Sa Želimirom Perišem razgovarali smo o njegovoj novoj knjizi Gracija od čempresa (Naklada OceanMore, 2022.), usporedbi s Mladenkom kostonogom (Naklada OceanMore, 2020.), stand-upu, radionicama pisanja, gejmanju i budućnosti književnosti - ukratko. Detalje čitajte u razgovoru koji je sa Želimirom vodila Anja Tomljenović.
Nakon opsežnog i zapaženog romana Mladenka kostonoga i dvije slikovnice o djevojčici Straški koja postavlja teška pitanja, zašto zbirka priča?
Nema pravila. Ja bih volio da imam razrađeni koncept, niz knjiga koje trebam napisati i koje čekaju na mene, pa onda da i od svojih djela napravim koncept koji čitatelji razotkrivaju, pa u jednim mojim knjigama nalaze ključeve za druge. To bi mi bilo veliko zadovoljstvo jer sam ljubitelj takvih konceptualnih zavrzlama, no bilo bi mi ga nemoguće izvesti. Takvom triku treba posvetiti cijeli život, a moj fokus na isti interes prekratko traje, pa sam se zadovoljio time da o takvim idejama mogu tek pisati, kad ih već ne mogu živjeti. Svaka moja knjiga (ok, osim onih koje sam objavio u paru: dvije Straške ili dvije Mime) je projekt za sebe. Nakon romana, slikovnice, a pisao sam prije i poeziju i kratke priče, sad sam ponovo napisao zbirku kratkih priča najviše zato što su priče vremenski fleksibilnije, autorima dopuštaju da u relativno kratko vremena izraze svoje ideje. Mnoge priče iz Gracije mogle su se vrlo lako proširiti u roman, ali roman je golemi poduhvat koji bi od mene zahtijevao koju godinu rada, a od čitatelja koji sat čitanja. Ovako, za manje investicije dobili smo komunikativniji proizvod. Rezultat je nešto jednostavniji, možda i površniji, ali iz istog razloga i pitkiji. Čitatelji za Mladenku moraju odvojiti komad života, posvetiti mu puno dana, a Graciju mogu konzumirati u odmoru između dva radna dana ili između dvije zahtjevnije knjige.
Ova zbirka je „pisana u istoj maniri neodoljivo duhovite žanrovske mutacije bajke, satire i stripa“, najavljuje izdavač. U odnosu na Mladenku, ovdje je igra s prezentiranjem priče i teksta ublažena, kao i igra s jezikom, iako i dalje postoji. Može li eksperiment s formom postati teret? U ovom slučaju, jesu li očekivanja (izdavača, čitatelja…) za tebe izazov ili opterećenje?
Očekivanja nisu nikakav problem kad bi ih čitatelji ostavili pred koricama. „Ostavite sva očekivanja vi koji ulazite u ovu knjigu“, bio bi zgodan natpis na početku svake knjige, kao da je knjiga kakav pakao. No, Dantea na stranu, knjiga i jest pakao. Nudi svakome tko u nju uđe novo neočekivano iskustvo, preispituje naše predrasude i stavove, kažnjava našu prethodnu uskogrudnost i čini da se patimo (s neprohodnim tekstom ili neprohodnim idejama). Također, iz nekih se knjiga nikad ne izađe.
Očekivanja me jesu pomalo mučila nakon uspjeha Kostonoge, nisam želio razočarati sve te ljubitelje Gile, ali onda sam pomislio: a zašto ne? Gracija je tu spasila stvar. Ona je i naizgled tanja i lakša knjiga od Mladenke, pa me već i to štiti.
U fokusu su male zajednice, krajevi u kojima je Bog blizu zemlji, u kojima su sudbine višestruko preklopljene i isprepletene, a njihove živote određuju raspelo iznad ulaza i količina šunke/pršuta za načelnika i svećenika. Zanimljivo mi je da je jasna podjela na dobre i loše likove, kao što je spomenuto, slijedeći matricu bajke. Zašto ti je to bilo važno?
