razgovor s drugim ljudima o tome jedan je aspekt načina na koji radim na tome.

Kako komentirate tretman životinja u književnosti? Je li i književnost antropocentrična, kao i znanost? Možete li navesti neke primjere dobre prakse?

Netko me nedavno pitao možemo li vjerno prikazati druge životinje u romanima i pjesmama ili smo uvijek vezani za ljudsku perspektivu. Mislim da nam format književnosti daje mnogo slobode i da nam sam jezik pomaže. Pisanje je uvijek neki oblik prijevoda: prevodite činjenice, iskustva i tome slično u priču. Autobiografija je oblik fikcije jer prikazuje ono odabrano, odnosno fikcija je način izražavanja istine i onoga što je stvarno. Stoga, da, postoji stvaran prostor za pisanje o životinjama, s njima i za njih. Mislim da je važno propitkivati hijerarhije ne samo ovdje, nego i u znanosti jer u suprotnome naposljetku samo ponavljate stereotipe.

Pripremajući se za intervju, našla sam tezu iz eseja De soldaat was een dolfijn, koja ide otprilike ovako: „Samo sprječavanje patnje i negativnih prava (na primjer, pravo ne biti ubijen) nisu dovoljni. Zalagati se za životinje i govoriti umjesto njih nije rješenje...“ Kako to primijeniti na književnost? Kako moralno pisati o životinjama? 

Filozofija argumentirano pristupa stvarnosti te se oslanja na ideje ostalih filozofa kako bi pojasnila strukture ili ogoljela kostur na kojem se temelje naša iskustva. Romani nam pokazuju dvosmislenosti života, a jezik može biti utješan ili razoran. On je sila sam po sebi, više negoli u romanima. Stoga mislim da su to različiti načini pjevanja svijeta, kako kaže Merleau-Ponty. Nisam sigurna možemo li razgovarati o moralnosti u fikciji, no spisateljica mora vjerno prikazati istinu priče.

U razgovoru za Guardian kažete: “People say animals cannot speak. Of course they speak. They speak to us all the time. The only thing is that we don’t really listen. Listening is really important, not just for their sake but for ours because there is a limit on how far we can use the planet and its natural resources.” Zanemarujemo li subverzivni potencijal slušanja? Slušamo li i jedni druge premalo? 

Govorenje je snažno naglašeno zbog vrsta medija kojima se koristimo kako bismo učili o svijetu i komunicirali s drugima. Isto vrijedi u velikoj mjeri i za političku i javnu debatu. Slušanje može biti protuotrov toj monološkoj tendenciji, ne samo u pogledu životinja, nego i ostalih ljudi. U dijalogu moramo slušati, a potrebno nam je više dijaloga. Slušanje je važna vještina za pojedince kako bi spoznali svoje stajalište, ali i kao društva bismo više trebali slušati druge, uključujući ostale životinje i prirodni svijet.

Roman Kuća za ptice, vaš prvi prijevod na hrvatski jezik, fikcionalizirana je biografija Len Howard, glazbenice, proučavateljice i ljubiteljice ptica, koja je 30-ih godina prošlog stoljeća napustila glazbenu karijeru da bi se u potpunosti posvetila upravo pticama. Što vas je privuklo Leninu životu i kako ste pristupili dopisivanju biografije? Koji su izazovi te forme? I da se zadržimo još malo na životinjama, što vas je privuklo upravo pticama?

U svojem filozofskom istraživanju naišla sam na knjige Len Howard te sam odjednom shvatila da moram napisati roman o njoj. Romani mi uvijek odjednom dođu sami od sebe, kao neka vizija. Howard je dobra protagonistica jer je slijedila svoj put, nailazila na otpor kao žena i ostala vjerna samoj sebi. Odlučila je proučavati divlje ptice pjevice, otvorila prozore svoje kuće i sprijateljila se s njima. Prisno ih je upoznala živeći s njima, njihova prijateljstva, ljubavne živote, osobnosti, a one su upoznale nju.

Odlučila sam napisati roman, a ne biografiju jer sam htjela pisati o emotivnoj stvarnosti dijeljenja svog života s ostalim životinjama, u ovom slučaju pticama. Htjela sam vjerno prikazati njezin glas s kojim sam se upoznala iz njezinih knjiga, no malo se toga zna o njezinom životu, stoga se doista radi o fikciji. Uspoređujem ljudsku priču s pričom o pticama kako bih razotkrila nešto o životu. Ptice ne žive tako dugo kao ljudi, no vode pune živote: vole druge ptice, gube ih, pokušavaju biti uspješne. To nam govori o krhkosti života, o tome koliko smo kratko ovdje, ali i ciklusu novog života koji se vraća poput godišnjih doba. Ljudi i ptice ne razlikuju se toliko ako uzmete u obzir ono bitno.

Jedna od premisa knjige mogla bi biti nemogućnost međuljudske komunikacije. Može li nam povratak prirodi pomoći u međusobnom razumijevanju i kako?

Moj je dojam suprotan. Knjiga vrvi komunikacijom i razumijevanjem: putem glazbe, ljudskog jezika, između ptica, između ptica i osobe, između teksta i čitatelja. Svi mi stalno stvaramo značenje na toliko načina, cijeli je svijet živ.

Razgovor je s engleskog preveo Ivan Markota.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.