Na Booksinoj tribini Književnost, između gostovao je Damir Imamović, jedan od najcjenjenijih suvremenih izvođača sevdaha i autor knjige Sevdah. ***
Osim što izvodiš sevdah, ti ga i podučavaš, istražuješ, predaješ. U tvom profesionalnom razvoju, koja je uloga knjige Sevdah koju si objavio u lipnju 2016.? Ta je knjiga pomagalo za bolje upoznavanje glazbe, poezije i njenog konteksta. Jednostavno, nitko je drugi nije ranije uradio. Nemam spisateljskih ambicija, nego je jednostavno došlo vrijeme da moja istraživanja i specifična znanja o sevdahu dobiju formu knjige, koju je izdao Muamer Spahić iz Kluba knjige Vrijeme iz Zenice.
Devedeset i devet posto stvari koje danas možeš čuti ili pročitati o sevdahu su nacionalizam, svađa, svojatanje ili smiješni world music uvodi. Ovo je trebala biti jedna unutrašnja priča o tom žanru nekoga tko se njime bavi kao izvođač. Inače je dostupna literatura o sevdahu podijeljena kao nekim nožem na teoriju književnosti, koja se bavi tekstom, i muzikologiju, koja se bavi muzikom. Bilo mi je vrlo važno pozicionirati se u toj priči.
Koliko su u literaturi o sevdahu uopće cijenjena i bilježena iskustva i mišljenja samih izvođača?
Sevdah je galimatijas, odnosno hibridni žanr u kojem su različite stvari naljepljene jedne na druge: poezija, historijski fakti, teme iz antropologije, teorije književnosti, queer teorije itd. Sve su one bile analizirane bez da itko išta pita izvođače sevdaha.
To sam shvatio nakon što sam čuo traku na kojoj je jedna muzikologinja pitala starog sazliju uz koji se instrument najviše izvodi stara bošnjačka Balada o Morićima i on je rekao da je najviše voli čuti uz ćemane, odnosno violinu. Potom ga je ona pitala: "Ćemane, je li, dobro... No, zar ne biste rekli da naša najstarija muslimanska balada ipak najljepše zvuči uz jedan tradicionalni saz?" Nakon toga se sazlija korigirao i potvrdio da je saz naš instrument. Zamišljam da tako zvuče trake iz zatvora kad se isljeđuju informacije.
Riječ je o čitavom jednom etno-nacionalnom kontekstu u kojem je postojala izmaštana slika idealnog kazivača, koji mora biti nepismen, iz zatvorene sredine i nije smio učiti svoj zanat s ploča, nego mu je "majka pjevala pjesme". Tek se u posljednje vrijeme na našim prostorima javljaju muzikolozi i najviše etnomuzikologinje, koji stvari gledaju novim očima i ne ignoriraju same izvođače.
Što je s pjevačicama sevdaha? Završio si Ženske studije u Sarajevu i već si progovarao o sevdahu iz feminističke perspektive.
Na tu temu ima jedna vrijedna anegdota. Desilo mi se da sam pitao jednu staru pjevačicu je li istina to što o njoj kruži da je prva žena koja je pjevala uz saz. Naime, prema tradicionalnoj kulturi, muslimanke nisu mogle izaći u javnu sferu i do tridesetih su bile pod nikabama, a saz je ipak bio stvar javnog prostora, okupljanja i druženja. Ona je potvrdila da je bila prva, iako je tek '71. prvi put snimala sa sazlijom.
Nakon nekog vremena pretražio sam arhive i pronašao pregršt žena koje su puno ranije pjevale uz saz. Kad sam ju pitao zašto mi je krivo rekla, priznala je da su one "bile, ali nisu bile" jer su "zapravo bile kurve". Nakon toga sam shvatio da je suština pozitivizma zapravo izmaštana objektivnost: mi smo unaprijed odlučili što možemo naći, a onda idemo na teren da to nađemo, istovremeno uvjereni da je to jedina prava realnost. Realnost uvijek mora imati određenu ideološku ispravnost, tako da se ona mijenja u nacionalnom, ekonomskom ili nekom drugom ključu.
Pjesma Sarajevo s novog albuma Dvojke tvog benda Sevdah Takht izazvala je mnoštvo pozitivnih reakcija, između ostalog jer govori o nekom 'drugom' Sarajevu.
