'Ne želim pisati stvari s kojima će se svi složiti.'

Nagrađivana britanska novinarka i spisateljica Yomi Adegoke, koja je bila gošća Festivala svjetske književnosti, u debitantskom romanu Lista istražuje snagu interneta u oblikovanju privatnih i javnih narativa, kako može uzdići pojedinca, ali ga istovremeno jednako brzo i nemilosrdno srušiti. Adegoke nam nudi uvid u razliku između online identiteta i stvarnog života te provocira jedno važno pitanje o tome kako bismo postupili u određenim situacijama – sve dok se sami ne zateknemo u njima. Što kada nekoliko tjedana prije vjenčanja feministička novinarka Ola sazna da se njezin zaručnik Michael nalazi na listi koja ga optužuje za nasilje nad ženama?

Knjiga, koja se tjednima nalazila na Sunday Times Bestselling listi i naišla na pohvale velikih imena poput Bernardine Evaristo, bavi se etičkim pitanjima koja nas navode na promišljanje o umreženosti onoga u što vjerujemo i onoga što tvrdimo da vjerujemo. Koliko smo brzo spremni kliknuti like ili share na neku priču koju letimično pogledamo na ekranu? Roman postavlja više pitanja nego što daje odgovora, što mi je posebno važno da knjige čine, stoga mi je bilo veliko veselje s autoricom opširno razgovarati o romanu, a u naš dvosatni razgovor jedva su stala sva moja pitanja.

Otkud ideja za ovaj roman? Koliko je dugo nastajao?

Jedan od razloga zašto sam odlučila napisati ovu knjigu je zato što sam, kao ljevičarka i intersekcionalna feministkinja, osjećala da određene razgovore koje sam htjela voditi, vodi samo određeni tip ljudi. Činilo mi se da jedini koji razgovaraju o etici ili manama odgovornosti koju knjiga razmatra – poput anonimnog optuživanja ljudi putem interneta – uglavnom dolaze s desnice ili su muškarci koji ne žele da se nasilni muškarci pozovu na odgovornost. Internet je, naravno, nesavršen sustav. Isprva, iz pozicije novinarke, moja instinktivna reakcija bila je: „Ako si optužen za nešto, vjerojatno si to i napravio.“ No s vremenom sam shvatila da je ovaj razgovor puno složeniji. Međutim, kad sam pokušala raspravljati o toj složenosti, činilo se da jedini ljudi koji propituju sustav dolaze s desnice ili su antifeministi. Mislila sam si, ne mogu biti jedina „progresivna“ osoba koja želi razgovarati o ovoj temi.

Tada sam pronašla žene koje su osjećale isto, ali nisu osjećale da takve stavove mogu izreći javno. Razumijem ih, jer kad sam prvi put počela razmišljati o tome, bilo je to oko 2018., #MeToo pokret je tek započeo. Dugo prije toga muškarci nisu bili pozivani na odgovornost, a sustavi koji su trebali štititi žene, poput policije i pravosudnih sustava, zakazali su. Dakle, kad su žene pronašle način da pozovu na neku vrstu odgovornosti, nisam odmah htjela ukazivati na etičke mane tog sustava. Kako je vrijeme prolazilo, počela sam primjećivati očite probleme s tim oblikom odgovornosti – ne zato što žene lažu, već zato što ljudi lažu, i ljudi lažu na internetu. Svi to znamo. Internet nas je naučio da preispitujemo anonimnost jer se ona često instrumentalizira. Kad ste na chat stranicama i platformama za razmjenu poruka, odmah naučite da ta osoba vjerojatno nije ona za koju se izdaje. Činilo mi se kao da je taj dio rasprave jednostavno zanemaren. Htjela sam istupiti i reći da sam ljevičarska feministkinja koja ipak ima problema s ovim, kako bi se možda i drugi ljudi sličnih političkih stavova osjećali sigurnije iznijeti svoje mišljenje.

Jesi li o razmišljanju o sadržaju ili formi knjige u startu aktivirala svoje prethodno novinarsko iskustvo?

