"Riječ 'mi' služi da sruši 'ja'"

Mladen Blažević će na KaLibar bestiValu u Varaždinu premijerno predstaviti svoju prvu zbirku pjesama Mogućnost povremenih oborina koja je objavljena na temelju njegove pobjede na Natječaju Post scriptum kao nagrada za najbolju književnost na društvenim mrežama. Tim povodom je Darko Cvijetić, također sudionik bestivala, i (Facebook) prijatelj Mladena Blaževića, jedva dočekao da mu postavi nekoliko pitanja. Poetike su im, i to treba reći, srodne.

***

Dragi Mladene, znam da si vrtlar, onaj pravi pravcati, i na jeziku i na zemlji. Pa otud, kako je biti s onu stranu zemlje; to ti vidiš dok riječi i zemlju naizvrat okrećeš?

Na zemlji se čovjek osjeća sigurno. Zemlja sporo mijenja toplinu već malo ispod pokorice, a ako malo dublje zagrebeš, zemlja je uvijek jednako topla. Ne mijenja se temperatura. Mana je što je ispod nekoliko pedalja stiješnjena, ima manje humusa i manje kisika pa je u njoj manje razlagača, bakterija i živih organizama. Sve ih je manje što dublje kopaš. Sve do zdravice. Ona, dakako, izmiče. Debela je zemlja ovdje gdje mi kopamo. Nataložilo se kroz stoljeća. Ali već pri prvom okretanju ašova vidiš da je zemlja plodna jer je dobro izmiješana lopaticama i karlicama. Zato, kako kažeš, traži prevrtanje, prozračivanje, podrivanje. Da uđe u zemlju malo kisika.

Brecht veli negdje da se umjetnost ne bori protiv dosade, nego protiv zla? Je li i tvoj Istriana J. takav borac, dok se vrleće po Istri kao po rečeničkim nasipima?

Nije. Istriana Jones je pedesetogodišnji dječak koji čita Karla Maya i Vernea i sam sebi izmišlja avanture. Zbunjen je jer je narastao, oćelavio i dobio trbuščić pa pribjegava autoironiji. Sve se u društvu oko njega promijenilo pa luta tražeći pećine i ostatke brončanodobnih gradina, kao da će tamo naći Winnetoua. Ne znam da li je svjestan da zapravo služi mome odmoru ili zadovoljavanju nekih mojih strasti, sličnih ribolovu.

Pjesma je mali otok ili čak greben koji se skriva pod površinom i priželjkuje nasukavanje

Dugo te već čitam, znamo se otkad profile na Fejsu otvorismo, a još nisam siguran kako uspijevaš romane sabiti u pjesme, tj. kako ti pjesme porastu u roman, a da papir ostane šuteći?

Uh… kad ti kažeš… možda se nekad dogodi. Kod svake proze je važna tehnika kako ispričati priču, ili ambicioznije, kako arhipelag priča zadržati da se ne razbježe i ispreplesti mostove ili veze među otocima. Pjesma je mali otok ili čak greben koji se skriva pod površinom i priželjkuje nasukavanje. Pjesma se pojavi s prvom slikom za koju znam da će za njom uslijediti druga. Ostalo je uglavnom dopisavanje slika. Kod mene najčešće narativno zato jer volim čitati i pričati zaokružene priče. Znači, priča mi je važna. Ako je dobra i ogolio sam je do kostiju, doći će i atmosfera. Zazveckat će kosti, škljocnuti zglobovi i evo jeze, evo zebnje, evo opisa sadašnjosti.

Borba protiv nakeženosti bjeline u što je moguće manje riječi, tako da bjelini ipak ostane onemoćala nakeženost?

Da, bjelini treba ostaviti prostor i unutar pjesme da ti pokaže zube ili izvali sočnu psovku. Ili kao kad slušaš Davida Sylviana pa on prekine pjesmu na pola. Zaustavi se sve, misliš da je gotovo. A onda polako truba nastavi melodiju smijući se tvojoj zbunjenosti. Ali bjelinu držati pod kontrolom, da se kezi iz kaveza pjesme, možeš samo ako joj kavez radiš skalpelom. Nema zaobljavanja. Zaokruživanja na više. Ako nisi siguran u riječ, stih, kiticu, uvijek je dobra amputacija. Nekad moraš pustiti da prenoći. Da lakše prepoznaš gangrenu. Uostalom, ti si se prije mene uvjerio da često bolesno tkivo preko noći pojedu dobri crvi.

Rat nam je ostavio konačan gubitak svijeta i raspadnut jezik, osvijetlio nam je tuđinu zavičajnosti punu nesporazuma. Svatko živi svoju parahistoriju, ako se ne želi uvlačiti u krda. Kako ti izmičeš krdu, kako uspijevaš ostati svoj, ničiji, raspjevan i okružen sretnom obitelji?

