'Što Hrvatska postaje neoliberalnija, to konzervativnija postaje dominantna kultura.'

Sepp Eckenhaussen pisao je diplomski rad o nezavisnoj kulturi u Zagrebu, iz kojega je proizašla knjiga 'Scenes of Independence: Cultural Ruptures in Zagreb (1991-2019)'. U ovom razgovoru otkriva nam sve o njenom nastanku. 

***

Kako je nastala knjiga Scenes of Independence: Cultural Ruptures in Zagreb (1991-2019)? Možeš li reći kako je tekao proces istraživanja i pisanja?

Jasno se sjećam dana kad sam prvi put došao u Zagreb. U ljeto 2017., tijekom odmora na hrvatskoj obali, odlučio sam provesti nekoliko dana u glavnom gradu. Želio sam posjetiti MSU i vidjeti radove grupe Gorgona te saznati više o borbi za zajednička dobra za koju sam čuo da je bila prilično snažna. Nekako sam došao do tvog broja, kao središnje osobe pokreta, i našli smo se na terasi Programa. Bio je to jedan od onih ljetnih dana kada svakog trena očekuješ da se kuće počnu topiti od vrućine, kad čak i misli mogu postati više tekuće nego inače.

Umjesto o zajedničkim dobrima, razgovor je skrenuo na nezavisnu kulturu. Usputno si spomenula pojam, i djelovao je na mene poput iznenadne teorijske bombe. Kulturna produkcija, kako sam je ja doživljavao, uvijek ovisi o dostupnosti novca i radne snage, tako da mi se činilo malo vjerojatno da bi se pojam nezavisne kulture mogao ozbiljno shvatiti. Ali tvoja ležerna upotreba pojma nezavisna kultura sugerirala je to kao nešto očigledno. Također, čitava struja kulture očito je prisvojila taj pojam kao samoodređenje (konkretnije, pomislio sam kasnije, kao drugo ime). Očito, moje poimanje nezavisnosti bilo je preusko da shvatim što znači unutar konteksta hrvatske kulture. To me zaintrigiralo i odlučio sam pisati svoju diplomsku radnju na temu nezavisne kulture.
Moja profesorica na Sveučilištu u Amsterdamu, Mia Lerm Hayes, spojila me s Leonidom Kovač s ALU. Leonida me onda pozvala na istraživačko pripravništvo, što sam rado prihvatio. U tri mjeseca, uz Leonidinu pomoć, uspio sam odraditi gotovo dvadeset intervjua. Za to vrijeme, posjećivao sam što sam mogao više izložbi i događaja, upoznao mnogo ljudi sa scene, i pokušavao pročitati sve napisano o nezavisnoj kulturi u Zagrebu (ispostavilo se da toga ima poprilično puno). Sve se odvilo kako treba, uspio sam napisati radnju i diplomirati. Također, stekao sam duboko poštovanje prema sceni i solidarnost s njom.

Kasnije, vraćao sam se u Zagreb da bi posjetio svoje prijatelje sa scene, obalu, i djevojku. Moje se istraživanje nekako nastavilo te sam dobio priliku predstaviti ga u GMK tijekom jednog od posjeta. U  međuvremenu, počeo sam raditi na Institute of Network Cultures u Amsterdamu. Jedna od prvih stvari koje sam ondje uradio bila je da sam od svoje diplomske radnje napravio knjigu uz pomoć Geerta Lovinka i Miriam Rasch. Prepravio sam tekst da bude manje krut, dodao više intervjua te dodao još jedan dio koji je manje etnografski, a više spekulativan. Možda je najznačajniji dodatak bilo uvrštavanje četrdeset umjetničkih radova koje su mi umjetnici velikodušno dozvolili da reproduciram. Slike čine knjigu ne samo tekstualnim, već i vizualnim narativom. 

Te perspektive ispitanika, umjetnika, prijatelja, mentora, iz Zagreba i iz Amsterdama, sve su pronašle neki svoj put do završne knjige. Paul Stubbs, jedan od dugogodišnjih istraživača društvenih kretanja u Zagrebu, razvio je metodologiju pisanja "virtualne etnografije iz više perspektiva". Nadam se da je moja knjiga nešto što bi se moglo tako nazvati.

Smještaš se niti potpuno izvan niti potpuno unutra. Kakvu perspektivu donosi poluautsajder?