Kada sam prvi put razmišljala o ovoj temi, planirala sam napisati dugački publicistički tekst. Moj prvotni impuls oko 2017. – 2018. bio je da ću ovo napisati kao novinarski članak i da ću propitati etičnost sistema tako što ću intervjuirati žrtve, zapravo, one koji su se našli na krivoj strani ovakvog oblika pravde. Ali, kao što sam već spomenula, osjećala sam da je prerano ukazivati na mane u razgovoru koji je tek započeo. Prošle su godine, a onda se dogodio lockdown. S obzirom na to da nije bilo ničega drugog što bih radila, pomislila sam: „Zašto ne napisati ovo kao fikciju?“ Mislila sam da su ulozi niski. Ako ovo napišem kao fikciju, ako mi se ne svidi ili ne uspije, malo je toga što bih izgubila jer je lockdown. Tako sam jednostavno eksperimentirala. Prva verzija koju sam napisala bila je grozna, pokušala sam je napisati kao dramu. Zatim je druga verzija započela kao ozbiljan rad na fikciji. Kao i mnoge spisateljice, bila sam zabrinuta da me nitko neće shvaćati ozbiljno i da ću biti svrstavana u chick lit. Tada sam intervjuirala Kylie Reid, autoricu knjige Such a Fun Age, nominiranu za nagradu Booker, briljantne meditacije koje se bavi klasom i rasom u Americi. Iako obrađuje ozbiljne teme, knjiga je duhovita i s određenom lakoćom. Njezin savjet bio je da svaka knjiga ne mora biti pretjerano ozbiljna ili bez humora – može se postići oboje. Mislim da sam tada pronašla svoj glas, uspjevši spojiti autorski glas sa svojim novinarskim, koji je uvijek bio prilično ozbiljan, ali nikad u potpunosti. Volim knjige koje imaju dozu humora i zeitgeista. Također, kao novinarka, prilično sam zainteresirana za moralne sive zone u priči. U tome sam se osjećala ugodno jer, po meni, dobar novinar nikada ne govori ljudima što da misle. Dobar novinar jednostavno predstavlja ideje i dopušta ljudima da sami donesu zaključke.

Ola je, kao feministička novinarka, suočena s kontradikcijama između svojih ideala i vlastitih životnih izbora. Koliko ti je bilo važno prikazati ovu vrstu složenog unutarnjeg sukoba, osobito u današnjem društvu?

Bilo mi je iznimno zabavno. Zapravo, bilo je prilično izazovno i za mene samu. S Olom sam željela prikazati lik koji je duboko predan svojim feminističkim uvjerenjima – ne samo zbog njena posla, već zato što je to dio nje same. Ona ta uvjerenja nosi u srcu. S obzirom na to, mislim da mnogi od nas koji smo feministi, ljevičari, antirasisti, antikapitalisti i sve ostalo, mislim da je ono što je sada drugačije u usporedbi s nekadašnjim vremenima to da nismo odgovorni samo sebi i svojim prijateljima. Sada imamo odgovornost pred doslovno milijunima stranaca jer kada javno izložite na internetu tko ste i što mislite, postaje teško promijeniti javno mišljenje. Ako odlučite, „zapravo, da, to sam mislila kad sam imala 19, ali sada imam 29 i mislim da sam promijenila mišljenje“, to nije poticano niti nužno prihvaćeno online. Razgovaramo o ljudima koji se pretvaraju da su nešto što nisu na internetu, ali ti su razgovori često površni (catfishing, filteri). Ja govorim o ideološkim pitanjima. Velika većina ljudi je na neki način licemjerna kada je riječ o uvjerenjima koja imaju.

Ono što sam željela učiniti s Olom je zaista prikazati tu dobronamjernu osobu koja politički vjeruje u ono što zagovara online. Ali u trenutku kad se neke stvari dogode u njenom vlastitom životu, iznenada se sve promijeni. Odjednom, kad je muškarac kojeg voli optužen za nešto nezamislivo, stav se mijenja od toga da „odmah treba u zatvor“, do toga da „možda treba saslušati i njegovu stranu priče“. Uživala sam u pisanju toga jer mislim da nas to dovodi u nelagodnu poziciju. Većina ljudi voli vjerovati da su točno ono što kažu da su online, ali mislim da nitko nije.