Nije to neko ciljano rješenje, pustio sam da priče definiraju vlastiti svijet, a taj je svijet ispao vrlo jasan i donekle jednostavan. Svidio mi se taj rezultat. Priče su zbog svoje jednostavnosti čitke, umalo crno-bijele, bez trikova i bez prevara. Gotovo kao dječja književnost, to jest, bila bi dječja književnost da nije svih tih strahota i opscenosti.
Ipak mislim da je ta prividna jednostavnost tamo samo za prvi dojam. Na primjer, u priči o Graciji, naslovnoj priči, junakinja je djevojka koja do kraja priče praktički postaje svetica, Gracija od čempresa, u jednu ruku kao simbol, ali u drugom smislu vrlo jasno – Gracija je heroina koju slave ili će je slaviti do kraja priče. Nasuprot njoj je negativac, svećenik, autoritet i zlostavljač. Što se priče tiče, nema sumnje, jasno je tko je pozitivac, a tko negativac. Nema sivih likova. Ali onda kad se taj prvi sloj malo zagrebe, u temelju oba lika je zapravo isto ponašanje: i jedan i drugi lažu zajednici te se pokušavaju okoristiti njome. A na kraju jedna postaje svetica, a drugi zlikovac. Pa kako to? To je luda igra, izmjena pozicija, logička pogreška, a ipak istina, nešto što samo umjetnost može. Slične zamke sakrivaju i ostale naizgled crno-bijele priče i likovi.
U posljednjoj priči „O zanimanjima u doba Velikog sranja“, koja tematski odudara od prethodnih, pitanje je identiteta pripovjedača Želimira. Je li on uvršten kako bi se održala ta igra-poveznica iz Mladenke kostonoge s autorom Želimirom? Uostalom, što to ima u ljudima da silno žele znati koliko autora ima u tekstu?
To je ukorijenjeno duboko u ljudskoj psihi, želi znati s kim imaju posla. Prije knjige će pročitati tko ju je napisao pa onda tekst suditi po autoru, umjesto suprotno. Neki spisatelji pokušaju doskočiti tome pa friziraju biografiju na klapnama, ali avaj, uzalud, čitateljima je uz ruku internet, lako će istražiti tko su autori i kakve su stavove izgovarali po novinama. I opet će autorova biografija biti uteg tekstu.
Moja je obrana laž. Lažem po biografijama i intervjuima. Nekad sam besmislen, nekad pretjeran, često nepromišljen. Što više gluposti izgovorim, to je vjerojatnije da će mi se manje vjerovati. Lažem o starosti, mjestu rođenja, životu. Zašto ne, nije li i to umjetnički izraz? Rekao je Matvejević u Brevijaru: i to je mjesto koje mediteranski čovjek voli uljepšati.
Napokon, da posve razmutim granicu vode i ulja, ubacim Želimira Periša u tekst, nek se bakće. Takva je i priča o Velikom sranju, romantizirana autobiografija iz postapokalipse, čista istina.
U spomenutoj, posljednjoj zbirci u priči, svjedočimo svojevrsnom okršaju između Želimira i komičarke Suzi. Može li se stand-up komedija usporediti s književnošću? Vidiš li njezino mjesto u kanonu u budućnosti?
Čitava priča o Velikom sranju je rezultat mojeg promišljanja o budućnosti, između ostaloga i o budućnosti knjiga i književnosti. Knjige, kako predočava priča, su jedina stvar u nesigurnoj sadašnjosti koja može osigurati budućnost.
Bilo mi je zanimljivo razmišljati o uobičajenim i općeprihvaćenim vrijednostima u novim i neočekivanim okolnostima. Na primjer: znamo koliko vrijedi programer u današnje informacijsko doba, ali koliko vrijedi isti programer u svijetu u kojem nema električne energije? Koliko vrijedi šumar u gradu u kojem su posjećena stabla pa nasut asfalt bez i jednog jedinog pedlja zelenila? Koliko vrijedi demokracija u svijetu bez kvalitetne edukacije i objektivnih medija? I napokon: koliko vrijedi književnik u svijetu u kojem nitko ne čita?
I samom mi je bilo veliko olakšanje kad sam spoznao da je književnost više od temelja civilizacije kakvu poznajemo, da je ona zapravo garancija da ta ista civilizacija neće propasti kad se svi ostali preduvjeti za Veliko sranje dogode, a dogodit će se.