Kad sam pitao Leonidu Kovač da napiše predgovor mojoj knjizi, istog trena je povela raspravu upravo o ovom pitanju. Napisala je da je glavna preokupacija knjige, ''koja je započela kao studija slučaja nečega što je lokalno nazvano nezavisnom kulturom ili vaninstitucionalnom kulturnom scenom, odraz mogućnosti kritičke kulture u neoliberalizmu. I upravo je to ono što ga [Seppa] istodobno čini insajderom i autsajderom.'' To je istina: došao sam u Zagreb da pobjegnem od neoliberalizma koji je, kako sam tada mislio, već bio zahvatio cijeli kulturni sustav u Amsterdamu. Kroz svoje istraživanje u Zagrebu i kroz razumijevanje kako Amsterdam i Zagreb postoje kao različite, ali povezane kulturne sfere, mogao sam ponovno promisliti kritičku kulturu kod kuće. To još uvijek činim. U svom trenutnom radu na Institute of Network Cultures i Platform BK često razmišljam o lekcijama s nezavisne scene. 

To također ukazuje na drugi način da odgovorim na tvoje pitanje, a to je taj da sam se polako iz potpunog autsajdera preobrazio u nekoga tko se osjeća povezanim sa scenom. Ispočetka sam se bojao da će moje istraživanje biti kolonijalni poduhvat. Nešto poput: momku srednjeg sloja iz Amsterdama je dosadno pa putuje na istok u potrazi za pustolovinom. Donekle je to bilo i ostalo točno. Ali jednom kad sam došao u Zagreb, moj strah je malo-pomalo počeo nestajati. Upoznao sam mnogo ljudi na ALU, u Booksi i MaMi, stekao prijatelje, počeo ih susretati. Na temeljnoj razini, mislim da scena upravo tako i funkcionira: grupa ljudi koja dijeli neki interes i posjećuje ista mjesta. Ne živim u Zagrebu i nisam ondje dovoljno dugo da doista postanem insajder na sceni. Ali ako bih danas došao u Booksu i sjedio ondje nekoliko sati vjerojatno bih susreo neke ljude koje znam i nekoliko drugih s kojima imam zajedničke interese. 

Kao istraživaču nije mi bilo loše imati tu poluautsajdersku perspektivu. Kao prvo, bilo mi je lako izraziti kritike koje bi nekome sa scene bile mnogo teže za izreći jer svi poznaju sve, i stvari lako postanu osobne. Tko spominje činjenicu da su svi umjetnici kasnog modernizma, junaci iz kasnih dana Jugoslavije koji danas toliko nadahnjuju scenu, posebice feminističke kustoske kolektive, bili bijeli muškarci srednjeg sloja koje su često svojim nevidljivim radom podupirale žene? Gdje je otvorena rasprava o činjenici da nezavisnu scenu pod hitno treba obnoviti jer je većina vodećih ljudi na sceni svoje organizacije osnovala prije dvadeset godina i još uvijek se mora boriti da zadrži svoj prekaran, ali funkcionalan položaj? I ono najbolnije, pitanje koje čujem da zapitkuje mnogo mladih ljudi na sceni: tko priznaje da je nezavisna kultura neoliberalni model?

Također su mi rekli da će moje pisanje biti dokaz ''zapadnjačkog interesa'' za nezavisnu kulturu i time mu stvoriti legitimitet u kontekstu Hrvatske. Vidimo, primjerice, u slučaju WHW-a, da međunarodno priznanje može dovesti do snažnijeg položaja kod kuće. Sumnjam da će moja knjiga imati takav utjecaj, ali ne bih imao ništa protiv takvog označavanja.

Zašto si odabrao prikazati genealogiju umjesto povijesti?

Struktura knjige velikim je dijelom kronološka. Prvi dio govori o povijesti nastanka nezavisne kulture od 1991. godine. Koristeći uglavnom intervjue i tekstove koje su napisali ljudi sa scene, pokušavam dati smisao pitanju o rađanju nezavisne kulture. Drugi je dio osvrt na situaciju kakvu sam zatekao prije dvije godine. U trećem i posljednjem dijelu raskrstio sam sa svojim historiografskim pristupom. Taj je dio više raspršen esej o pitanju: što je ta nezavisnost o kojoj razgovaramo cijelo vrijeme?

