'Svatko čita vlastite, potpuno osobne priče.'

Robert Seethaler u Hrvatskoj je dobro poznat autor. Nakon romana Trafikant (Hena com, 2017.), Čitav jedan život (Naklada OceanMore, 2017.), Polje (Naklada OceanMore, 2019.) i Posljednji stavak (Naklada Oceanmore, 2021.), u 2024. objavljen je roman Kavana bez imena (Naklada OceanMore, 2024.), sve u prijevodu Željke Gorički. Njegovo je gostovanje na rujanskom Festivalu svjetske književnosti nažalost otkazano, no dobili smo priliku poslati mu nekoliko pitanju o njegovu književnom radu. S njim je razgovarao Filip Kučeković.

Započeo bih s pitanjem kako kao austrijski pisac vidite svoje mjesto unutar svjetske književnosti? Je li austrijska književnost dio svjetske književnosti?

Austrija je dio svijeta, pa je tako i austrijska književnost svjetska književnost. Jednako kao američka, hrvatska i svaka druga književnosti. Dobra priča može se svuda dogoditi. Vrijeme i mjesto su u principu zamjenjivi. Oni su poput tapecirane bine/pozornice u pozadini stvarnih događaja: ljudske drame u središtu pozornice. Osim toga, ionako ne razmišljam u navedenim kategorijama. Ono što se u radu računa jest trenutak. Riječ, slika, priča. Sve drugo je sporedno. Zanimljivo u tom kontekstu je da moje knjige međunarodno imaju potpuno drugačiji status nego u Njemačkoj. U Francuskoj ili Engleskoj, na primjer, smatraju se visokom književnošću, stoje na policama između Franza Kafke i Thomasa Manna.

Vrlo ste čitani u Hrvatskoj i vaše je knjige teško pronaći u knjižarama i knjižnicama. Što vas po vašem mišljenju čini toliko privlačnim stranoj publici, teme kojima se bavite ili stil kojim pišete?

Ne mogu sa sigurnošću reći zašto ljudi čitaju moje knjige. One u svakom slučaju ne sadrže nikakve namjere, moral niti apel. To su naprosto priče. Ja sam je napisao, a ti si je pročitao. Dakle, sada je to tvoja priča. Možeš od nje uzeti što želiš. Tako je to s književnošću. Svatko čita vlastite, potpuno osobne priče.

Moglo bi se pomalo cinično reći da je danas teško naći 58-godišnjeg pisca čiji glavni lik nije 58-godišnji pisac, no vi to opovrgavate. U vašem posljednjem romanu, Kavana bez imena, Robert Simon jednostavan je čovjek, ne pretjerano obrazovan, no ambiciozan u želji da otvori kavanu u Beču. Koliko je teško pisati o likovima čije su osobine vrlo suptilne?

Pisati o običnom je jednako lagano ili teško kao, primjerice, o umjetniku ili kraljici. Što bi uopće trebao biti „običan čovjek”? U svojim egzistencijalnim potrebama, nevoljama, strahovima i radostima ljudi su zapravo slični. U Kavani bez imena morao sam samo kopati po vlastitom porijeklu. Ja sam dolazim iz radničke obitelji i dobro poznajem milje u kojemu se događa radnja romana.

Robertova kavana je mjesto susreta mnogih Bečana i posjetitelja tržnice. On stvara zajednicu trgovaca, imigranata, udovica, ljudi s margina društva... Može li književnost stvarati zajednice ako isključuje one koji ne čitaju?

Svaka knjiga je poziv: možeš me čitati, ali ne moraš. Neki se ljudi pronalaze jedni druge u umjetnosti i književnosti, drugi pronalaze sami sebe, a opet, neki se ne pronalaze nigdje. Zajednice su divne i krasne, ali isto tako je dobro biti sam, ili s knjigom u ruci.

Imam dojam da se čitatelji lako poistovjete s vašim likovima. Zahtijevate li to od njih ili tražite drugačije čitateljske strategije?

Tko sam ja da išta zahtijevam od svojih čitatelja? Kako sam rekao: svatko čita svoju vlastitu priču, svatko vidi vlastitu sliku, prepušta se vlastitim fantazijama, i dobro da je tako. Strategije su u svakom slučaju nepotrebne. Baci se u knjigu i vidi što će se dogoditi!

