'Povratak tijelu poziv je za općenarodni ustanak protiv fašizma'

Tomislav Augustinčić dobitnik je Nagrade Goran za mlade autore koji nestrpljivo čeka objavu zbirke poezije Ipak, zora koja bi mogla biti predstavljena na festivalu Prvi prozak na vrh jezika. S Tomislavom je razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar.

U obrazloženju nagrade Goran za mlade pjesnike Branislav Oblučar primjećuje kako je u nagrađenoj zbirci 'osnovno uporište pjesnikovog univerzuma tijelo', no kontekst u kojem se nalazi tijelo nije urbani okoliš već 'miriše zeleno, miriše kao park', s proljećem i krošnjama voćaka. Pozivate li svojom zbirkom na povezanost s iskonom i izgubljenim rajem u koji se dolazi osluškivanjem vlastita tijela i prirode? S obzirom na naslov Ipak, zora sumnjate li donekle u izvjesnost tog povratka?

Posve suprotno, kontekst u kojem se tijelo u zbirci nalazi jest urbani okoliš, naznačen ne samo u pitanju citiranim parkom (za mene urbanom pojavom) nego i izgrađenim prostorom stanovanja, posebice parketom. Štoviše, upravo ti elementi su ono na što se tijelo u zbirci upire. Općenito sam protivan tendenciji da se "urbano" i "priroda" tretiraju kao proturječne pojave, da biljne i životinjske motive lociramo van opsega urbanog, bilo u ruralno ili u Prirodu bez ljudskog kulturnog i društvenog djelovanja. Odnosno, protivan sam negiranju prirode u urbanom prostoru. Odrastao sam, i trenutno opet živim, u "gradu parkova", Karlovcu. Tijekom studija u Zagrebu živio sam na Sigečici, četvrti u parku; duž svakodnevne pješačke rute od stana do Filozofskog fakulteta prolazio sam kraj tri parka, a u manjim ulicama Vrbika ispod krošanja trešanja (ili višanja?) koje su se protezale iz malih voćnjaka na nogostup.

Stoga ni ne pozivam na uspostavljanje veza s "izgubljenim rajem" kao moralističkom fikcijom, nego na pozorno razumijevanje, metodički rad i "bujanje", kao višeslojnu metaforu otvorenu različitim čitanjima. Više nego na judeokršćansku mitologiju upirao sam se na starogrčke eleuzinske i orfičke misterije, mada bez mističkog jezika. U sklopu Eleuzinskih misterija nakon cjelonoćnog bdjenja, inicijati su sudjelovali u obredima koje nisu smjeli odavati i ponavljati drugima. Orfički tekstovi opisivali su formule i postupanje iniciranih u podzemlju nakon smrti kako bi osigurali transmigraciju duše i pamćenje iskustva božanskog. U središtu oba misterija stjecanje je znanja o nespoznatljivom. Cenzura i pitanje što se odvilo noć prije nego što se odvija tekst zbirke u zoru su ključna neodgovorena pitanja zbirke, a nekoliko puta se spominje i silazak i povratak. Glas u zbirci ne sumnja u izvjesnost povratka iz silaska; povratak je izvjestan, je li on uspješan ili ne druga je stvar, neizvjesne su odlike, stanja tijela nakon povratka.

Stihovi u kojima se za nježnošću poseže riječju umjesto dodirom opisuju senzornu prezasićenost tipičnu za suvremenicu, koja se reflektira i na odnose. No, odnos koji inspirira ponovno proizlazi iz tijela koje traži odraz u drugome. Zašto je u zbirci Ipak, zora povratak tijelu pretpostavka za pomirenje s drugima i sa svijetom, koje vodi iz introvertiranog odnosa usmjerenog na sebe u otvoreni odnos s onim drugim i s prirodom?

Jedno je senzorna prezasićenost svakodnevice. Drugo je u zbirci tematizirano strukturno nasilje opresivnih hijerarhija moći nad tim istim nasiljem obespravljenim i onemoćalim tijelom. Nasilje nisam htio doslovno prikazati – jer žrtve uvijek štite nasilnike – već ga izraziti jednim "višim", artificijelnim/vještačkim jezikom. Inspiracija za prikaz tog nasilja su mi bile skulpture francuskog kipara Christophea Charbonnela – mitske, fiktivne ili arhetipske ličnosti namjerno oblikovane kao izgrizene hrđom i oštećene.