Da budem veoma iskren, da danas ponovno pišem knjigu, možda bih napustio kronološku strukturu i radije se usredotočio na određene teme u različitim esejima: nezavisna kultura u urbanom tkivu Zagreba; nezavisna kultura i Pokret nesvrstanih; neke važne izložbe (post)jugoslavenske umjetnosti i njihovi katalozi; taktički mediji između Amsterdama i Zagreba u 1990-ima; nezavisnost i scena i nezavisnost na sceni; nezavisna kultura kao feministički projekt; jugofuturizam; poduzetništvo i prekarijat.

Uglavnom, za vrijeme pisanja birao sam kronološki pristup. Naposljetku, po struci sam povjesničar umjetnosti, tako da mi je bilo lako povijesno se uokviriti. Ali nikad nisam namjeravao opisati povijest nezavisne kulture s (politički) ravnodušnog stajališta. Ne vjerujem da je to moguće. Umjesto toga, u skladu s Foucaultovom idejom o genealogiji, pokušao sam shvatiti kako su nove društvene konstelacije nastale svaki put kada je ruka moći preraspodijelila igraće karte života. To mi je bilo posebice važno u kontekstu bivše Jugoslavije, gdje se nacionalistički povjesničari prevrću jedni preko drugih kako bi proglasili Jugoslaviju državom predodređenom za neuspjeh. Želio sam tražiti obrasce i porijeklo nastanka nezavisne kulture, bez da izglađivanjem nepravilnosti, grešaka i nedosljednosti u narativu prikažem da je "tako moralo biti". Odatle potječe ideja o "kulturnim rascjepima" u podnaslovu knjige.

To je u biti ono što mi genealoški pristup znači: u knjizi koristim povijest, ali ona nije o povijesti. Više nego razotkrivanjem činjenica kakve su doista bile, istražujem odnose umjetnosti i političkog djelovanja na postjugoslavenskom području tijekom posljednjih 30 godina. Pojam nezavisne kulture jest prizma kroz koju se projiciraju svi ti odnosi.

Provodna nit koju odabireš je prekarijat kao preduvjet neoliberalizma. Kako je to povezano s nastankom i životom nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj?

Možda je prekarijat provodna nit u svakom životu, ali posebno je tako u nezavisnoj kulturi, to je istina. Moje uranjanje u njega bilo je uzrokovano šokom nakon što sam shvatio da se međunarodno prepoznate organizacije poput MaMe i WHW-a još uvijek moraju boriti kako bi njihovi prostori u Zagrebu ostali otvoreni. Nizozemski sustav ponudio bi ovim organizacijama dovoljno sredstava da ih podvede u establišment, i tako bi najvjerojatnije neutralizirao njihov kritički glas. Nakon toga bi ih političari i donositelji politika smatrali ''ključnom kulturnom infrastrukturom''. U hrvatskom kontekstu čini se da ta mogućnost ne postoji.

Razlog tome, kako ga ja vidim, jest različit odnos kritičke i dominantne kulture u neoliberalnim režimima Hrvatske i Nizozemske. Neoliberalizam je, da koristim riječi Wendy Brown, ''potajna revolucija'' progresivne marketizacije i komodifikacije svih aspekata života - uključujući zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, javni prijevoz i smještaj. Napušta svaku tradicionalnu liberalno-humanističku težnju demokratske emancipacije u ime tržišta i slobode pojedinca. To je opća tendencija, ali ona se različito odvija od mjesta do mjesta.

Sasvim je jasno, od 1991. godine u Hrvatskoj su se istodobno (ponovno) pojavili neoliberalizam i neokonzervativizam. Dok se ekonomska liberalizacija povećava, briga za društveni i emocionalni život prepušta se crkvi, a stabilnost se traži u nacionalnom identitetu. To dovodi do situacije koja me veoma zbunjivala: što Hrvatska postaje neoliberalnija i što je njen narod prekarniji, to konzervativnija postaje dominantna kultura. Kao rezultat toga, nezavisna kultura ostaje prekarna, marginalna, nezavisna.

Zanimljivo je da stavljaš snažan naglasak na Pokret nesvrstanih u kontekstu rasprave o suvremenoj kulturi i umjetnosti. Možeš li objasniti tu perspektivu?