U ranijem romanu Posljednji stavak bavite se životom i djelom Gustava Mahlera, nepravedno previđanog skladatelja. U jednom trenutku Mahler kaže: "Ne možeš razgovarati o glazbi, ako možeš, to znači da je loša." Je li ovo primjenjivo i na književnost? Što mislite, o čemu razgovaramo kad razgovaramo o književnosti?

U svijetu bi se svakako trebalo puno manje pričati. Posvuda brbljanje i vika. Prazni tonovi, uglavnom sa željom da se nešto „izrazi”. Ali što izraziti, kad iza toga nema ničeg? Naravno, dobro je tu i tamo razmijeniti ponešto. Ali velike stvari često uspijevaju u tišini. Tako je i s poslom. Pisanje za mene znači: dati prostora tišini – i podnijeti je. Književnost je zvuk, čak i kad se ne čuje izvana. A zvuk otvara slike. I više nisu potrebna objašnjenja.

Kako u tom smislu vidite književnu kritiku? Koja je njena uloga u organiziranju književnog života?

S kritičarima je kao sa svakim drugim zanimanjem: ima ih dobrih i loših. Dobar kritičar treba budan duh i otvoreno srce. Ali prije svega, treba vrijeme. A to je nažalost sve veći problem. Kritičari su preplavljeni novim izdanjima. Naravno da onda dublje polemiziranje s knjigom ostane po strani. Čitava profesija je pod sve većim pritiskom. Šteta zbog toga. Dobri kritičari su vodiči u divljini knjiga. Osobno jedva da čitam kritike. Jedan je od zadataka umjetnika da sami u sebi razvijaju instancu za procjenu kvalitete svog djela. 

U vašem najviše bečkom romanu, Trafikant, junak Franz Huchel posluša savjet Sigmunda Freuda i krene zapisivati svoje snove i stavljati ih ispred svoje trafike. Prolaznici se za njih zainteresiraju, ali kada shvate da se radi o snovima, zaključe da su beskorisni. Je li ovo sudbina književnosti? Koliko je korisna i beskorisna, i, ako je beskorisna, sadrži li subverzivni potencijal?

Književnost je beskorisna. Ona nema mjerljive vrijednosti, bar ne prema kriterijima ekonomije i učinkovitosti. Paradoksalno je da je upravo to ono što književnost čini toliko vrijednom. Često su naizgled beskorisne stvari i ideje ono što čini ljude ljudima. Tko još treba humor i maštu?  Zašto biste gubili vrijeme u sportskim dvoranama ili filozofskim prostorima? Što će nam stara Rembrandtova djela na zidu? Skupljač prašine Miguela Cervantesa na polici? Ne trebaju nam ove stvari, ali možda ih želimo. Proširuju i osvjetljavaju naše živote.

Na prvi pogled politika ne igra nikakvu ulogu u vašim romanima, ali treba se sjetiti da u romanu Čitav jedan život Drugi svjetski rat odvede Andreasa Eggera iz alpske idile u kavkaski horor, da je vrijeme radnje u Trafikantu vrijeme Anschlussa, i da je roman Kavana bez imena smješten u razdoblje ekonomskog optimizma nakon rata. Je li uopće moguće stvarati književnost koja nije politična i kako komentirate vezu između književnosti i politike?

Politika u svojoj osnovi obuhvaća sve ono što utječe na zajednicu. Tako promatrano, ne postoji apolitično djelovanje u ljudskim zajednicama. To se također i svakako odnosi i na književnost. Uzmimo za primjer Trafikanta: na površini radi se o priči o mladiću. Njegova prva ljubav, njegovo buđenje, njegov procvat i prolaz, ništa više ni manje. Dok u pozadini  radi velika mašinerije. Vrijeme tada bilo je naravno zanimljivo. Uzburkano. Loše. Užas koji se ne može dokučiti. Bilo je ništa manje od početka kolapsa zapadne civilizacije. Na ruševinama tih i godina koje su uslijedile izgradili smo svijet.  I sada ga je važno sačuvati i obraniti unatoč svim glupostima društva i imperijalističkom ludilu. Ništa od toga zapravo nije eksplicirano, ali dobiva zamah i odjek u sudbini mladića i njegove trafike.

Konačno, nikad dosta književnih preporuka! Za čitateljstvo zainteresirano za suvremenu austrijsku književnost možete li preporučiti nekoga koga smatrate vrijednim pažnje?

Ne znam je li Gerhard Ruiss preveden na hrvatski i ima li to uopće smisla, ali u svakom slučaju njegove pjesme su jako dobre, smiješne, tužne, politične.