'Pogreška omogućuje slobodu, daje krila stvaranju.'

Anja Zag Golob jedna je od najsnažnijih i najoriginalnijih pjesničkih glasova suvremene slovenske književnosti – pjesnikinja, kolumnistica, urednica, dramaturginja, prevoditeljica i neumorna kulturna aktivistica. Prvu zbirku poezije objavila je u 33. godini, nakon desetljeća pisanja kazališnih kritika, a njezin ulazak u književni svijet bio je odmah prepoznat i nagrađen. Dobitnica je čak dviju Jenkovih nagrada i priznanja Kritiško sito, autorica pet zbirki poezije, jedne prozne knjige, drame, dječjeg stripa i 37 književnih prijevoda. Na hrvatski su prevedene njene zbirke Didaskalije uz disanje (Sandorf, 2019., prijevod Željko Perović) i da ne (Sandorf, 2023., prijevod Aljoša Pužar). Suosnivačica je i glavna urednica nezavisne izdavačke kuće VigeVageKnjige, specijalizirane za strip i grafički roman, te mariborske knjižare Mariborka i ljubljanske Šiškle – prostora u kojima se izdavaštvo, pisanje, prevođenje i aktivizam isprepliću u otporu prema pasivnosti i banalnosti. S Anjom je razgovarala Snježana Vračar Mihelač.

Svestrana si – pjesnikinja, prozaistica, kolumnistica, prevoditeljica i suosnivačica izdavačke kuće VigaVageKnjige. Bila si i dio kultne emisije Studio City Televizije Slovenija, dok nije ugašena. Otvoreno kritiziraš opresiju, banalizaciju, šutnju. Gdje crpiš snagu za angažman i istovremeno toliku nježnost u jeziku?

Ne znam, čini mi se da je u redu da radim ono što radim i da pritom ne nanosim štetu, a istovremeno vjerujem da je rad s knjigama (na bilo koji način) jedna od boljih odluka što se tiče provođenja vlastitog vremena. Korištenje jezika ovisi o formi i namjeri: nisam uvijek nježna i suptilna. Kad procijenim da stvari moram reći izravno, na primjer u kolumnama, trudim se to učiniti što preciznije. U biti, mislim da je riječ prvenstveno o ovladavanju korištenja i doziranju metafora.

Za čitatelje iz regije koji to još možda ne znaju – VigeVageKnjige objavljuje stripove za djecu i grafičke romane za mlade odrasle i odrasle. Pročitala sam negdje da je tvoj cilj bio izjednačiti status stripa s ostalim književnim žanrovima. Odakle tvoja ljubav prema grafičkim novelama i primjećuješ li promjene u njihovoj recepciji otkako si pokrenula svoje izdavaštvo? Kako danas vidiš poziciju stripa i grafičke novele u Sloveniji? Koliko se toga promijenilo od početaka VigeVageKnjiga?

Da, to je još uvijek jedan od glavnih ciljeva izdavačke kuće jer je strip zapravo ravnopravna književna forma s ostalima, samo što je mlađa, zahtijeva drugačiji tip čitanja i opterećena je mnoštvom predrasuda publike koja ga još ne smatra dijelom svoje svakodnevice. Ako pogledaš, primjerice, Brodeckovo izvješće Manuja Larceneta ili njegov Blast ili Zadane postavke Lucasa Hararija, te knjige su na izražajno potpuno istoj razini kao suvremeni romani – a to i jesu, kad je izraz u pitanju. Forma je drugačija, zato jesu grafički romani, ali izražajna snaga, književna relevantnost i utjecaj koje imaju su jednaki. Naša izdavačka kuća djeluje od jeseni 2013. Mislim da se stvari oko stripa na slovenskoj književnoj sceni pomiču, ali očajno sporo. Još uvijek nemamo uređene osnove, primjerice cjenik honorara; u obrascima JAK-a (Javna agencija za knjigo RS) strip se nalazi uz slikovnicu/ilustracije, što jasno pokazuje nepoznavanje žanra, plaća se paušalno, po knjizi, a ne po tabli (= stripovskoj stranici) što bi bilo jedino smisleno mjerilo. Nitko strukturirano ne pristupa tim predrasudama i ne educira odraslu publiku o čitanju stripa. U tom smislu nismo se puno pomaknuli. Što se tiče same izdavačke djelatnosti, naravno, imamo oko 80 izdanja na slovenskom koja prije nisu postojala, izdavačka kuća osigurava 4 radna mjesta na neodređeno i sufinancirana je i sredstvima EU natječaja – Kreativna Europa. Na toj razini je (za nas) pomak ogroman.

