'Pisac treba pisati o onome što ne poznaje'

Prigodom Festivala svjetske književnosti razgovarali smo s Richardom Flanaganom, australskim piscem i dobitnikom nagrade Man Booker za roman Uskim putom duboko na sjever.

***

Danas ste jedan od vodećih autora na engleskom jeziku, a nagrada Man Booker prije dvije godine samo je potvrdila vaš književni status. No ono po čemu se vi razlikujete od svih pisaca svijeta, i to možda do kraja naših dana, vaš je pothvat s početka karijere. Kao kakav književni Chuck Norris, vi ste ostvarili neostvarivo: postali ste poznati knjigom čiji ste bili ghostwriter. Činjenica da je vaš zadnji roman First Person (2017.) posvećen upravo tim događajima ukazuje da se ipak radi o događajima mnogo važnijima od pukog kurioziteta. Kako je uopće došlo do toga da vi kao posve neafirmiran autor krenete pisati memoare Johnu Friedrichu, tada daleko najomraženijoj osobi Australije? 

U to doba pokušavao sam napisati svoj prvi roman. Supruga i ja smo imali dijete, a drugo je bilo na putu. Bili smo potpuno švorc. Odjednom sam dobio ponudu da za 10.000 dolara u roku od šest tjedana napišem autobiografiju čovjeka koji je tih dana bio prva vijest u zemlji. Ne samo da je uspio raznim smicalicama ukrasti 600 milijuna dolara, već je bježao od policije u spektakularnoj potjeri koju su ljudi pratili na televiziji. Lov preko čitavog kontinenta, kroz pustinju. Uhvatili su ga. Tada je stigao njegov telefonski poziv. Usred noći.

Zvuči kao početak holivudskog filma koji po izlasku odmah ide na DVD. 

Baš kao iz prenategnutog scenarija. No to još nije ništa. S obzirom na moj smiješno prenapuhani ego, nakon ove ponude prvo sam osjetio izraženi strah: ta kako će takav posao utjecati na moju književnu reputaciju? Srećom, brzo sam se pribrao i shvatio stanje stvari: pa ja nemam nikakvu književnu reputaciju, nisam napisao ništa. A lova značajna. Pristao sam. Odmah sam odletio za Australiju i počeo se nalaziti s tim čovjekom. Izbezumio me. Nikada se dotad nisam susreo s takvom osobom, s tako zastrašujućim ljudskim bićem, bez trunke empatije prema bilo kome i bilo čemu, čak ni u tragovima. Po povratku sa sastanka s njim hvatala me panika, imao sam strašnu želju prestati surađivati s tako toksičnom osobom. Tuširao bih se svaku večer nastojeći se izribati totalno, potpuno. Pokušavao sam saprati i ukloniti tragove njegovih riječi sa svoga tijela, kao da sam žrtva zlostavljanja, a ne ghostwriter. Bilo je to strašno iskustvo. Sjećam se kako mi je počeo govoriti da ga proganjaju i da su mu za vratom, što nisam uopće mogao slušati, zvučao je kao potpuni luđak, paranoični sociopat.

Nakon dva tjedna vaših susreta dolazi do nevjerojatnog razvoja događaja o kojima pišete u romanu First Person. 

Jednoga dana imali smo posebno mučan sastanak tijekom kojega je čak došlo do fizičkog obračuna između nas. Nakon ovog sukoba potpuno razjaren dolazim kući. Još uvijek izvan sebe i sav obuzet bijesom javljam se na telefonski poziv. S druge strane je policija. Čovjek s kojim sam se maločas potukao oduzeo si je život. Ja sam bio posljednja osoba koja ga je vidjela živog. Naravno, kao posljednji u tom kontekstu bio sam prvi u onom drugom, u kontekstu sumnjivca. Srećom, to je odmah odbačeno.

Kako ste dovršili knjigu?

Izdavaču se sitnica poput smrti čovjeka koji 'piše' knjigu činila upravo sitnicom. Štoviše, vjerojatno su naslutili i potencijalnu korist od dodatnog interesa koji će cijeli slučaj nesumnjivo potaknuti, zbog čega su inzistirali da dovršim knjigu. A ja sam imao samo nekoliko ispunjenih listova. I traumu. No to je ponekad upravo kombinacija sastojaka od kojih se može stvoriti tekst. Ne znam kako sam je dovršio, no sjeo sam i u idućih par tjedana dovršio knjigu. Ti događaji u meni još uvijek izazivaju posebnu vrstu emocije.

Iako dolazite iz Tasmanije, vama ovaj dio svijeta ne predstavlja nepoznanicu. Možete li objasniti vašu povezanost s prostorom nekadašnje Jugoslavije?

Dolazim iz malog rudarskog mjesta u Tasmaniji koje ima manje od tisuću stanovnika. Nakon Drugog svjetskog rata došli su doseljenici iz Europe. Tu su Poljaci, Grci, Talijani, kao i oni koje smo nazivali Jugoslavenima. No iako su došli na drugi kraj svijeta, zapravo nikada nisu otišli iz svojih domovina. Njihov novi dom postalo je tek mjesto gdje će rekreirati nekadašnje sebe, i to što je više moguće. Svijet unutar jednog drugog svijeta.

