Na tribini 'Književnost, između' gostovao je Zdenko Franjić, legenda nezavisnog glazbenog i književnog izdavaštva.
***
Ajmo krenuti školski, od Slušaj najglasnije, koja je pokrenuta kao prva nezavisna izdavačka kuća u Jugoslaviji '87. Odakle ideja za pokretanje izdavačke kuće?
Na ideju sam došao tijekom 1980-ih jer sam prije svega bio fan: skupljao sam ploče, slušao muziku, išao po koncertima. Zamisao sam najvjerojatnije pokupio od starog – bio je svoj gazda. Nisam ni ja volio raditi za nekoga od 7 do 4. Radio sam u arhivi Narodne banke i zgadilo mi se. Do muzičara koje sam izdavao dolazio sam preko poznanstava – pisali smo pisma jedni drugima, mijenjali se za ploče i kazete.
To podsjeća na onu poznatu izjavu Satana Panonskog da je "po narodnosti panker, po zanimanju prijatelj". Osim što si poznavao i objavljivao Satana, upoznao si i velika imena poput Jella Biafre iz Dead Kennedysa.
Za mene je Satan genijalac, veliki umjetnik. Njegovi performansi, slikanje, odjeća koju je sam radio za svoje nastupe... na cijeloj svjetskoj sceni nisam vidio da netko to radi na takav način. On je pritom sam radio na toj legendi, to je bio smišljeni masterplan. Dok je bio u ludnici, nije imao što drugo raditi. Bio je u vezi s puno ljudi iz Jugoslavije i svijeta i preko pisama, bio je to neki tip mail arta. Tad sam i ja mnogim muzičarima slao svoje prve kazete, a Jello Biafra je bio jedan od rijetkih koji mi je odgovorio na moju pošiljku.
Pokrenuo si 1995. i etiketu Bratstvo duša, pod kojom si objavljivao knjige. Je li to bio neki stari plan ili je došao usput? Jesi li samo prenio svoj dotadašnji rad s muzikom na izdavanje knjiga?
Pisao sam svoje pjesmice još od početka 1980-ih i onda sam prvo njih objavio. Tad sam vidio da to uopće nije teško i da svatko to može. Izdao sam knjige ljudima kojima se samima nije dalo, većinom onima kojima sam prije izdavao albume. Većinom su to knjige pjesama, osim par iznimaka.
Nakon svoje dvije knjige pjesama, Ludi pes i Furanje gudova, odustao si od pisanja. Misliš li ti, poput Artauda, da riječ vrijedi samo u trenutku kad je izgovorena?
Ne pišem jer sam skužio da mi najbolji i najdraži tekstovi padnu na pamet dok sviram. Možda ću to jednog dana prepisati u knjigu, ali zasad mi se ne da. Moj frend Janko Mesić, kojeg sam upoznao na slam partijima, jako je dobar pjesnik, a uopće ne zapisuje pjesme, sve ih ima u glavi.
U međuvremenu si počeo objavljivati i stripove. Ivana Armanini iz Komikaza kaže da je mainstream strip često sklon realizmu, kiču, lakoj zabavi. Na razvijenijim scenama ima puno alternativnog stripa i scena je povezana. Kakve stripove objavljuješ? Dugo sam tražio koga ću izdati, ali sam nailazio samo na ljude koji već imaju izdavače. Onda sam na prošlom Ohoho festivalu upoznao Danila Miloševa Wostoka, s kojim imam dosta sličnosti i njega sam najviše objavljivao. Preko njega sam došao do nekih drugih strip autora. To su, po meni, art stripovi i stripovi za odrasle. Wostok je sad cijenjen autor i u svijetu, ali on i dalje gura svoje, što je počeo u 1990-ima.
Nisi se nikad komercijalizirao, čitavo se vrijeme držiš do it yourself prakse. Je li to tvoja ideologija, specifičan gušt ili isključivo nezainteresiranost za vođenje većeg pogona?
