'Samo si u pjesmama mogu dopustiti da budem neodgojena'

Pjesnikinja i pjesnikinja, Goranovka i Goranovka, Monika i Martina.

Monika Herceg razgovarala je s Martinom Vidaić, ovogodišnjom dobitnicom nove Nagrade Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu koju je dobila za zbirku Mehanika peluda.

***

Kako nagrade utječu na svijet Pjesnikinje? U tvom slučaju, prva knjiga dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike, a sada je Mehanika peluda ovjenčana novoutemeljenom nagradom Ivan Goran Kovačić. Sjena Goranova prati te, prati. Čini mi se da nagrada obuhvaća dobar raspon da sagleda hrvatsku produkciju, dvije godine. Kakvi su tvoji dojmovi nakon dobitka ove nagrade, za koju se usuđujem reći da je bila potrebna hrvatskoj poetskoj sceni i da je već sada najrelevantnija pjesnička nagrada? Jesu li nagrade kao takve bitne nama čudnim noćnim kukcima pjesnikinjama i pjesnicima i trebaju li nam biti bitni? Često svjedočimo tome da se ili preuveličava njihova vrijednost ili ih se omalovažava.

Ako bih morala odabrati sjenu koja će me pratiti, odabrala bih Goranovu sjenu. I ja mislim da nam je nagrada Ivan Goran Kovačić zaista bila potrebna i nadam se da će se održati. Mora, kad ju je prva dobila žena. Voljela bih doći u fazu kad će mi nagrade predstavljati isključivo zadovoljstvo i čast, ali u ovom trenutku one su mi još uvijek potrebne iz pragmatičnih razloga. Autorica sam koja se, zbog brojnih izvanknjiževnih razloga, na početku prilično teško probijala, i još uvijek imam problem s dobivanjem potpora za rukopise. Za svaku sljedeću knjigu neizvjesno je hoće li biti izdana. Uostalom, i Mehanika peluda je odbijena na Ministarstvu kulture i izašla je isključivo zahvaljujući trudu urednika Krune Lokotara. Nadam se da će mi ova nagrada pomoći u svladavanju birokracije i napokon mi omogućiti da se slobodno bavim pisanjem. A što se tiče nagrada općenito, njihova relevantnost ovisi o koječemu, prvenstveno o konkurenciji i o stručnosti žirija, što je, smatram, u slučaju Ivana Gorana Kovačića bilo na visokoj razini.

Kako si i sama u jednom intervjuu rekla, poeziju shvaćaš kao jedan vid otpora, a Mehanika peluda čini mi se kao još jedan vid otpora ženskog subjekta: on je, kao što je primijećeno u nekim kritičkim osvrtima, duboko povezan s tijelom i pokušava ga dekonstruirati na različite načine. U samoj zbirci na nimalo romantičan ili patetičan način daješ glasove mnogim subjektima koji možda promiču većini pogleda, od radnica do putnica ili kućanica. Mehanika peluda tako je kritična, pedantna i promišljena zbirka koja britko opisuje žensku svakidašnjicu. Treba li poezija težiti takvoj društvenoj kritici? Koliko je bilo teško i zahtjevno pisati takvu zbirku? Možda treba naglasiti i da je Tamni čovjek Birger također zbirka sličnog napona. Je li Mehanika peluda bila svojevrstan nastavak te druge zbirke?

Premda ima stilskih i motivskih sličnosti između Birgera i Mehanike, te su dvije knjige ipak nastale iz potpuno različitih impulsa. U Birgeru sam puno čačkala po sebi, po nekim mračnim zakucima svoje psihe, dok je Mehanika nastala iz potrebe da se izmjestim iz vlastite perspektive. Ne bih se u potpunosti složila da je to knjiga koja opisuje žensku svakidašnjicu jer postoje u njoj i brojni muški subjekti. Više su me zanimali općenito marginalizirani, isključeni, poraženi, bez obzira na rod, dob ili zanimanje. I sama sam se u vrijeme dok sam pisala te pjesme, prije nekoliko godina, osjećala pomalo socijalno isključenom i mogla sam se poistovjetiti s tim likovima. Zato svaki od subjekata funkcionira i kao moj alter ego. Naravno, pritom ne poričem da većina likova ipak jesu žene, valjda zato što su žene češće marginalizirane na više načina, a možda i zato što se sa ženama lakše mogu poistovjetiti. Svakako se slažem da sam htjela biti društveno kritična, osjećala sam ogroman bijes i htjela to izraziti, makar i posredno, ali sam pritom itekako bila svjesna da moram paziti da taj nagon bude pjesnički kontroliran. Sve u svemu, ne mogu reći da mi je bilo teško pisati tu knjigu, puno je teže bilo pisati Birgera jer sam vrlo povučena osoba i muka mi je pisati o sebi, a ovdje sam se, s tim odmakom, osjećala baš dobro i slobodno. Osim toga, većina subjekata je rađena po stvarnim ljudima, s kojima nerijetko imam i nekakav osobni odnos, što mi je pomagalo jer sam malo toga morala izmišljati.