Izravno sam iskusio neobičnu perspektivu tih ljudi. Otišao sam u Englesku, u Oxford, studirati književnost. Međutim, taj mi je svijet bio mnogo dalji od svijeta, odnosno svjetova koje sam ostavio na drugom kraju Zemlje. Zato sam više vremena počeo provoditi u ovim krajevima, ponajviše u Sloveniji, domovini moje supruge. Ta je povezanost ostala sve do danas. Čak i znam ponešto hrvatskog, ili si barem utvaram da znam, a ljudi oko mene su ljubazni kada pokušam reći nešto.

U Tasmaniji ste došli na udar tamošnje političke elite. Kako?

To je istina. Doduše, da nije tako, to bi bilo porazno za mene kao autora. Korupcija i zlo utkani su u tehnologiju održavanja na vlasti. Pisac se u jednom trenutku na ovaj ili onaj način mora suočiti s time. Ako ga vlasti ne mrze i ne smatraju ga sumnjivim licem, takav pisac i nije pravi pisac. 

Bez obzira što će ovo zvučati jako preuzetno i visokoparno, moram reći da mi se vaša književna karijera čini kao zrcalo osnovnih pitanja vezanih uz samu književnost, pogotovo danas kada je još uvijek popularan moto "piši ono što znaš i o onome što znaš". S druge strane, krajem 19. stoljeća takav je stav odbačen kao krajnje iskrivljena i pogrešna slika onoga što književnost čini književnošću. Što je zapravo zadaća pisca?

Kada već spominjete 19. stoljeće, uzeo bih upravo Flauberta kao najbolji primjer. Suočen s kritikama vezanim uz objavljivanje romana Madame Bovary koji je izazvao zgražanje moralista, što je dovelo i do znamenitog sudskog procesa, Flaubert kaže Emma Bovary - c'est moi. To ne znači 'Emma, to smo svi mi', kako se to katkad interpretira, iako može imati i taj element. To je iskaz dublje prirode, a govori o svemu onome što se tiče pisca. Upravo ta rečenica mi se čini paradigmatskom za cijelu modernu, odnosno suvremenu književnost, uključujući i bitna pitanja o zadaći pisca.

Iako govore da pisac treba pisati ono što poznaje, to zapravo i nije tako, jer takav program ne bi vodio nikamo. Pisac doista mora pisati o onome što poznaje, no on jednako tako mora pisati i o onome što ne poznaje. Pisac mora pisati o onome što mora pisati, no mislim da to podrazumijeva izlazak iz okvira vlastitog iskustva, svakako u smislu svoje biografije. Sve drugo samo su tlapnje. Pisac nije jedna osoba već beskonačnost. Vaše iskustvo je tek – vaše iskustvo. Književnik nadilazi sebe i postaje totalitet iskustava. To ne znači da on izmišlja i laže, upravo suprotno. Fikcija i izmišljanje nisu jedno u ovom kontekstu. U tom smislu, zadaća pisca nije pisati o onome što zna, već o onome što ne zna. To ne znači da se moramo pretvarati da je književnost fenomen mistične naravi. Književnost je, uostalom, beskrajno manje mistična od predmeta njezina interesa, a to je sam život. Ništa nije više mistično od samoga života. 

Čini mi se da vaš roman Gould's Book of Fish upravo savršeno opisuje rečeno. Što vas je zaintrigiralo u vezi Billyja Goulda, kriminalca koji je početkom 19. stoljeća osuđen na 50 godina na Sarah Islandu, u Australiji koja je tada još uvijek umnogome terra incognita?

Ako je Emma Bovary Flaubert, ja sam onda skroz naskroz Billy Gould, i to ne samo zbog nekih historijskih sličnosti. Ono što nisam namjeravao niti bih volio da se tako roman čita jest pomoću simbolističkih naočala, gdje bi Gould bio simbol Australije ili Australca. Iako njegov život zaista privlači tu vrstu čitanja, zbog njegovih stalnih zatvaranja, neprestanih suđenja i osuda, njegovih stalnih nastojanja da se uklopi u život, u okolnosti u kojima jest, u koje je bačen. Tako da se moram složiti da je Gould idealan primjer onoga o čemu smo razgovarali, iako mu nisam pristupao kao 'platformi' preko koje ću reći nešto više, nešto drugo. Takav stav bio bi poguban, štoviše smatram da to gotovo uvijek dovodi do katastrofe. Književnost naprosto ne dopušta takvu vrstu upada na polje teksta, stvari bi u tom slučaju postale karikaturalne.

Pisac bi to uvijek trebao osjećati, i baš je ta vrsta intuicije možda ono ključno što ga razlikuje od ljudi koji nisu pozvani da se bave pisanjem. Čovjek bira biti ispružen u vlastitom iskustvu, jer mu to omogućava da živi život bez straha da poludi. Ne želite konstantno multipliciranje glasova u sebi, množenje života i duša. Tada naprosto ne biste mogli funkcionirati na dnevnoj bazi. No osoba koja se bavi književnošću mora krenuti upravo tim putem, srušiti branu i dopustiti bujici drugoga da ga preplavi. Zato onaj koji odluči postati piscem mora to prelomiti u sebi jer intuitivno zna na što pristaje. I zato ne mislim da je mistificiranje ili glorificiranje književnosti kada kažem da je pisanje teška sudbina, jer ste osuđeni na patnju sve dok je svijesti u vama.