Zanimljiv trenutak za mene bio je kad je Ola shvatila da želi romantično vjenčanje. To je ne čini manje feministkinjom.

Da, točno. Neke stvari koje želimo u životu ne moraju nužno biti u skladu s feminističkim idealima, i to je u redu. Nisam pretjerano tradicionalna, ali postoje stvari koje želim, a koje se ne uklapaju savršeno u feminističku ideologiju. Na primjer, ne volim plaćati na spojevima. Mogla bih to prilagoditi feminističkoj praksi i reći da postoji razlika u plaćama zato što sam žena, ali istina je da to zapravo nije feministički stav. Zaista sam privilegirana i imala sam puno sreće u svom poslu. Ili ću s vremenom naučiti promijeniti taj stav, ili ću biti nesavršena osoba koja ima nešto što nije u skladu s feminizmom. Budući da nas je internet natjerao da se svrstamo u stroge tabore ispravnog i pogrešnog, crno-bijelog, ljudi se boje priznati da imaju stavove koji nisu savršeni. Ali mislim da je važno biti iskren u vezi tih nesavršenosti jer smo svi na putu učenja i rasta. Ali na internetu, ne, ne možeš biti na tom putu. Moraš odmah sve shvatiti.

Mislim da je pohvalno što priznaješ da si na tom putu. Jako mi je zanimljiva struktura romana u kojoj su Olina i Michaelova priča isprepletene. Zašto ti je bilo važno donijeti obje perspektive na ovaj način?

Kad sam tek počela pisati, bilo je to samo iz Oline perspektive. Stvarno me zanimalo što znači biti žena povezana s muškarcem koji je optužen za nešto strašno, bilo da je to njegova majka, sestra, supruga ili prijateljica. Mislim da se to rijetko smatra dijelom priče. Ako je muškarac optužen za zlostavljanje, razumljivo je da se fokus stavlja na počinitelja, dakle, na njega. Ali uvijek me zanimalo što se događa s ženama koje odlučuju ostati ili otići, koje odlučuju podržati ga ili ne. Često, ako imaju ikakvih pitanja, odmah ih se smatra suučesnicama, odmah ih se optužuje da su dio problema. Posebno ako je riječ o feministkinji čija je cijela karijera vezana uz to da bude savršena feministkinja. Ne sjećam se točno što je bio poticaj za uključivanje Michaelove perspektive. Isprva nisam imala tu namjeru. Mislim da sam samo htjela vidjeti drugu stranu priče. Nije to bilo nešto namjerno, više sam uživala pisati iz Oline perspektive, ali činilo se da nešto nedostaje.

Iz tvojih intervjua sam dobila dojam da te ljudi često poistovjećuju Olom. Što misliš o takvom traženju autora u fikciji koju piše?

U pravu si. Mislim da to definitivno češće rade ženama. Mnogi debitantski romani imaju dozu autofikcije jer je lakše pisati o onome što poznajete. Bila sam vrlo otvorena u vezi s time da sam, poput Ole, počela karijeru na Twitteru i radila u ženskom časopisu. Zapitala sam se što bi se dogodilo da se netko poput mene, s mojim vrijednostima i uvjerenjima, nađe u situaciji kao Ola? Nekim autoricama ovo govore i više nego meni, a ljudi griješe u tome što umjesto da kažu, „vjerojatno je dio njezinog životnog iskustva i osobnosti u ovom liku“, oni kažu, „ti si taj lik.“ A očito nisam, inače ne bih mogla napisati ovu knjigu. Mislim da je Ola netko tko ima vrlo krut način razmišljanja, vrlo online način razmišljanja, i prema tome sam kritična. Tako da mislim da je čudna stvar s Olom to što osjećam da je gotovo pa moja suprotnost. Ja sam žena, feministkinja, ali sam i netko tko ima složeno, nijansirano razmišljanje. Olin pad djelomično dolazi zbog toga što je mislila da je previše savršena da bi se našla u toj situaciji. S druge strane, Michael je svjestan svojih mana, kao što sam i ja, i bori se s mentalnim zdravljem, o čemu sam također otvoreno prije govorila.