Da parafraziram pjesmu iz Mehanike i upitam: i što smo to onda rodile, mi savijene? Tucet pjesama, male jezične katastrofe, polje za oranje? Čemu riječi u svijetu koji za njih zbilja ima tako malo sluha i vida? Čemu onda takvi mukotrpni porodi poezije? Ili sam u krivu i sve to je bilo tako da se ni ne osjeti kad izađe pjesma iz zanoktice, pod jakom anestezijom svijeta?

Nisam sklona poeziju promatrati kao porod, za mene je to više proces koji počinje činom obdukcije nad nečim što je još živo. Potrebno mi je da, čak i kad pišem o najosobnijem, izađem iz sebe i promotrim se kao da sam neko tijelo koje leži na stolu i čeka da ga zareže nož koji otkriva što ima unutra. U tom dijelu procesa ja sam i ona koja hladno reže i ona koja osjeća bol, a ono što postoji u tijelu i na tijelu postaje potom materijal kao i svaki drugi. Nakon obdukcije slijedi konstrukcija. To je više zanatski dio posla, nalik stolariji ili građevini. Dok sve to traje, uopće ne razmišljam o svijetu i o svrsi onoga što radim. Uzaludnost je, osim toga, lijepa. Mene svijet ne anestezira, nego boli. Možda bi se prije moglo reći da me pokušava staviti pod sedative.

Hoće li Pjesnikinja ikada moći preseliti iz jednog svog skučenog privatnog unutarnjeg vrta u papir? Služi li poezija takvoj emigraciji?

Ne znam želim li takvo preseljenje. Kad kažem da ponekad pišem o najosobnijem, ne mislim reći da pišem baš o svemu što me se tiče ili me muči. Zapravo o stvarima koje me najviše muče gotovo uopće ne pišem jer nisu pjesnički relevantne. Poezija je ona koja diktira što će u nju biti preseljeno, a što neće. Osim toga, ne bih mogla podnijeti takvo potpuno preseljenje, osjećala bih se previše izloženom, a od izloženosti uvijek bježim.

Postoji li način na koji odabireš teme za pisanje? Ili one odabiru tebe? Što ti je pjesnički relevantna materija?

Mislim da teme odabiru mene, po tom pitanju sam dosta opuštena i spontana i naprosto se krećem prema onome što me trenutačno zanima. A pjesnički relevantna materija je ona koja ima kreativni potencijal. Recimo, mene može mučiti neki, štojaznam, imovinsko-pravni spor sa susjedom, ali od toga ne znam napraviti pjesmu. S druge strane, od nečeg što me osobno možda i ne pogađa jako mogu napraviti pjesmu koja će pjesnički itekako pogađati. To je uostalom dokazala i Mehanika peluda, gdje nerijetko, iz perspektive svojih subjekata, pišem o temama koje se ne odnose na mene osobno, barem ne u činjeničnom smislu.

Citirat ću kao uvod u pitanje prvu pjesmu iz Tamnog čovjeka Birgera: "Vidjela sam, smrt je neobično velik primjerak / najobičnije privatne pomračine, / ima ih posvuda, rastu, vidjela sam, / I na rubovima namještaja.” Kako se poezija nosi sa smrću? Može li je probaviti, rastaviti, analizirati? Je li smrti umanjena masa ako se ugura i progura u stihove i kroz stihove?

Nisam sigurna da išta može umanjiti smrt u njenoj biti, ona je točka nepromjenjive veličine. Kad u spomenutoj pjesmi kažem da je smrt „neobično velik primjerak najobičnije privatne pomrčine", mislim na to da je među privatnim pomrčinama ona jedna od najvećih. Moglo bi se reći da to jest neki pokušaj produciranja kulerskog, pomalo ravnodušnog stava prema toj temi, no to je više pitanje stila. Ali pomaže li meni poezija da se lakše nosim sa smrtnošću? Hm, teško.

Na koji način se nosiš s Pjesnikinjom u sebi? Postoje li neki najbrži načini pripitomljavanja, udaljavanja s mjesta zločina nad tekstom?