Nedavno si objavila svoju prvu proznu knjigu, tj. esejistički prvenac – Pokušaj svakodnevice (Poskus vsakdanjosti). U proznom zapisu Kieślowski napisala si da “umjetnost ponekad u dodiru s tobom eksplodira”. U knjizi si se kroz jedanaest slobodnih zapisa, dotaknula tema koje te zaokupljaju: glazba, film, kultura. Spominješ poljskog redatelja Krzysztofa Kieślowskog i njegov film Tri boje: Plava (Trois couleurs: Bleu, 1993), pišeš o ritualima poput ispijanja čaja, beogradskom kafiću Kultura, o kultnom jugoslavenskom bendu Ekatarina Velika (EKV), o poeziji, pisanju pisama i znamenitom Kölnskom koncertu Keitha Jarretta, o vlakovima, knjižarama i jednom bitnom stablu pred ljubljanskim kazalištem Drama, kojeg nažalost više nema. Zapravo, pišeš o svemu onom što jest važno. Koliko poetika oblikuje tvoju svakodnevicu i koliko svakodnevica ulazi u tvoje pisanje?

Knjigom sam zapravo htjela na neki način “zaštititi” stvari i pojmove za koje mi se činilo nužno sačuvati ih kao neupitne i samorazumljive, bez kojih ne mogu zamisliti život. Činilo mi se da će, budem li o njima pisala, ostati živi, jer se svijet nakon epidemije, kad se nanovo ustrojavao u novu realnost, mogao sasvim lako uspostaviti i bez njih – u to vrijeme jednostavno ništa nije bilo sigurno. I još uvijek nije. Čini mi se da živimo u nekoj vrsti slobodnog pada, koji ne možemo niti znamo prekinuti, ali u njemu ništa više nije onako kako smo se naviknuli.

Za mene je poetičnost svakodnevna kategorija i mislim da bismo kao društvo živjeli neusporedivo bolje kad bi je u svoje živote propustilo više ljudi.

Dok sam čitala Pokušaj svakodnevice, osjećala sam se kao da razmotavam dragocjen, spori film – u kojem svaka riječ, pogled, stvar ima težinu i višeznačnost. Kao da preciznim pisanjem zaustavljaš vrijeme i daješ svakoj stvari značenje, da nam ne promaknu. Kao da time pokušavaš svijet umotati u ono bitno, sačuvati mu ljudskost. Jesmo li mi zapravo satkani od tih sitnih svakodnevnih gesta, ili nam one samo pomažu da preživimo današnju svakodnevicu?

Da, mislim da mora postojati nešto što nadilazi najmonotoniji svakodnevni život, ali da bi to uopće moglo postojati, nužno je prvo “zaštititi” svakodnevicu kao njezin temelj. Kao što poezija, kao krajnji oblik upotrebe jezika, može postojati jedino kao svojevrsni pandan najosnovnijoj, svakodnevnoj uporabi jezika koja služi isključivo za osnovnu komunikaciju.

Poezija leži u detaljima, npr. u načinu na koji šalješ svoje knjige – omotane papirom, zavezane špagicom, s unikatnim pečatom, karticom i posvetom, sve to odiše pažnjom i posvećenošću. I vizualni identitet tvojih knjiga je promišljen – bijele korice, minimalistički dizajn, sve nadopunjujuće i podređeno sadržaju. Dizajn je nenametljiv, ali imaš jasan stav kako fizički knjiga treba izgledati – od švicarskog uveza (za taj termin samo saznala od tebe) do čistih korica koje podsjećaju na Negdje i Kasno ljeto, zadnje zbirke Danijela Dragojevića. Sve tu kao da je odmjereno i s razlogom. Koliko pažnje pridaješ tim detaljima? Imam li pravo kad mislim da dizajn u tvom slučaju nije “ambalaža”, već sredstvo komunikacije?