Što te potaknulo da stvoriš listu muškaraca s različitim optužbama u knjizi?

Htjela sam utvrditi da liste poput one u knjizi postoje s razlogom. Razumijem potrebu za anonimnošću. Razumijem da, kad vas je toliko sustava iznevjerilo, smatrate da je jedini način na koji možete dobiti pravdu i utočište putem interneta. No, također znam koliko te liste mogu biti manjkave. Čak i kad pokušavam objasniti zašto mislim da su takve liste važne, skrenem s teme jer uvijek želim jasno naglasiti da nisam protiv njih. Mislim da mnogi ljudi, ako ste kritični prema takvim listama, odmah pretpostave da ih ne želite. A nije tako. Samo mislim da trebamo pronaći način koji je manje potencijalno destruktivan.

Osim što se anonimnost instrumentalizira na internetu, još jedan nedostatak tog pristupa, a opet, čudno je kontroverzan, jest razmjer zlostavljanja s kojim se suočavamo. Postoje jasni oblici zlostavljanja, bez ikakvih dvojbi i pregovora, recimo, rasizam, seksualni napad. To je vrlo jasno. Sjećam se da sam pročitala jednu anonimnu listu koja je kolala industrijom, u kojoj je muškarac bio optužen da je poljubio nekoga bez pristanka. U početku mislite da je grozan, potom je naknadno ta osoba dala izjavu ili rekla u nekom intervjuu, kad je kontekst izašao na vidjelo, ispostavilo se da je krivo procijenio situaciju na spoju i povukao se kad osoba nije htjela da je se poljubi. Ako to počnemo izjednačavati sa seksualnim napadom, ulazimo u vrlo sklisku zonu. Problem je složen jer neki ljudi stvarno krivo tumače signale, a mnogi muškarci trebaju biti emocionalno i društveno osvješteniji.

Jedan od glavnih nedostataka tih lista je što se različita ponašanja svrstavaju u isti koš, a to je realnost tih lista – kažu da nabrajaju „loše muškarce“. To sam u knjizi napravila vrlo ciljano. Michael nije bio optužen za silovanje, ali ljudi su pretpostavljali da jest. Ne krivim ih, to je upravo zato jer se našao na listi. Optužen je za fizički napad, ali budući da je na istom popisu s muškarcima optuženima za silovanje i za puno gore stvari, ljudima je dovoljno da misle da je i on kriv. Zato sam imala scenu u knjizi u kojoj njegovi prijatelji kažu: „O moj Bože, nalaziš se na popisu pedofila.“ A on to nije, ali činjenica da je na popisu s muškarcima optuženima za veze s mladim djevojkama, dovoljno je da ljudi pomisle da to vrijedi i za njega. Smatrala sam važnim prikazati realnost tih lista, u kojima se često različite optužbe o različitim ljudima stavljaju na jedno mjesto, a nijedna informacija nije provjerljiva. Kamo to vodi? Često do kaosa jer to je internet.

Ljudi često kažu da ne treba preispitivati optužbe, ali na internetu ne znate ni je li osoba koja optužuje zaista žena. Čak sam oprezna dok to govorim, jer žene neće nasumično izmisliti da su bile napadnute. Ali istovremeno, ljudska bića su ljudska bića. Mislim da je vrlo važno da ne stvaramo sliku da su žene nesposobne za bilo kakvo loše ponašanje, jer na neki način to je gotovo seksistički. Mislim da ćemo se jednog dana osvrnuti na ovo vrijeme i reći da je bilo ludo jer su se svi toliko bojali da ne učine krivu stvar, toliko da nisu mogli ukazati na one stvari koje su bile vrlo očito opasne.

Zaista je važno čitati ovakve knjige u kojima možemo vidjeti te slojeve u kojima ne dobivamo odmah sve odgovore. Baš kao ni u životu.

