Od traume do dvije knjige

Dobitnik čak dvije nagrade za poeziju u kratkom roku, Goran za mlade autore i Pjesničkih susreta Drenovci i utoliko skori autor dviju knjiga Neonski bog mržnje i Crveno prije sutona, Denis Ćosić, nastupit će na Festivalu Prvi prozak na vrh jezika i tim je povodom razgovarao sa Sandrom Pocrnić Mlakar.

Za Vašu poeziju kažu da je kombinacija magičnog realizma i nadrealizma, stoga je u središtu pažnje ja sa svojim opsesijama i strahovima. Zašto se u nadrealnoj vizuri naziru obrisi slavonskih iseljenih sela i praznih kuća? Koliko Vašu poeziju usmjerenu na individualno određuje kolektivno i pripadnost zajednici?

Slavonija, preciznije Požega iz koje dolazim, je kao crna rupa koja vas guta toliko sporo da mazohistički uživate u tome. Slavonija je uništena, nemojmo se zavaravati da će se išta promijeniti ka boljem. S ljudima koji su otišli, otišlo je i ono malo nade da se život nastavi regularno odvijati. Oni koji su ostali, prebacili su se u alternativnu stvarnost, u svijet u kojemu nema naprijed ni nazad. Mrtva točka ničega. Ljudi su izmoreni, oronuli, jednom nogom u grobu, sa štrikom u ruci koji pomalo primiču vratu. Mladi nemaju budućnost, stari uzdišu za prošlosti. Nisam doživio rat, ali sam svjedok izumiranja svega onoga što volim. Odatle i taj nadrealizam. Jer čovjek ne može vjerovati da se to doista događa.

Vaši pjesnički počeci bili su dosta traumatični – u razgovoru za portal Srednja.hr prisjetili ste se kako su Vam u školi rekli da se ne znate kreativno izražavati. Kako ste ipak održali zanimanje za poeziju? Zašto ste nastavili pisati poeziju unatoč obeshrabrenjima iz okoline?

Bilo mi je toliko traumatično da sam napisao dvije knjige. A kako je krenulo, trauma će me proganjati do kraja života. Ustvari je riječ o anegdoti koju sam uvrstio u knjigu Neonski bog mržnje, ali toliko učestalo dobivam ovo pitanje da se stvarno već doimao kao traumatično iskustvo. Nisam siguran da bi mi itko mogao potkopati zanimaciju za poeziju. Neke stvari jednostavno radimo iz nutarnjih potreba.

Prolog zbirke Crveno prije sutona, za koju ste nagrađeni Goranom za mlade pjesnike, značenje je riječi suton iz Rječnika simbola Chevaliera i Gheerbranta. Vidite li oko sebe pjesnike srodnog izraza?

Oko sebe vidim niz kvalitetnih književnika s osebujnim i specifičnim načinom izražavanja. Srodni smo po temama koje obrađujemo. Tako je nedavno u Booksi održana tribina pod nazivom Povratak poezije prirodi koju je moderirala Monika Herceg, a sudjelovali su uz mene i Marija Dejanović, Goran Čolakhodžić, Ivan Šamija i Alen Brlek.

Priznanje vašem pjesništvu i prijevod je vaših pjesama na slovenski u suradnji s Mladim rimama. Kako je došlo do prijevoda? Kako je vaše pjesme dočekala slovenska publika?

Do prijevoda je došlo sudjelovanjem na pjesničkoj tribini Mladih rima u Ljubljani. Natalija Milovanović, prevoditeljica mojih pjesama na slovenski, voli reći kako je prepoznala moj potencijal i prije nego sam bio afirmiran. Posljedično, pjesme su objavili na slovenskom portalu i časopisu.

Studirate upravljanje ljudskim potencijalima na VERN-u i primjećujete povezanost svog studija s poezijom jer je i jednom i drugom zajednička psihologija. Kakvo radno mjesto ćete tražiti?

Ono koje će mi ostaviti dovoljno prostora da se bavim književnošću. Možda postanem i konobar. Nešto dovoljno otkačeno da ljudi pomisle da nisam ubrojiv.