U tom kontekstu, u zbirci povratak tijelu nije pretpostavka za pomirenje. Tijelo je svega "provizorni prostor primirja". Primirje je privremeno dogovorena obustava borbe, a ako je provizorno, znači da je bez određenih i riješenih trajnih aranžmana. Tijelo u zbirci jest alat, pokušaj da se uvjetno utjelovi vrijeme-i-prostor u kojem se može (u kojem mogu) pjesnički progovarati. Čak i u tom primirju, u zbirci, tijelo pati od destruktivnih radnji (i njim potaknute autodestruktivnosti), do te mjere da je ono de-estetizirano, obilježeno negacijom odlika, neodlučno i fragmentirao; rastrgano tijelo, tijelo razminutih kostiju i tijelo koje truli; tijelo koje nije ustaljeno ni učvršćeno i koje očajnički želi sigurnost. Premda, istovremeno, ovu dimenziju sam htio iskoristiti i kao subverzivnu, afirmirajući de-estetizaciju i nestabilnost/fluidnost tijela.

Ljubavni odnos onaj je element koji tijelo učvršćuje, utvrđuje i osnažuje. Nježnost, ona ljubavna, je u vidanju i zacjeljivanju. No on ne proizlazi iz traženja vlastitog odraza u drugome. Stihovi na koje se referirate ("tijelo voljenog divno je jer je odraz mojeg divljenja; / moje tijelo divno je jer je odraz divljenja voljenog") pozivaju se na teze Rolanda Barthesa u Fragmentima ljubavnog diskursa.

U stvarnosti, primirje je nemoguće i traženje svog odraza u drugima je opasna ideja jer kada oni na pozicijama moći u drugome ne vide svoj odraz, onda drugome oduzimaju humanost. Tijelo i njegova autonomija je prvo poprište i prvi predmet borbe. Osobito danas, kada tjelesna temperatura i bolest znači gubitak građanskih prava zbog politički oportunitetnog termina izbora, kada političke stranke u kampanjama zagovaraju i biračima obećaju dokidanje (tjelesne) autonomije žena (legaliziranjem državna kontrola nad ženskim tijelima i državnom prisilom provedbe trudnoće), kada granična policija dehumanizira migrante, kada svjedočimo toksičnom maskulinitetu itd. Povratak tijelu prije je poziv za općenarodni ustanak protiv fašizma.

U obrazloženju nagrade navodi se kako je Ipak, zora ustrojena kao koncept, a ne kao zbirka autonomnih pjesama, što je čest pristup u mlađoj poeziji. Povezanost pjesama naglašava i izostanak naslova. Kako objašnjavate pojavu koncepta na pjesničkoj sceni? Zašto mladi pjesnici inzistiraju na naglašavanju i variranju jedne teme?

Moguće je da je to odgovor mladih autora na tendencije u književnom polju, na književnu produkciju i njezin prijam u književnom polju, a zasigurno dolazi i iz samog književnog polja koje afirmira mlađu poeziju. Već unazad pet godina, ako ne i više, u afirmaciji mlađe poezije govori se o "konceptima", što je moglo motivirati autorice i autore na spisateljsko preusmjerenje na taj kolosijek. Istovremeno, postoji izrazita potreba da jasnije profiliramo naše rukopise kako bi bili prepoznatljivi među svim drugim rukopisima koji pristignu na natječaje, ako ne na razini vlastitog jezika i stila onda na razini "koncepta". A opet, žiriji sastavljeni od aktera iz književnog polja biraju nagraditi rukopise i zbirke s "konceptom". Moj vlastiti rukopis bio je u četiri prilike, dvaput na Goranovom proljeću, jednom na natječaju za nagradu Zdravko Pucak, pohvaljen, a nagrađen tek kada sam ga na razini naracije, retorike i strukture ulančao i uokvirio u istraživanje središnje preokupacije. I premda pjesme u okviru zbirke funkcioniraju kao jedna poema, pisane su da mogu i biti i autonomne.

Konačno, "koncept" je lako dohvatljiv izraz, a u diskursu i o mlađoj i o „starijoj" poeziji, u pogovorima i predgovorima, blurbovima i kritikama, pod njega se svrstavaju različiti elementi. Iznijansiranijim čitanjem mlađe poezije uvidjet ćemo da je ono što se naziva "koncept" i pripisuje kao odlika mlađoj poeziji zapravo vrlo raznoliko.

Na Petrarca festu 2016. godine osvojili ste prvu nagradu za najbolji sonet. Što je bilo prije u vašem pjesničkom razvoju – disciplina soneta ili sloboda stiha koju ste demonstrirali u nagrađenoj zbirci Ipak, zora?

Sloboda stiha, potom disciplina soneta.

Kako se snalazite na tržištu rada s diplomom antropologije i etnologije? Jeste li razmišljali o tome gdje ćete se zaposliti dok ste upisivali fakultet? Jeste li požalili što ste stekli rijetka i malo tražena zvanja antropologa i etnologa?

Radim u udruzi u Karlovcu koja se bavi nezavisnom kulturom. Svjesno sam se prebacio sa studija prava na studij etnologije i kulturne antropologije i studij antropologije, znajući da neće biti posla u struci. Nisam požalio, zašto bih?