To je upravo to. Nedavno mi je jedan muškarac poslao poruku i rekao da je jako ljut na Olu. Bio je negdje na osmom poglavlju. Rekao je da se Ola užasno ponaša prema Michaelu i pitao se što mi je bila namjera. Nije znao treba li biti ljut na nju, ali je bio, i napisao je da je #teamMichael. Odgovorila sam mu da, iako zvuči kao izmotavanje, ne postoji neki osjećaj koji biste „trebali“ imati. Ono što osjećate, osjećate. Odrasla ste osoba. Ako mrzite Olu, potpuno ste u pravu. Ako je volite, opet ste u pravu. Također, imala sam žene koje su me povukle sa strane i rekle: „Osjećam se loše, ali stvarno mi se sviđa Michael.“ A imala sam i muškarce koji mrze Michaela. Moj odgovor je uvijek isti: trebate osjećati točno ono što osjećate u tom trenutku. Nisam željela biti nečiji učitelj ili roditelj. Dosadilo mi je čitati knjige koje vam kažu: ovo je dobar lik, a ovo je loš lik.

Kakav kraj! Stvarno me iznenadio. Jesi li od početka znala kako želiš završiti roman?

Baš mi je drago da ti se svidio! Znala sam da će izazvati podijeljene reakcije jer to nije jednoznačan kraj. Bila je to prva ideja koju sam imala i stvarno sam željela završiti na taj način. Ali kako je vrijeme prolazilo, počela sam odstupati od toga i imala sam toliko različitih verzija. Počela sam se zanimati za priče o anonimnosti, poput onih u kojima ljudi igraju Call of Duty ili Minecraft i rade ono što se zove swatting. To je skroz ludo.  Zatim sam razmišljala da bi to mogao biti netko iz Michaelove ili Oline grupe prijatelja. No nisam se mogla odmaknuti od te prve ideje. Oduvijek sam govorila da je ova priča više o internetu nego o #MeToo. Mogla sam napisati knjigu o Amazonu ili Yelpu, o anonimnim recenzijama koje uništavaju nečiji posao. Bilo bi puno dosadnije, ali mogla sam to napraviti. Ali htjela sam naglasiti poantu da je internet opasno mjesto, i postaje sve nesigurniji, sve je teže razlikovati što je istina, pogotovo s pojavom deepfake tehnologije i AI-a.

Život se tako lako može uništiti jednim klikom, i ne morate biti bliski s osobom da biste to učinili. Ljudi kažu: „Zašto bi netko to napravio?“ Pa živimo u svijetu serijskih ubojica. Ljudi rade svakakve lude stvari. Nije nemoguće. Sjećam se da me netko pitao: „Zaista bi netko to napravio?“ Odgovorila sam da ljudi upravo u ovom trenutku uništavaju tuđe živote. Ti si bila divna prema meni tijekom ovog intervjua, ali mogla bih otići kući i napisati: „evo što ona zapravo misli...“, i ti bi isto mogla napraviti meni. I ne bismo mogle ništa učiniti po tom pitanju. Jedina stvar koja nas sprečava da to učinimo je činjenica da smo razumni i suosjećajni ljudi. To je sve.

Mislim da je sloj koji je dodatno obogatio priču bio taj što si taj par, Olu i Michaela, učinila javnim osobama, s heštegom.

Olu sam namjerno učinila feministkinjom s vlastitom javnom personom. Kada je netko lažno optužen, kao u knjizi, to se ne događa samo toj osobi, već i ljudima bliskima toj osobi, posebno u javnim vezama. Mislim da se to ne razumije u potpunosti. Također, u njihovoj dinamici htjela sam istražiti koliko je čudna današnja celebrity kultura. Danas možeš biti djevojka ili dečko kojeg zaustavi neki TikToker i nešto kažeš dok si pijan. Nekad je bilo 15 minuta slave, a sada je to 15 sekundi slave. Svaka osoba može postati slavna, i to bez ikakvog razloga.