Čini mi se važno biti svjestan u kojoj se mašini nalaziš, da joj nikad nećeš potpuno pobjeći, na koji te način melje i koliko si beznačajan u odnosu prema njoj. Onda se možeš fokusirati na to gdje se mašina može sabotirati ili kako joj usporiti hod u svom svemirčiću. Vjerojatno ništa od toga ukoliko nisi s osobom koja to isto ne vidi. Ukoliko niste zajedno svjesni da nemate što izgubiti, jer ništa zapravo vrijedno, izuzev jedan drugog, niste ni imali. Onda zajedno možete planirati kratke bjegove, a svaki uspjeli bijeg hrani i puni samopouzdanjem. Svaki je put sve lakše. A krda valjda izbjegavam od djetinjstva. Kad si mlad iz znatiželje viriš u suprotnom smjeru, što je izvan štalice, iza ograde tora. Kasnije ti postane jasno da riječ "mi" služi da sruši "ja" i da ga se zatim zajednički cipelari na podu. Znam da mi je tu olakšao odgoj roditelja i radoznalost koju dijelim sa starijim bratom, ali sad mi je teško zamisliti da bih u nekoj, strogo vunastoj, zablejaloj obitelji, ispao drugačiji. Zato i pričam i pišem obiteljskim jezikom iz djetinjstva. Njega sam naučio. Skupljam riječi cijeli život i kad ih jednom opipam usnama ne mogu ih se više odreći. Sretan sam da ih još, uglavnom, mogu pronaći kad mi zatrebaju. Zapravo treba samo govoriti riječima kojima raspolažeš i u svoj jezik primati objeručke svaku riječ koja ti priđe. I sam znaš da ih je uvijek premalo.

Pjesme su umrle kad su napisane, pa se onda hvalimo svojom mrtvorođenčadi

Tvoj stil je kršenje "kućnog reda" književnih kanona? Reci mi kako ga ti definiraš?

Svi danas žele imati poseban stil ili govore o njemu. Od akademika i teoretičara književnosti do šoping kraljica. Ovako zvuči kao da izmišljam nešto novo. Ili kao da svjesno krojim neku svoju posebnost. Ne znam ja ni što je književni kanon, ni kućni red. Ne znam ni kada ga kršim. Sve je oko nas hibridno. Biljke, polupripremljena hrana, automobili, ratovi… Kućni red traži popis članaka. Kanoni traže definiciju, ali kako definirati, na primjer, vjeru koja uključuje Bibliju na polici dnevnog boravka, viseću feng-šui zveckalicu, satove joge, krunicu na retrovizoru i "ubi Srbina" na nogometnoj utakmici. Ili kad znaš da oni koji bi načelno trebali prepoznavati vrijednosti i uobličavati kanone, recimo HAZU, kažu da se u nekim okolnostima može koristiti ustaški pozdrav, onda sve postaje relativno. Tako je i ovo moje pisanje nekakav hibrid sukladan vremenu. Mijenjam perspektive, koristim lažnu dokumentaristiku, društvene i prirodne znanosti, popularnu znanost… kako bih stvorio dojam objektivnosti kao da je ona moguća i kao da u pjesmi treba biti objektivan. Općenito, jedino o čemu vodim računa je samoredukcija i otvaranje kontroliranog prostora nakeženosti bjeline, kako si se gore u pitanju odlično dosjetio. Moja je najveća prednost pri pisanju vrlo površno znanje o mnogočemu, te znatiželja i bezobrazluk upuštanja u nešto čemu nisam dorastao. Tako je krug neznanja ogroman i otvara veliki prostor učenju i istraživanju, a onda pjesma ispadne meni samom mala lekcija iz humanizma, pa takva i vrijeđa neki kanon iz srednjovjekovlja u kojem živimo.

Možeš li se složiti s tvrdnjom da je funkcija pisca uvjeriti "nevine" čitatelje da ne postoji funkcija pisca?