Znaš li da je mačka zapravo poludivlja životinja? Nije je moguće potpuno pripitomiti, što se najbolje vidi u nemogućnosti da ju se dresira. Ako vidi miša, između ljudske naredbe i nagonskog napada uvijek će izabrati napad. Pjesnikinja u meni također se ne može odstraniti, može ju se samo pokušati prikriti, za što je ponekad potrebno užasno puno energije. Ja sam zapravo duboko neprilagođena osoba i vrlo se često osjećam kao onaj lirski subjekt u Dragojevićevoj pjesmi koji je u stalnoj opasnosti da se poželi izvaljati u blatu. Kaže on da „ljubav zadržava oblik". Je li to i kod mene slučaj? Nisam sigurna, ali imam zato fantastičnu samokontrolu, koja je ponajprije posljedica odgoja. Samo si u pjesmama mogu dopustiti da budem neodgojena, a kad izađem iz njih, skuham si čaj i svima govorim „dobar dan".

Je li pisanje onda za tebe čin oslobođenja? Poezija zasigurno jest jedna vrsta slobode. Pruža li i proza slična utočišta, tj. nemjesta i bezvremenost slobode kao poezija i vrijedi li to za pisanje općenito?

Pisanje može biti oslobođenje od osobnih i društvenih konvencija, a djelomično, za one koji se usude, i od književnih konvencija. Nastojim pisati o onome o čemu mi je neugodno pričati ili se ne usudim izgovoriti, no u tom smislu još je dug put preda mnom. Željela bih biti puno slobodnija. Naravno, ta sloboda nije bezgranična, ona zahtijeva disciplinu i odgovornost prema samom tekstu u kreativnom smislu.

Može li nastati crna rupa ako pjesnik odluči pisati prozu? Kako prevladati takve strahove od apokalipsi većih formi? Naravno, prizivanje crnih rupa nikad nije nekažnjeno i lako je moguće (jer se i fizika još uvijek bori s takvim ništicama) da s drugih strana singulariteta pupaju novi svemiri? Treba li pjesnik samo zakoračiti da vidi drugu stranu?

Nemam tako apokaliptično gledanje na prozu, možda zato što je pišem gotovo jednako dugo kao i poeziju. Zarana sam ih naučila odvajati i čini mi se da tek minimalno utječu jedna na drugu. U prozi me zanimaju sasvim druge stvari nego u poeziji; u poeziji je to ponajprije jezik, dok su mi u prozi zanimljiva pitanja perspektive ili, recimo, kako ispričati tuđu priču, što je tema kojom se bavim u svom prvom romanu, koji će izaći vrlo skoro. Cijeli je taj roman postavljen na osnovnoj ideji da tuđe priče možemo doživjeti samo kroz vlastita iskustva. Možda nešto od te ideje postoji i u Mehanici peluda, ali je prisutno na potpuno drugačiji način. Osim toga, pošto sam roman napisala prije Mehanike, čini se da me crna rupa nije progutala.

Roman je, kako si rekla, napisan i spreman za svijet, a možemo li uskoro očekivati i novu zbirku poezije? Ako se ne varam, pišeš i zbirku priča?

Pišem svašta. Ja zapravo moram uvijek imati nekoliko otvorenih "projekata" jer najbolje pišem kad pisanjem kradem vrijeme. Tako, kada bih, recimo, trebala pisati roman, meni se baš tada piše poezija, i obratno. Od poezije trenutačno imam dvije zamišljene knjige. Prva je poezija u klasičnom smislu i neće tako skoro van. Druga je nešto bliže dovršenju, a radi se o netipičnoj knjizi. Radni naslov joj je Trg, tržnica, nož, pisana je u proznim fragmentima, ali je u osnovi poezija. Postoji narativna linija koja ide od početka do kraja knjige i uključuje jedan neobičan dan na mediteranskoj tržnici tijekom kojeg se izmijene četiri godišnja doba i prođe period od oko tridesetak godina. Pišem i priče, istina, ne znam što će biti s njima, imam i čitav plan i početak novog romana. I hrpu drugih ideja.

Na kraju, kako se Pjesnikinja nosi sa slavom? Činjenicom da ja svako drugo stablo, pogotovo zimzeleno, prepozna na cesti?

Slavom? Nema toga kod nas u Zadru. Šalu na stranu, ima prepoznavanja, naravno, ali mislim da su stabla koja mene prepoznaju više listopadna. Nije li, uostalom, zimzelenost pomalo sumnjiva kategorija? Nitko ne može biti vječno zelen, to je laž. Ponekad jednostavno treba priznati da smo poraženi. Cioran je napisao da ima nešto osobito nečasno u pobjedi. Ja dodajem: ponekad ima nešto zaista oslobađajuće u porazu.

Fotografija: Adrijana Vidić.