Sama ne volim autore za koje osjećam da mi “pametuju”, da otkrivaju velike životne istine, ne volim kad autor podcjenjuje svog čitatelja, svjesno ili ne. Ono što se meni sviđa u tvom pismu jest njegova nijansiranost – u prvom planu je zanimljiva i uzbudljiva priča, a onda se iz nje mogu iščitavati različiti slojevi. Na taj način mislim da loviš puno različitih profila čitatelja. Je li to dio nekog početnog impulsa, koliko na takve stvari utječu prva čitanja i povratni komentari?
Na radionicama pisanja koje sam pohađao, a kasnije i vodio, jedno od bazičnih pravila je bilo: ne dociraj. Ne pametuj. Nisi ti, spisatelju-aspirantu, nikakav autoritet niti ti pisanje daje privilegij. Daša Drndić je govorila kako je prvo što pisci moraju naučiti jest slomiti vlastiti ego. Tek kad si zatomio bahatost smiješ dalje.
Ja sam svoju ulogu spisatelja smjestio u ladicu zabavljača. Želim da oni koji se prime moje knjige s njima dožive zabavne minute. Da ih knjiga ne umori i da im ne dosadi.
S druge strane, moja je velika želja probiti balon očekivanog književnog izraza, sklon sam eksperimentu, jako bih želio otkriti ili stvoriti nešto novo. Smatram da književnost, i umjetnost općenito, još nije dala svoj vrhunac, da još ima prostora za novo i neviđeno. Povijest umjetnosti i povijest književnosti nas je naučila o mnogim mogućnostima, stilovima i smjerovima književnog izražavanja, no, povijest još nije završila.
Napokon, s treće strane (ova medalja ima tri strane, mora da je oblika prizme), često me žuljaju i pokreću velike teme: nepravda, rodni ratovi, lažni autoriteti. Koliko sretno uspijem pomiriti te tri težnje, toliko je uspješna knjiga. No svakako ne odustajem niti od jedne od te tri strane, ili, ako ti je draže: tri sloja.
Kad si spomenuo radionice pisanja, čini mi se da ih ima sve više, što kraćih, što duljih formata. Pohađala sam ih nekoliko i svidjela mi se ta demistifikacija Pisca, kao i neformalni razgovori o književnosti, iako su kritike tuđih tekstova uglavnom sramežljive, pogotovo na početku. Budući da si bio u ulozi sudionika i predavača, što nosiš sa sobom s takvih druženja?
Sve, sva, mnogo, puno. Radionice pisanja su jedan fantastičan svijet, gotovo supkultura za sebe. Formativne spisateljske godine dugujem Sanji Vučković i Školi pisanja u Staroj Sušici. Učili su me Mićanović, Košćec i Blatnik, no, važnije od svih znanja je taj prisni kontakt s ljudima koji pišu, ta magija koja se dogodi kad ljude upoznaješ kroz njihov tekst i kad sebe prezentiraš kroz pisani izraz, kad shvatiš kolika je moć teksta i koliko je pisanje intimna i snažna energija.
Poslije sam pokušavao prenijeti tu magiju pa puno puta organizirao i vodio slične radionice. Stvar nije garantirana, ne upali svaki put, ali kad se dogodi to je iskustvo koje mijenja. Istovremeno, pohađao sam i radionice crtanja, heklanja i izrade božićnih kolača, faks ovaj ili onaj, sport ovaj ili onaj, team building, seminari, retreati, yoge i ino, nigdje nisam osjetio takvu magiju.
Na tom tragu, s obzirom na to da je kraj godine i vrijeme za refleksiju… Često pitamo pisce kako postati bolji pisac, koje savjete dati mladim piscima i slično. No malo bih izokrenula pitanje: možemo li biti „bolji“ čitatelji?