Pjesma Sarajevo je nastala nakon što su mi na jednom ručku Slobodan Blagojević i Hamdija Demirović, pjesnici i prevodioci iz Sarajeva, govorili što se sve dešavalo na sarajevskoj kulturnoj i društvenoj sceni šezdesetih i sedamdesetih – kakva je bila situacija s travom, gdje je bilo cruising područje za gej ekipu i slično. Dakle, stvari koje nisu zapisivane ni pamćene. I to je ono "jest to bilo, ali nije bilo" koje sam ranije spomenuo. Vjerovanje da sevdalinka ili bilo koja narodna pjesma o nekom lokalitetu može govoriti samo beskompromisno pohvalno se zapravo oslanja na stari princip fašizacije kulture – koncept čiste kulture, čiste nacije, čistog jezika.
Nakon tog razgovora shvatio sam da postoji grad iza grada, da postoje slojevi grada, nevjerovatne stvari koje prepuštamo zaboravu, a pamtimo netalentirane budale, pjesnike, preporoditelje, samo jer su u određenom momentu bili u određenoj stranci pa im je nacionalna akademija izdala sabrana djela. Tad sam otkrio jedan potpuno novi stari svijet Sarajeva i ta je pjesma samo ispala iz mene.
Načinom na koji izvodiš sevdah, ali i govoriš i pišeš o njemu, dekonstruiraš mnoga 'opća mjesta' popularnog diskursa o sevdahu i narodnoj muzici uopće, kao što je upravo spomenuta zabluda o autentičnosti i čistoći neke kulture. Jedan od pojmova koji se u govoru o narodnoj muzici često spominje je i pojam iskrenosti. Što ona za tebe znači kao autora i izvođača sevdaha?
Ovo se pitanje tiče odnosa zanata i umjetnosti u kontekstu svake umjetničke prakse. U tom je smislu zanimljiv, recimo, radijski koncept pjevanja, koji je po prvi put uveo u sevdah tzv. plansko pjevanje. Pjevači poput Zaima Imamovića, Nade Mamule ili Himze Polovine su išli na časove pjevanja kao za klasičnu europsku muziku – to nije bilo zafrkantsko kafansko pjevanje, nego trenirano pjevanje.
Takav planski odnos prema pjevanju je oznaka sofisticiranosti koja je danas vrlo nepopularna jer se nameće pitanje gdje je tu iskrenost. Oni su pjevali kao da ih je Jerzy Grotowski trenirao. On je, bar u jednoj svojoj fazi, vjerovao da se ne može glumiti emociju, nego samo konkretnu radnju. Znači, ako glumiš nervoznog čovjeka, pokušavaš da imaginiraš kako se ponaša nervozan čovjek i kao glumac onda to glumiš. Tako je i s pjevanjem - to je set radnji. No ljudi ne vjeruju da se iskrenost postiže time i ne možeš kao pjevač uvijek ići okolo i ljudima razbijati tu iluziju.
Koliko je pitanje autorstva u kontekstu narodne muzike zapravo ideološko pitanje?
Foucault ima jedan zanimljivi kratki tekst
Što je autor? u kojem spominje situaciju kad se nakon smrti autora svaka ceduljica nađena u njegovoj zaostavštini proglašava umjetničkih djelom jer je njegova funkcija toliko jaka da se sve što je njegov proizvod veže u isti opus.
Meni je interesantno drugo pitanje na tom tragu, koje ukazuje na važan ideološki moment autorstva u nacionalnom kontekstu – zašto se svi toliko upiru da pokažu da su određene pjesme čiste bošnjačke ili muslimanske, hrvatske, srpske, jevrejske, albanske? Iz iste logike po kojoj dokazivanjem opusa pokazuješ egzistenciju autora. Ako uspiješ da pokažeš da je naš narod imao naše pjesme na našem jeziku u tom i tom vijeku, znači da je naš narod postojao i samim time dobija pravo na državnost, naciju, jezik.
***
Književnost, između serija je tribina u sklopu Booksinog Književnog budoara koja se bavi odnosom književnosti i drugih umjetnosti, prije svega glazbom. Tribinu uređuje i vodi Dunja Kučinac.
Dunja Kučinac i Damir Imamović