Apsolutno, to je jedan od glavnih razloga zašto knjige izdajem u samostalnoj izdavačkoj produkciji, jer se kod izdavača često treba prilagođavati njihovom konceptu oblikovanja knjiga, uklapati se u njega. Vizualni identitet neizbježno komunicira i u tom smislu nije svejedno kako knjiga izgleda. U Sloveniji i dalje imamo previše knjiga koje su “odvratno” oblikovane, kod kojih dizajn doslovno odbija od čitanja. To je loše. Ne zagovaram suditi knjigu po koricama, ali činjenica je da korice postoje – i ako postoje, njima se treba baviti. Također nije svejedno kako je tekst postavljen, kojim fontom, kakav je papir. Čitanje je i taktilno iskustvo. Boja, debljina i gramatura papira, to je cijela znanost. Naravno, sve to možemo otpisati kao nevažno, tvrdeći da je važan isključivo sadržaj, pa čak i ako je tiskan na toalet papiru. Ja ne vidim razlog zašto se, kada je riječ o objektu koji je (tiskana) knjiga, ne bih potrudila i s tim aspektom. Vidim ga kao bijelo platno, dodatni element poruke, i pokušavam o njemu razmišljati kao o segmentu cjeline objavljenog književnog djela.

U nekom si intervjuu rekla: “Poezija se ne piše – ona se živi.” Kako ti živiš poeziju?

Ne sjećam se konteksta u kojem sam to rekla, ali vjerojatno sam imala na umu činjenicu da to nije posao koji možeš jednostavno ostaviti, da je biti pjesnik zapravo poziv, nešto što jesi, ako to zaista jesi, 24/7. Dobro je biti toga svjestan, mada to nipošto nije lako, osobito u ovim vremenima. Sama pokušavam učiti od poezije i ne sramotiti je. Nastojim biti brižna, ali i neumoljiva kad je riječ o stvarima u koje zaista vjerujem – prije svega prema samoj sebi. Svijet pokušavam promatrati i u detaljima i u “totalu” trudim se misliti kontekste i držim se racionalnog argumentiranja vlastitih tvrdnji. Svemu tome me uči poezija. I naravno, da ne zaboravim na humor i da se ne shvaćam previše ozbiljno.

Tvoja posljednja zbirka poezije, watson, sastoji se od 32 pjesme u kojima je pas u središtu zbivanja. Počinje sa “pas nije”, završava sa “pas je”. Osamdeset devet je to stranica prožetih humorom, ludizmom, nestašnošću i razigranošću. Pjesme se doživljavaju kao zasebni entiteti koji se međusobno povezuju kako bi potvrdili središnju ideju: pas može biti sve – osjećaji, uspomene, Kafka, ljubav i bog. Od tvoje prve zbirke koju sam čitala pa do watsona, osjećam sve veću jezičnu zgusnutost, rješavanje balasta, kao da ulaziš ravno u srž života, značenja i jezika. Što ti je takav izraz donio – stvaralački, ali i osobno?

To sam željela postići, da, ali ne znam koliko mi je to zapravo uspjelo. Takvo pisanje je zahtjevnije, ali jednostavno je nužno ako želiš napredovati. Reproduciranje starih, provjerenih obrazaca čak i u poeziji može donijeti samo predvidljivo štancanje. To me apsolutno ne zanima. Watson je definitivno i u svakom pogledu moja najbolja pjesnička zbirka, a (ne)odjek koji je izazvala gorko mi je pokazao stanje stvari na slovenskoj književnoj sceni kad je riječ o poeziji, ali i šire. Puno sam naučila, a takva saznanja obično nisu najugodnija.

U jednome slobodnom spisu navodiš da “dobra umjetnost mora sadržavati grešku – 'perzijsku grešku' – jer ona stvara napetost”. Možeš li nam nešto više reći o tome? Što ti znače napukline u jeziku i umjetnosti?

Bez pogreške nema napretka, a upravo je pogreška vjerojatno jedno od rijetkih mjesta gdje se čovjek još može oduprijeti diktatu kapitala, koji do apsurdne, krajnje groteskne mjere prožima čitavo naše postojanje – pa i one najintimnije dijelove. Pogreška omogućuje slobodu, daje krila stvaranju, uči nas, i samim tim nas senzibilizira. Tamo, pri izradi perzijskih tepiha, tkalje namjerno ispuste jednu petlju iz drugih razloga – jer je samo Bog sposoban za savršenstvo – no ako zanemarimo tu svjesnu gestu: nesvjesna pogreška, nešto što se dogodi i naruši ustaljeni red, temeljno obilježena vlastitom neočekivanošću, koja isprva izaziva otpor, nelagodu, loše raspoloženje… nije li to izniman dar koji te prisiljava na zauzimanje stava, na promišljanje, a istovremeno otvara prostor za sebe? Kad se djeca igraju, gledamo taj isti postupak, u beskonačnim ponavljanjima. Njima to dozvoljavamo, zašto to ne dopuštamo i sebi?

