'Prevođenje mi je važno koliko i pisanje poezije'

Thiago Ponce de Moraes, brazilski pjesnik, prevoditelj i profesor književnosti, gostovao je na Festivalu svjetske književnosti u suradnji s Hrvatskim PEN centrom. U tom povodu razgovarali smo s Thiagom o brazilskom pjesništvu, njegovom pisanju, prevođenju i odnosu s tradicijom.

***

Iako je Brazil oaza portugalskog jezika okružena španjolskim, to je pozamašna oaza, golema kao jezero, zapravo kao Kaspijsko more. Za početak, možete li u kratkim crtama opisati brazilsko pjesništvo danas?

S obzirom na veličinu moje zemlje zaista nije lako govoriti u terminima nacije. Mislim da je ljudima u manjim zemljama, poput Hrvatske, teško uopće zamisliti koliko je Brazil golem. Veličina pojedine regije dakako ne određuje nužno pluralnost književnog izričaja, no ipak tu igra ogromnu ulogu. No, iako nije lako govoriti o nečemu kao što je 'suvremena poezija u Brazilu', uvijek postoji potreba za kreiranjem određene slike, kako bi se mogle sagledati ključne tendencije u okviru onoga što nazivamo književnošću.

Kao što rekoh, stvar je ipak toliko složena da bi bilo potrebno puno više od jednog razgovora da bi se dočarala, barem približno, 'stvarna' slika brazilskog pjesništva. Zato mislim da je za početak dovoljno reći da je pjesništvo u Brazilu danas izuzetno raznorodno, da ne postoji ni približno nešto što bi se moglo nazvati dominantnom strujom. Može se govoriti tek o nepreglednom mnoštvu različitih tendencija, poetika i pjesničkih istraživanja, sa stalnim promjenama, često i izrazitim, kao jedinom konstantom u tom smislu. U svakom slučaju, mislim da je bogatstvo riječ kojom možemo opisati taj kompleks.

Može li se u tom slučaju govoriti o dominantno urbanom fenomenu, s gradovima u kojima ili oko kojih gravitiraju važniji književni glasovi?

Mislim da ne bi bilo posve točno kad bismo rekli da je brazilsko pjesništvo, pa i književnost u cijelosti, fenomen velikih gradskih središta. Donedavna bi to možda bila točna procjena, ali danas više ne. Mene to iskreno raduje. Centralizacija u kulturnom kontekstu uvijek na koncu dovodi do osiromašenja, možda ne isprva, no to je krajnja posljedica tog procesa.

Meni se čini, a možda griješim, da je posljednjih godina na snazi potpuno suprotan proces. Došlo je do neke vrste književne disperzije, pa tako više nije nužno da pisac bude iz velikog kulturnog središta da bi njegovo djelo došlo do publike. Postoji, dakako, mnogo faktora koji omogućuju takvu kapilarnu produkciju umjesto jedne arterije, mainstreama 'svježe krvi'. Svakako je ogromnu ulogu odigrala tehnologija, jer su se pojavile platforme koje su piscima prije bile nezamislive. Čak ni samo tiskanje knjige više nije nužno prepreka da se dopre do publike, štoviše, može se govoriti da je to postao tek književni statusni simbol.  

Je li to negativno utjecalo na izdavaštvo?

Možda će zvučati paradoksalno u odnosu na rečeno, ali čak bih rekao da je sada situacija u izdavaštvu bolja nego što je bila prije recimo deset godina. Čak mnogo bolja, što pokazuje i sam broj izdavača. Svakako kada je riječ o poeziji, što me dakako neizmjerno veseli.

Što je uzrok tome?

Prije svega, iako možda zvuči banalno, rekao bih da je došlo do povratka vjere u čitanje. Na neki način, od kraja 1990-ih do kraja 2000-ih došlo je do svojevrsnih pjesničkih koagulacija. Najednom su se formirale skupine pjesnika, ljudi koji su se držali zajedno i propagirali isključivo vlastite poetike kao i one njima bliskih ljudi. To je dovelo, barem mi se tako čini, do pojave ekskluzivnosti i bljutavog elitizma. Čitatelji su samim time gubili interes za pjesništvom. No, oko 2010. situacija se najednom drastično promijenila, sve te bezbrojne klike i grupacije su se rasformirale, istekao im je vijek trajanja. Pjesnici su najednom počeli čitati jedni druge. Samim time, pjesnike je opet počela čitati i šira publika. Nestao je taj faktor odbojnosti. Najednom je došlo do nicanja velikog broja izdavačkih kuća, od kojih je znatan broj posvećen upravo poeziji. Ne znam može li se takva situacija usporediti s ičime u prošlosti.

Vi dolazite iz jednog od najvećih gradova Južne Amerike, Ria de Janeira. Tamo ste izrazito aktivni na planu popularizacije pjesništva.

Da, aktivan sam na tom planu, doduše nisam siguran da je 'popularizacija' prava riječ. Riječ je o toliko velikom gradu da, kad bi se navedena raznorodnost pratila samo u Riu, i to bi već bilo dovoljno. Zaista, toliko je danas bogatstvo različitosti da mi je teško i artikulirati neke osobitosti književne scene Ria de Janeira. Bezbroj glasova, bezbroj eksperimenata, često potpuno neovisnih od književne tradicije, gotovo da se može govoriti o moru individualnih jezičnih istraživanja.

No, ona se moraju uspostaviti u odnosu na nešto kako bismo uopće govorili o književnosti. Što je u tom kontekstu tradicija prema kojoj se neki tekst postavlja? Može li ona biti nepregledna, odnosno što je razlikuje od kakofonije, od zborskog trabunjanja bezimenih subjektivnosti?

To je upravo pitanje oko kojeg se najviše vrtim. Smatram da je književna tradicija jedino što omogućuje stvaranje nove književnosti, novih tekstova. Točnije, kontinuirano nove književne tradicije. Mene tradicija zanima i kao pjesnika i kao običnog čitatelja, a mislim da se o tome uopće ne bi trebalo posebno raspravljati. Nažalost, živimo u vrijeme kad je to nužno, jer nešto toliko očito ipak nije svima jasno.

Meni se vaše pjesništvo čini posve uronjeno u tradiciju, i to ne u smislu samoga jezika koliko na planu stalnog re-konstituiranja poezije kao nečega što izbjegava uvođenje 'namjere', pa i samoga fenomena 'autorstva', a samim time i onoga što se nekada nazivalo 'stilom'. U tom pogledu čini mi se da ste nasljednik modernističkog odnosa prema pjesmi.

Mislim da ste u pravu. Riječ je o stalnom dijalogu s drugima, s drugim pjesmama, s drugim pjesnicima. Često je riječ o posve nesvjesnim procesima, ili je možda bolje reći podsvjesnim. Posljedično, nekakva namjera ili odluka odmah biva izmijenjena djelovanjem jezika, na ovaj ili onaj način. Pjesništvo kao konstantno migoljenje u jeziku, kao kontinuirani istraživački projekt. A istraživač katkada uopće ne zna gdje je ni što istražuje. Ali zna da na dubljoj razini to ima smisla.

Vaši prijevodi autora kao što su Paul Celan ili Basil Bunting kao da su dio istog projekta, samo u ponešto drugačijem obliku.

Moji prijevodi pjesnika ujedno su i moji dijalozi s njihovim pjesmama, gdje princip prelaska iz jezika u jezik u sebi sadrži brojne nedoumice koje sa sobom povlači i pisanje. Ali, to su prijevodi koje smatram jednako važnim kao i vlastitu poeziju, ako ne i važnijim. Mnogo mi znače.