Sjećam se kad su plave kvačice na Twitteru nešto značile. Imala sam jednu kad sam imala 25-26 godina, bila sam novinarka, nisam puno zarađivala, još uvijek sam živjela s roditeljima i zapravo sam bila nitko. Samo sam imala tu plavu kvačicu i zbog nje su ljudi drugačije komunicirali sa mnom, jer su mislili da imam određenu moć. Ono što sam htjela prikazati, posebno s Michaelom kao likom, jest ta pretpostavka da vidljivost znači moć, a to često nije istina. Odrasla sam u surovijem kvartu i još uvijek živim ondje. Odlučila sam ondje kupiti i stan, tako da sam blizu svojoj rodbini i prijateljima. Ljudi su zaista pretpostavljali da živim potpuno drugačijim životom nego što zapravo živim. Ovo je baš čudno vrijeme jer poznajem toliko ljudi koji kažu: „Oh, pozvana sam na VMA ili BAFTA-u“, ali istovremeno odlaze tamo s mišlju: „Moram otići rano jer ujutro moram na pravi posao.“ To je taj novi čudni klasni fenomen o kojem se ne govori puno.

Da, zaista zanimljivo. Moram priznati da nikad nisam razmišljala o tome na taj način. Spomenula sam ti da je, po mom mišljenju, ovo knjiga o kojoj želiš čuti što drugi misle jer postavlja brojna etička pitanja. Kakve si reakcije očekivala?

Kad sam počela pisati, znala sam da ne želim samo potvrđivati tuđa mišljenja. Htjela sam obraditi nešto drugačije. Isprva sam bila uplašena, misleći da ću biti „otkazana“, ali kao novinarka, osjećam da moram govoriti istinu, a ne samo pisati ono s čim se svi slažu. Prije sam pisala stvari koje su možda pomalo uzburkale duhove. Svaki put kad napišem nešto tako kontroverzno, zatvorim laptop, odem u krevet i ne želim ni pogledati notifikacije sljedeći dan. Ali kao novinarka, prisiljena sam govoriti istinu, i ne želim pisati stvari s kojima će se svi složiti, inače bih trebala biti PR osoba, a ne novinarka.

Naravno, knjiga je izazvala podijeljene reakcije, kao što sam očekivala, ali meni su bile važne dobre recenzije od kolega iz struke. Ne čitam Goodreads, Twitter niti pratim komentare na internetu, pokušavam se držati podalje od toga. Kao netko tko je pisao o rasizmu i bio izviždan, vrlo rano u svojoj karijeri naučila sam da ne treba reagirati na svaki komentar koji vidim, inače bih poludjela. Dobila sam vrlo dobre recenzije i zbog toga sam bila sretna. Mislim da je to stvar s recenzentima. Recenzenti mogu pristupiti djelu koje ne mora nužno potvrditi njihove unaprijed postavljene ideje ili ideologije, ali su svejedno sposobni temeljiti svoju kritiku na vrijednosti samog djela.

Ovo je tako čudna knjiga jer je gotovo sve razljutila. Dobivala sam poruke od feministkinja koje su govorile da je knjiga tako seksistička. Zatim sam dobila poruke od muškaraca koji su govorili da je knjiga puna mržnje prema muškarcima. Pomislila sam, na dobrom sam tragu. Ono što mi je zaista bilo važno je da sam napisala nešto što su ljudi, koji nisu mogli artikulirati ili nisu osjećali da mogu sigurno izraziti svoja prava uvjerenja o vremenu u kojem živimo, prepoznali.

Ono što je također bilo afirmativno iskustvo su ljudi kojima se knjiga svidjela. Da, puno je crnih djevojaka iz unutrašnjosti Londona, ali onda su tu i bake iz Škotske koje mi kažu da nikad nisu čitale ništa slično. Bilo je, zanimljivo, i puno gay muškaraca, mislim da je to zbog narativne linije s poznatim nogometašem koji skriva svoju pravu seksualnost. Dobila sam poruke od onih koji su pretrpjeli različite oblike nasilja. Stvarno se nadam da će to ohrabriti druge koji se možda boje pisati stvari koje su malo izazovnije. Ne kažem da biste trebali pisati što god fanatično želite. Samo kažem da autentičnost treba biti u prvom planu. Mislim da je to naša spisateljska dužnost, a potom i novinarska.