Zapravo sam počeo s firmom koju sam osnovao za 300 maraka, ali onda je počeo rat i biznis nije radio, sve je propalo. Sad vidim da svi koji imaju legalne izdavačke kuće uz muziku dobiju i hrpu drugog posla, administracije i vođenja knjiga, koji mene uopće ne zanimaju. Uostalom, zanimljivo je pitanje što je uopće uspjeh. Je li to da se pojavljuješ na televiziji ili uživanje s frendovima? Ja sam se okrenuo filozofiji 'uradi sam'. Sloboda mi je najvažnija, iako je lako biti sluga, a najteže biti sam svoj gazda.
Nisi se ni profilirao u neku malu estetski ekskluzivnu kuću. Kažeš da si kao servis, da izdaješ sve koji žele. Brinu li te uopće dosljednost i imidž etikete?
Knjige pročitam tek kad ih složim i odnesem u štampariju. Nije me nikad brinulo hoće li mi neki bend koji izdam pokvariti etiketu. Mislim da svatko zaslužuje šansu da ga se izda, ako već neće sam. Zapravo bih preporučio svakom da si sam to napravi, ali imam već neki staž iza sebe i drago mi je to napraviti za njih.
Kažeš da ti nije bitna profesionalnost kod muzike, da ti je čak veći gušt svirati s onima koji ne znaju svirati. Što je bitno, ako nije virtuoznost?
Volim sa svima zasvirati, a osobito uživam u improvizaciji, kad ne znam što će se desiti. Sviram najviše s ljudima koji ne znaju dobro svirati. Zapravo, nitko ne zna svirati. Oni koji misle da znaju također ne znaju, samo su naučili neke sheme koji ponavljaju. Oni koji ne znaju su slobodniji da rade što žele. Meni virtuoznost nije važna. Više se može reći jednim tonom, ako je na pravom mjestu.
Kad te pitaju za osobne muzičke uzore, često navedeš nekog po imenu Prederemte. O kome je riječ i kako te obilježio?
Ne znam kako se zapravo zove. Bio je seoski luda i muzičar. Imao je violinu, frak i crno-bijeli šešir. Djeca su mu vikala 'Prederemte!', a on im je odgovarao nazad psovkama. Tad sam bio klinac, oko mene su uglavnom živjeli seljaci i kukuruz, a on je odskakao od njih i izgledao je kao da je došao iz maškara.
Po malim mjestima ima takvih ljudi. Danas je takav Lou Profa iz Popovače koji je 1960-ih bio prvi hrvatski panker. Još uvijek odskače od svoje sredine, još uvijek je underground, ali je kompletan autor. Ne da se, tjera po svome. Sviđa mi se kad vidim takve ljude. Oni su puno utjecali na mene – Ivica Čuljak, Lou Profa, Prederemte, Willie Dixon.
Radiš preko 25 godina i bio si ledolomac u doslovnom smislu riječi, ali nisi nostalgičan, kažeš da izdaješ "bendove iz sadašnjosti ili, eventualno, budućnosti". Ima li kod tebe uopće mjesta kulturno-muzičkoj nostalgiji?
Smiješna mi je većina profesionalnih dokumentarnih filmova jer pričaju kako je prije bilo dobro, a ne zanima ih što se sad događa i koji su trenutni problemi. Meni je spika 'kak je prije bilo dobro, a sad je loše' bezveze. Muzika i pisanje terapijski djeluju na čovjeka. U tom smislu, može biti samo bolje.
Od autora koje si izdao vjerojatno su najpoznatiji Damir Avdić, Aleksandar Stojković iz Goribora i Ivica Čuljak. Imaš li neke preporuke manje poznatih imena koji su izašli u tvojoj izdavačkoj kući?
Osim Stojkovića tu su Pity, gitarista iz Goribora. Saša Lović iz Bora, on je meni genijalac. Jako je dobar pjesnik i pisac, a ima i bend Duo Trojica. Pa onda Ivan Zrinušić, Izet Medošević, Pajo Pakšu iz Vinkovaca. Vjerujem da su svi oni jako dobri autori.