Genijalno pitanje, sviđa mi se izokretanje. Na žalost, ne znam odgovor, ja sam katastrofalno loš čitatelj. Knjige čitam do pola, a mnoge jedva i započnem. Ipak, uživam u tome: krenem čitati nešto, pomislim: „joj, ovo je odlično, podsjeća me na Borgesa“, pa onda to privremeno ostavim, odem po Borgesa na kojem isto stanem na pola jer sam ga već čitao, čemu ponavljanje uz toliko novosti, pa na kraju dohvatim nešto treće i držim deset mjeseci uz uzglavlje kreveta dok se igram na mobitelu bez da je i taknem. Kad ugledam na internetu slučajnu listu, najvažnijih 100 knjiga koje svatko mora pročitati, sablaznim se koliko sam ih malo pročitao. Neke sam ipak gledao adaptirane u filmove, pa pomislim: „ajde, ipak nisam toliko nenačitan“.
Poigrao bih se ipak još malo s tvojim izokretanjem, pa pokušao izokrenuti ovako – savjet mladima: kako postali „lošiji“ pisac. Ne budi dobar. Iznevjeri očekivanja. Pisanje nije život, pisanje je umjetnost, razbij životne norme u tekstu. Čitaj druge knjige, ali ih ne ponavljaj. Napiši nešto novo, nikad napisano, nikad pročitano. Ne boj se poraza. Nek čitatelji bace tvoju knjigu nakon pola pročitanoga, ali neka misle o njoj ostatak dana.
Poznat si i kao strastveni gejmer. Koja je veza između igranja igre i pisanja?
To „poznat“ je isto posljedica one frizirane biografije i lažiranih intervjua. Istina je da se puno igram i da volim ideju igre, pa je posljedično prenosim i u pisanje, no to je samo jedna od stvari koje radim. Na primjer, strastveni sam i roditelj. Roditeljstvo je, poput književnosti, stvaranje i oblikovanje. Kao i kod pisanja knjiga, tako i djetetu kreiraš svijet, oblikuješ informacije koje putuju između svijeta i djeteta, a to se najčešće događa kroz priče. Ovo je posebno točno u ranom periodu, prije vrtića, kad su roditelji djetetu jedini interpretori stvarnosti. Uživam u tim pričama. I tu se trudim biti slojevit, ne simplificirati stvari previše i uvijek ostaviti djetetu prostora za vlastite zaključke te ih poticati na vlastite interpretacije, prezentirati im svijet kroz mnogo humora i uz zdravu dozu optimizma. To je isti recept koji koristim i u književnosti, samo je književnost lakša i manje odgovorna.
I za kraj, jedno potpuno jednostavno pitanje – kako vidiš budućnost književnosti?
Jednostavno! Što je situacija u društvu gora, to je književnost važnija i vrjednija. Neka od ključnih djela svjetske književnosti nastajala su u zlim vremenima i opresivnim sustavima. Te knjige su nudile nadu, nudile su rješenja i, na svoj poseban način, pridonijela su rušenju ili bar prokazivanju tih režima. Kako mi se čini da svijet polako, ali postojano ide kvragu, otvara se veliki prostor za književnost, u smislu povratka književnog utjecaja na deteriorirajuću stvarnost. Književnost ima moć oblikovanja javnog mijenja (na stranu sad što je taj medij češće posredan kroz filmske, tv i druge adaptacije, nego papir). Na primjer Orwellova 1984. ima snažniji odjek na opću kulturu i poimanje informacijsko-totalitarnih režima kroz taj roman, nego što imaju vijesti o činjenicama koje pokazuju kako se ta vizija u nekim država zapravo ostvarila.
Nepovoljna društvena kretanja inspirativno su područje za sve vrste umjetnosti, jer umjetnici moraju pronalaziti nove načine komuniciranja s publikom, moraju više eksperimentirati i time je veća vjerojatnost da će stvoriti nešto novo, nikad viđeno, da će pokrenuti neke nove smjerove, trendove, istine, pa onda, dugoročno, i utjecati na svijet o kojem pišu.
Ukratko, što nam bude gore, to će nam književnost biti bolja. Sad, što vam je važnije, dobar život ili dobra književnost, svatko mora odlučiti za sebe.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Na općenitijoj razini provodna ideja ove zbirke priča jest svijest o inherentnoj ambivalentnosti svakog pojma te o artificijelnosti svake priče kao suštinski arbitrarnog skupa vrijednosti i odnosa.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.