Kažu ozbiljni ljudi koje zovemo piscima da je sve što je vrijedno za reći već zapisano. Vjerojatno još u antici. Nisam siguran da je u potpunosti baš tako. U toj slici nama ostaje da služimo kao daktilografi i mrčimo o ovim varijacijama na temu, koje nam svakodnevno diktira vrijeme u kojem živimo. Meni se čini preciznije reći da je nekoliko ljudi odavno napisalo nekoliko knjiga, a nama dalo da pišemo po njima fus-note na margini. Ono što na prvi pogled straši je da su te margine sve deblje i nitko više ne čita Ilijadu ili Antigonu, nego na preskok naše marginalije i temeljem njih donosi zaključke. Zato ne znam koliko donosimo koristi, a koliko radimo štetu. S druge strane, dobro da je tako, jer vjerojatno i iz toga nastaje neka Ilijada i novi se Homer sprema preuzeti zasluge probravši ono što vrijedi. Nama ostaje da zapisujemo te male događaje jer naprosto nema tko drugi. Loše je samo što smo skloni među sobom tražiti mesije, koji otkrivaju istine i progovaraju samo čistu filozofiju napućenih usana.

Prije nego ga iznesu iz sinagoge, jedan se rabin nagne nad umrlog i kaže mu − znaj da si mrtav! Odličan običaj, rekao je Novski, piše Danilo Kiš u Grobnici. Kažeš li i ti svojim pjesmama isto, dok napuštaju tvoju utrobu kao hram? Kako nastaju tvoje pjesme?

Zgodno je to što kažeš. Mnogi će reći da su im pjesme djeca koju oni potom puštaju u svijet. Gledajući oko sebe prije će biti da su umrle kad su napisane pa se onda hvalimo svojom mrtvorođenčadi. Ili, na trenutak napuštajući sliku smrti i hineći optimizam, bezobrazno bih upotrebio ideju tvojih himenica − novopronađene imenice koje su prvim osviještavanjem izgubile himen − pa ih pretvorio u pjesme. Ispalo bi da pjesma dolazi s ove strane, iz života, pa olovkom gubi nevinost. Onda bi to nastajanje u glavi bilo svlačenje i predigra. Nekad to tantrično traje, a nekad je strast prejaka i nema odgađanja. Kasnije pušimo zajedno. Nekad se zaljubimo, nekad više nikad ni ne progovorimo. Važno je da u predigri oboje, i pjesma i ja, ne mislimo na posljedice. Tad se među stanicama punim hranjivim tvarima i kisikom, dogodi komunikacija impulsima i nekad, rijetko, kad se sve posloži, mozak služi samo za objašnjavanje što rade prsti na tipkovnici.

Sol u suzama omekšava obraze

Vidjeli smo razornu moć ideologija, osjetili ih na sebi, i one dvadesetstoljetne, i ove postpostideologične ideologije ovoga stoljeća. Kako da razmagnetišemo tu moć nad sobom, kako da učinimo da nas ideologija ostavi da vrtlarimo, da kućimo obitelj, da utopljavamo slova, kako da naša književnost ostane nevina?

Ne znam. Pošteno se i iskreno rasplakati i onda pošteno grohotom nasmijati nad pokojnicima. I ismijati ih. Ideologije su odavno mrtve. Ovo što nas ugnjetava su njihove aveti. Zombiji, koji se neće smiriti dok sebi ne priznamo da su mrtvi i zabijemo im glogov kolac. Tek se onda vratiti pokojnicima da vidimo što su ostavili iza sebe. Gdje su zaglibili. Da li kao nacionalizam odmah na prvom koraku, ili kao komunizam, kad je naišao na šumu i tamo sreo čovjeka-vuka. A to ne možemo nego individualno, svako za sebe. To, opet ne možemo ukoliko ne gledamo trodimenzionalno. Ako bi se vratili u osnovnu školu vidjeli bi da polovica ljudi nije u stanju iz nacrta, bokocrta i tlocrta nacrtati kosu projekciju ili vidjeti kako objekt uopće izgleda. Znači što? Za nas je kasno, a trend u obrazovanju diljem svijeta je što ranija specijalizacija. Djeci se danas u školi pokazuje samo nacrt. Nigdje ni bokocrta, a kamoli tlocrta. Nisam optimističan. Široko znanje i široki pogled će biti privilegija sve manjem broju ljudi, slično kao u srednjem vijeku, a objekt u kosoj projekciji će biti sve teže nacrtati.

Brate, zašto treba ovoliko suza onome koji pjeva?

Znaš bolje od mene. To je ovo isplakavanje nad posljedicama kad ideologije postaju kanon. To je ta prva faza. Tko će, ako nećemo mi koji mrčimo po ekranu? Možda je uzaludno, ali čovjek kad vidi tuđe suze ne ostaje ravnodušan. Naučili smo jedni druge zaplakavati još u pećinama. Ne samo nad umrlim potomkom ili bračnim drugom. To rade i ptice. Nego plakanje kad drugi plače, ne znajući zašto. Kao kad zijevneš u autobusu, pa odjednom zijeva pola autobusa. Nije uvijek važno da razumijemo zašto plačemo. Sol u suzama omekšava obraze.