Tvoj pjesnički pristup nije hermetičan – puno eksperimentiraš s izvedbom, ritmom, glazbom. Surađivala si s Dragom Ivanušom na koncertnom projektu, tvoji su Prosti spisi izvođeni u Drami… Povezuješ različite vidove umjetnosti. Neprestano se mijenjaš i razvijaš. Rastu li tvoji čitatelji zajedno s tobom?

Oni koji ustraju uz mene, svakako, da. No čujem da ih je, navodno, nakon izlaska watsona prilično puno otišlo.

Bila si aktivna u Poets of Today, Voices of Tomorrow (POT-VOT), projektu usmjerenom na približavanje poezije i suvremenih pjesnika mladoj publici, nastavnicima i lokalnim zajednicama pomoću inovativnih izvedbenih oblika i praksi. U projektu je sudjelovalo pet partnerskih zemalja (Slovenija, Poljska, Mađarska, Srbija i Finska). Zašto su takvi projekti bitni?

Budući da gubimo čitateljstvo, poezija po svojoj biti – ako je zaista mišljena ozbiljno, a ne kao neki kvazi dnevnički zapisi u stihovima a la Rupi Kaur, koji nemaju nikakve veze s poezijom, izmiče nametnutim pravilima života kakav je trenutno u modi i posljedično nema horde obožavatelja. Djeca je čitaju i prihvaćaju bez problema, a onda se negdje do odrasle dobi dogodi osipanje, nastupi neka vrsta predrasude prema poeziji. U određenoj je mjeri za to kriv školski sustav i način na koji se poezija u njemu obrađuje – zanemaruje se njezina atmosferičnost i ostaje se isključivo pri kanonu. Projektom POT-VOT pokušali smo to promijeniti – jedan od njegovih ciljeva bio je dovesti žive i aktivne pjesnike i pjesnikinje u srednjoškolske razrede, otvoriti raspravu o trenutačnom stanju i ponuditi rješenja koja će mladima omogućiti da poezija ostane dio njihovih života i u odrasloj dobi.

Tvoje knjige možemo čitati i u BHSC jezicima?

Da, tri su prevedene – dvije su objavljene kod izdavačke kuće Sandorf u Zagrebu, Izdržaj u zgibu je objavio beogradski Kontrast. Za zbirku da ne, jednu od dviju objavljenih pri Sandorfu, naslovnicu je nacrtao Danijel Žeželj, na što sam posebno ponosna.

Koga čita Anja Zag Golob? Što bi preporučila čitateljima iz regije Imaš li favorite među suvremenim autorima koji pišu na BHS jezicima? Osim već spomenutog Danijela Dragojevića.

Ne, nemam, i to jednostavno iz tehničkih razloga – još ne čitam BHS dovoljno dobro za poeziju. Nedavno sam otkrila Zagreb i njegove knjižare i antikvarijate, a selidbom u Maribor, Zagreb mi je postao dostupniji. Posljedično sad više čitam na hrvatskom jeziku i ide mi sve bolje, ali ga ne govorim niti čitam tekuće, čitanje traje dugo jer pritom zapravo i učim. Malo mi olakšava jer redovito i predano na televiziji pratim kviz Potjera. Pritom prikupim jako puno korisnog vokabulara, iako ima izraza koje ne razumijem, poput “da bi riječ rekao”. Trebalo mi je otprilike pola godine i puno konteksta da shvatim što znači i kada se koristi. Trenutno primjećujem da na BHS jeziku još uvijek radije posežem za prozom i stripom nego za poezijom – tamo mi više zapinje, što je i razumljivo jer jezik se koristi drukčije. Danijel Dragojević je, naravno, jedan od izuzetaka – ali on je ionako svoj svemir.

Kad bi tvoje knjige imale soundtrack koja muzika bi se na njemu našla?

EKV. Tindersticks. Keith Jarrett. EKV. Raised by Swans. Ditka Haberl. EKV.

Knjižare Mariborka i Šiškla, smještene su u Mariboru i Ljubljani, dvije sredine koje su u bivšoj Jugoslaviji slovile za jedne od najprogresivnijih. Kako danas vidiš razliku među njima, kulturno gledano?