Ta potreba da istaknem Pokret nesvrstanih definitivno je proizašla iz jaza u mom vlastitom obrazovanju. Doznao sam za Nesvrstane tek malo prije dolaska u Zagreb, kad sam na izložbi Documenta 14 vidio rad Dva sastanka i sprovod Naeema Mohaiemena. U obliku trokanalnog dokumentarnog videa, ovo djelo zapravo predstavlja jednosatni ubrzani tečaj povijesti Nesvrstanih. Možeš zamisliti moje uzbuđenje kada sam saznao da je prije samo nekoliko desetljeća postojala velika dekolonijalna svjetska sila. I možeš zamisliti kako sam se šokirao kad sam shvatio da o tome nikad nisam učio u školi.

Istovremeno, rekao bih da nisam usamljen u toj želji za historiografskom emancipacijom Nesvrstanih. Uz taj gore spomenut izložak na Documenti, prošle godine posjetio sam divnu izložbu u Muzeju moderne umjetnosti Metelkova u Ljubljani, nazvanu Južna zviježđa: poetike nesvrstanih. Internet je već nekoliko godina zatrpan člancima o nesvrstanoj brutalističkoj arhitekturi. Ovo su samo neki primjeri šire tendencije.

Moje objašnjenje te tendenciju bila bi propast ideje da je 1989. godina bila, kako je Francis Fukuyama znamenito rekao, "kraj povijesti". To je oduvijek bila dvojbena izjava, no ipak već dugo prevladava. Prevladava do te mjere da sam na nastavi povijesti u školi učio samo o Istočnom bloku i Zapadnom svijetu. Povijesna stvarnost tri svjetska poretka - kapitalističkog, marksističkog i nesvrstanog - svedena je na dva: uzorni Zapad i derivirani ostatak. Unutar tog diskursa, Nesvrstani su tek nebitna anomalija. Propast te ideje postpovijesti, zbog koje je čak i Fukuyama opozvao svoje riječi, budi obnovljeno zanimanje za doba prije 1989. godine i ponovno otvara mogućnost da se uvidi i ozbiljno shvati pojava poput Nesvrstanih.

Prikazuješ povijesni kontekst u kojem se pojavila scena i naširoko analiziraš različite veze, ali nešto očito nedostaje, i to Pogon. Kako to da te nije zanimala ta institucija koju se smatra institucionalnom inovacijom koju je iznjedrila scena?

Dvojak je razlog zbog kojeg ne govorim toliko o Pogonu. Prvo, bio sam istovremeno vremenski ograničen i već preplavljen informacijama dok sam pisao. Jednostavno nisam uspio razgovarati s ljudima koji trenutno upravljaju Pogonom, Močvarom, Documentom, Pravom na Grad ili nekim drugim organizacijama koje sam htio uključiti. Vjerovao sam da ću razgovarajući sa što većim brojem ljudi na blisko povezanoj sceni dobiti dobru opću sliku. Primjerice, razgovarajući s tobom, voditeljicom Bookse, pretpostavio sam da ću saznati nešto i o Clubtureu i Operaciji Grad, u koje si također bila ili jesi uključena. Pogon nekako nije bio uvršten na taj način, što je ostavilo neosporan jaz u knjizi.

Drugi razlog za izostavljanje nekih snažnije uspostavljenih organizacija jest taj što sam izveo zaključak promatrajući mlađe, manje organizacije i inicijative te one u nastajanju. Nakon gotovo trideset godina borbe, preživljavanja, a ponekad širenja i očvršćivanja, mala mreža nezavisnih kulturnih organizacija postala je alternativni establišment hrvatske kulture. Osim Pogona, ta mreža uključuje MaMu, WHW, Mediku, Pogon, BLOK, Kurziv, možda i Kontejner, a vjerojatno i Booksu. Naravno, svaka od ovih organizacija ostaje prekarna i gotovo neprestano ugrožena. Ali su isto tako i nesporno afirmirane. Da sam pažnju posvetio samo ovim dežurnim krivcima, ne bih nezavisnoj kulturi priznao njen puni opseg. Dea Vidović je u pravu kada nezavisnu kulturu opisuje kao kulturu u nastajanju, u smislu da se neprestano propitivanje koje nezavisnu scenu održava nezavisnom dobrim dijelom odvija na onim mjestima koja (još) nisu ''dominantna kultura''. Čak niti unutar scene. Tu mislim, primjerice, na Gretu, GMK, plesni centar TALA, This Town Needs Posters, Odjel za nove medije pri ALU, Krilo, OrganVida i Što Čitaš?

Tvoja knjiga raspravlja o nezavisnosti, poduzetništvu, estetici i taktiziranju u kontekstima hrvatske nezavisne kulture. Koje su, po tvom mišljenju, najvažnije osobine te scene i kako su povezane s tim konceptima?

Želio bih shvatiti ovo pitanje kao: zašto je taj pojam nezavisne kulture, koji se koristi u Hrvatskoj, važan? U kojoj diskurzivnoj konstelaciji funkcionira? Ovo je super složeno pitanje kojem je posvećen cijeli treći dio moje knjige. Riskirajući da u potpunosti izgubim čitatelja, pokušat ću ovdje veoma kratko posložiti svoje misli.

Nezavisna kultura problematičan je pojam za koji se čini da nitko nema jasnu definiciju, i koji sigurno nije izravno prevodiv. Istovremeno, alternativni pojmovi poput alternativne kulture, vaninstitucionalne kulture ili kulture u nastajanju, u najmanju su ruku jednako problematični i mnogo manje karakteristični. Dakle, zaglavili smo s nezavisnom kulturom. I moram reći kako mislim da ova nezaobilazna neprevodivost otvara mnogo mogućnosti. Jer upravo u neprevodivosti izraza nezavisna kultura, u načinu na koji ona odbija razotkriti svoje temeljno značenje autsajderu, riječ nezavisnost postaje katalizator stvaranja značenja ususret teoriji nezavisne kulture.

Važna mi je spoznaja da se nezavisnost ne može, strogo formalno, shvatiti kao samoodređenje. Akteri nezavisne kulture ovise o donatorima novca. Oni ne djeluju izvan društva ili njegovih vladajućih načela. Pretpostavljam da je većina organizacija prilično pragmatična kada je ovo u pitanju. Kao što je Mladen Stilinović rekao: "Sav je novac prljav, sav je novac naš." Ipak, u temeljima scene nalazi se politička i, najvažnije, umjetnička nezavisnost.

Da pojasnim, važno je naglasiti da pojam nezavisnosti nikada ne može stajati sam. Uvijek je utemeljen na nekoj ideji slobode i suverenosti. Jer od čega trebaš biti nezavisan da bi se s pravom mogao nazvati nezavisnim? U ovom slučaju, pitanje je: koja ideja slobode podupire praksu nezavisne kulture?

Julia Kristeva razlikuje dvije vrste slobode koje mi se mi ovdje čine korisnima: poduzetnička sloboda i nedefinirana druga sloboda. Poduzetnička sloboda je sloboda razvijanja osobne inicijative, na vlastiti rizik i vlastitom moći, neovisno o bilo kojoj vanjskoj sili. Sloboda je pokušati i ne uspjeti, pokušati ponovo i ne uspjeti još više, i možda, u nekom trenutku, uspjeti. Drugim riječima, sloboda je natjecati se. Oslobođena poduzetnosti, nezavisna kultura mokri je san neoliberala: individualizirana, fragmentirana, prekarna, poslušna, bezopasna.

Druga sloboda, kaže nadalje Kristeva, nezaustavljiva je sposobnost subjekta da odbije biti tako podređen. To je moć ''otvorenog govora'', snaga neprestanog propitivanja. Da ostanem unutar francuske kritičke teorije, rekao bih da je ta druga sloboda usklađena s radikalnom idejom suverenosti Georgea Bataillea, koja nije suverenitet zakonite nacionalne države, već iskustvo stvarnog postojanja u sadašnjosti.

Budući da je proizvod neoliberalizacije, zasigurno postoji poduzetnička sloboda u nezavisnoj kulturi. Ali ono što je meni nadahnjujuće i radikalno, jest količina druge slobode koja je temelj praksi nezavisne kulture. Istančanim sredstvima, neprestano propitujući što jest, a što nije razborito, nezavisna kultura, kao scena, odbija biti podložna dominantnim kulturnim režimima Hrvatske.

Priznavanje te nezavisnosti njenom uspostavom u praksi oslobađa zagrebačku scenu, ali je veoma važno i za one koji su drugdje uključeni u proizvodnju kulture. Zato što je praksa nezavisne kulture antidot ukorijenjenoj, neprestanoj, krajnje dosadnoj raspravi između zagovornika autonomne umjetnosti i onih angažirane umjetnosti. Postojanje nezavisne kulture dokaz je da je moguće pregovarati o proturječju autonomije i uključenosti dok se boriš da ostaneš na vodi i istovremeno se zabavljaš.

S engleskog prevela Sara Tomac.