Svaka od dviju knjižara ima svoju voditeljicu – ja sam više neka vrsta veznog člana. Razlika između ta dva grada je ogromna, ponor među njima često se čini nepremostivim. Maribor je devastiran grad u kojem vlast ne razumije važnost kulture i drugog “mekog tkiva”, pa mu dodjeljuje sramotno niska sredstva, a istovremeno ne osigurava programe koji bi mlade uključili na proaktivan, za društvo zdrav i uvažavajući način. Kvalitetnih sadržaja za građane_ke je sve manje, i posljedično primjećujemo iseljavanje iz grada koji se osjeća sve siromašnijim. To je izravna posljedica načina upravljanja sadašnjeg gradonačelnika, koji daje prednost betonu pred umjetnošću. Dok Ljubljana za kulturu i povezane investicije izdvaja 14 % proračuna gradske općine, u Mariboru još nismo uspjeli doći do te brojke – zapravo ni ne znamo koliki je taj postotak. Zašto to ne znamo, vjerojatno ne treba posebno objašnjavati.

Ljubljana, s druge strane, ima problem zaljubljenosti u vlastitu “butičnost”. Njezin se centar sve više pretvara u Potemkinovo selo za bogate investitore i Airbnb apartmane, koji potiskuju mladost, energiju, otpor i vitalnost – ono što karakterizira druge skupine stanovništva, poput studentske populacije, umjetnika i umjetnica, mladih obitelji itd. – na margine ili ih prisiljavaju na iseljenje. I sama sam bila prisiljena preseliti se iz Ljubljane jer je tamo jednostavno postalo prezahtjevno za život. Ukratko, od fame o kulturnoj progresivnosti oba grada ostalo je vrlo malo – svaka čast iznimkama koje se nisu predale.

Ne mogu ne spomenuti nedavni homofobni napad na tvoju knjižaru Mariborka. Nažalost, nije prvi. U regiji svjedočimo sličnim obrascima – sve više retrogradnih narativa, sve više tolerancije prema krajnje desnim idejama i koketiranja s fašizmom. Molitelji na hrvatskim trgovima mole za čednost žena i zabranu pobačaja, u Srbiji se predsjednik Vučić na sve načine obračunava sa studentima i građanima koji već mjesecima zahtijevaju i na ulicama se bore za društvene promjene. Nedavno smo u Hrvatskoj imali koncert Thompsona, kojem je prisustvovao i bivši premijer Republike Slovenije Janez Janša sa svojom partnericom i Velimirom Bujancem. Između ostalog o događaju je “tvitnuo” kritizirajući slovenske glazbenike koji “nemaju talenta ni hrabrosti kakvi krase Marka Perkovića Thompsona”. Kakav bi bio pravi odgovor ili reakcija na sve te događaje koji naizgled nisu povezani, ali su istog iz spektra?

Prije svega, nužno je o tome javno govoriti. Potrebne su javne tribine, sučeljavanja mišljenja, treba razmišljati o širem kontekstu u kojem se na stadionu može okupiti pola milijuna ljudi. Koji je danas sadržajni poticaj za okupljanje pola milijuna ljudi na stadionu? Mislim da je potrebno preispitati narativ “blaženog neznanja” mladih sudionica_ka koncerta. Kad na majici nosiš neki natpis, vjerojatno te (barem se nadam) zanima što on znači, jer ga nosiš na vlastitom tijelu. Zašto se pojavio taj narativ, pri čemu se dio političke i druge javnosti pravi da je značajan dio publike došao samo zabavljati, slušati glazbu zbog same glazbe, ukratko, da su došli samo na koncert. Psihologija mase svakako djeluje, ali to nije dovoljan argument, nužno je ići dublje.

Bilo je jasno da će na koncertu doći do zloglasnog ZDS-a jer je dio teksta jedne od pjesama – kako jeftino i praktično opravdanje, zar ne – no jednako su problematične relativizacija i pokušaji normalizacije koji su uslijedili od strane hrvatskih i drugih političara, pa i dijela slovenske desnice. Jasno je da je to trend, ali ostaje otvoreno pitanje: ako imamo nacionalne granice i pristajemo na njih, ako one u današnjem svijetu postaju skoro kult koji dio javnosti gotovo božanski štuje, iako su to u konačnici samo linije na kartama, kako se pojedine države na to odazivaju?

Hrvatska se našla u situaciji u kojoj gradonačelnik Zagreba post-festum ograničava broj sudionica_ka takvih koncerata u budućnosti. Problem nije broj ljudi – tehnički i organizacijski možda i jest, naravno – ali srž problema je negdje drugdje. ZDS je poput “pseće nagazne mine” za koju smo znali gdje i kada će eksplodirati – problem je što se na to (opet) nismo dovoljno dobro pripremili. Kontekst, argumentirana javna problematizacija, povijesni okvir, pozicioniranje – sve bi to pomoglo razumjeti što se dogodilo. A rijetki su zapravo javni prostori koji su tome dorasli.

Novosti su recimo svoj posao odradile odlično i još ga obavljaju, jer očito razumiju da je važno javno razgovarati o tome što se dogodilo i kakve posljedice taj koncert ima. Posebno je važno što se već sljedeći dan u saboru čuo isti pozdrav, a vodstvo ga nije sankcioniralo. Ako društvo bježi od problema i pravi se da ih nema, ne može se očekivati da će problemi sami nestati – takvim pristupom samo ih povećavamo.

Već sam spomenula tvoj spis o stablu pred Dramom. U razgovoru za slovenski Dnevnik, izjavila si: “Ako je pjesma dobra, u njoj je sve ono što je u nama temeljno ljudsko.” Zašto je bitno čitati poeziju pod 75-godišnjim divljim kestenom kojem prijeti sječa – ili u vrijeme genocida koji se događa pred našim očima – jasno komunicirati i adresirati našu zbilju?

Jer smo ljudi i jer bismo, barem se nadam da se oko toga još uvijek slažemo, trebali nastojati da to i ostanemo.

Je li za umjetnost bitno da je aktualna, povezana sa vremenom u kojem nastaje i može li uopće biti drugačije? Uspijevaš li odvojiti pisanje poezije/proze od svog osobnog političkog? Kojoj formi pisanja, po tebi, najbolje leži angažman?

Mislim da se umjetnost mora odazivati na vrijeme i prostor u kojem nastaje, mora ih problematizirati, dovoditi u pitanje. Nedvojbeno može biti i hermetična, odvojena i samodostatna, ali s takvom umjetnošću ja osobno teško nalazim vezu. U Hölderlinove stupove (Hölderlinturm) zapravo ne vjerujem, odnosno – nisu mi uvjerljivi. Na neki način ih vidim kao izgovor. Osobno je naravno uvijek politično, ali to za umjetnost nije dovoljno; mora doći do pročišćenja, do nadogradnje koja je rezultat rada, uloženog truda. Umjetnost je rad, ne nadahnuće. Pjesnik_inja mora više čitati nego pisati. Potrebno je biti strpljiv sa svojim djelom, posvećivati mu se, ulagati vrijeme, misao, osobni angažman. Angažiranost je osnovni poticaj, ali barem za mene rad je taj koji iz ideje stvara (ako uspije) umjetničko djelo. Unutar procesa rada dopuštena je i pogreška, o čemu smo već razgovarali.

Da se vratimo na ljepše teme – tipkaš li ili pišeš rukom poeziju? U Pokušaju svakodnevice spominješ pisanje MUJI Gel Ink Ballpoint Pen 0.38mm Black. Što o ljudima govore takvi odabiri, njihovi rukopis i način vođenja zabilješki?

S godinama mi je zapravo postalo svejedno – koristim ono što mi je pri ruci. I dalje vrlo često pišem rukom na papir jer u tome, čini mi se, pronalazim neku povezanost s izvornim, ali se time ne ograničavam. Svaki od alata nudi svoje prednosti, tako da ih često kombiniram. Pri radu na pjesmi često koristim računalo, gdje mogu brusiti tekst i premještati ga po želji, no time se, naravno, gubi trag promjena, gradacije, koju papir omogućava. Na kraju je važna isključivo pjesma, čak i ako je i u “dimnim signalima”. Ako je čitatelj_ica razumije, ako prodre do nje_ga i pokrene neki pomak, emotivni odgovor i misaoni napor tijekom čitanja, postigli smo svoj cilj.

Za kraj – što je tvoja mjerna jedinica ljubavi?

Jednom sam bila s djevojkom koja je živjela u stanu s nekoliko cimera, među kojima je bio i par. Jednog jutra sam rano ustala i otišla u kuhinju skuhati čaj. Na pultu kraj vrata stajala je plastična posuda, u njoj dva svježe pripremljena sendviča. Kraj toga je stajala i jabuka, a na posudi papirić s imenom jedne od djevojaka. Njena partnerica koja je ranije krenula na posao, prije odlaska je napravila užinu za sebe – i napravila ju je i za svoju partnericu. Tu “tupperware” posudu sa sendvičem i jabukom i srcem s imenom na papiriću, rano ujutro, možda bih definirala kao mjeru ljubavi.