Ovo je zanimljivo pitanje za mene jer smo obje studirale povijest umjetnosti. Kad sam vidjela britansku naslovnicu s emojijem, pomislila sam, odlično, tako se dobro uklapa u narativ. Što misliš o svojim naslovnicama, posebno o ovoj hrvatskoj?

Bile su jako zanimljive. Sviđa mi se ova naslovnica hrvatskog izdanja! Jako sam izbirljiva kad je riječ o naslovnicama. Mislim da ova radi ono što treba. Postoji nešto što se zove afantazija, gdje neki ljudi, kad ih pitaš da zamisle jabuku, vide samo crnilo, a drugi vide jabuku ispred sebe, pravu trodimenzionalnu jabuku. Mislim da sam prilično nisko na toj ljestvici afantazije. Teško mi je vizualizirati stvari. Nisam dugo shvaćala da kad ljudi čitaju knjige, oni vide film u glavi. Što ti vidiš? Vidiš li film dok čitaš?

Ponekad. Više naizmjenične scene koje se pojavljuju. 

Onda si vjerojatno negdje u sredini. Kad čitam, stvarno se mučim s vizualima, što je razlog zašto je Lista tako deskriptivna. Ako netko nacrta likove na naslovnici, to je točno ono što ću vidjeti dok čitam knjigu, a nisam htjela da ljudi to vide. Htjela sam da stvore vlastite slike. Volim naslovnice koje su malo apstraktnije, koje ostavljaju više prostora za maštu.

Moja omiljena naslovnica je britanska. Trebalo nam je devet mjeseci da stavimo emoji na naslovnicu – bio je to dug proces. Trajalo je dugo jer, kad je riječ o fikciji, osobito o fikciji koju pišu crne žene, postoji puno stereotipa. Što se tiče moje knjige, nisam željela da ide u tom smjeru. Htjela sam da knjiga izgleda rodno neutralno jer je pola knjige iz perspektive muškarca, a željela sam i da je muškarci čitaju. Imala sam tako specifične zahtjeve da su angažirali dizajnera Lukea Birda, koji je također radio na knjizi Convenience Store Woman. Kad je poslao dizajn s emojijem, odmah sam znala – osjećala sam se kao da sam pronašla pravu vjenčanicu. Luke je napravio fantastičan posao. No, ne sviđa se svima, i to mi je potpuno u redu jer je neobična naslovnica, ali meni je baš super.

Također jako volim španjolsku naslovnicu. Na njoj je slika Michaela (i inače ne volim slike likova, ali ovu stvarno volim) i more muškaraca, vidiš samo stražnje strane njihovih glava, a onda vidiš Michaela u crvenom, kako gleda prema naprijed. Mislim da bih je mogla uokviriti, izgleda kao umjetničko djelo samo po sebi. Ono što mi se zaista svidjelo kod europskih naslovnica jest to što, kad si crni autor koji piše o crncima, često se ne daje prostor pravim temama da budu u prvom planu. Ove sve interpretacije više naglašavaju sadržaj, umjesto toga da je to crna žena koja piše o crnom Londonu.

Roman će biti adaptiran u seriju. Koliko ti je važno da si uključena u proces? Pišeš li nešto novo? Što možemo očekivati?

Dogovor za Listu bio je ugovor za dvije knjige. Znam da to ne bih trebala reći, ali u početku stvarno nisam željela napisati drugu knjigu. Pisanje Liste bilo mi je izuzetno teško i bila sam svjesna ozbiljnosti teme o kojoj pišem. Osjećala sam se kao da stalno hodam po tankoj žici. Ali moja agentica me uvjerila, i ponudili su mi nevjerojatan ugovor. Kad su me pitali imam li drugih ideja, imala sam samo jednu, koja je jednako kontroverzna kao i Lista. Pomislila sam: „Ako ponovno napravim nešto slično, hoće li me otkazati?“ Prvo sam razmišljala o publicistici, ali sada radim na toj ideji kao fikciji i stvarno uživam – napisala sam već deset poglavlja. Moja urednica smatra da je rukopis zabavan i prilično drugačiji, pa sam znatiželjna vidjeti kako će obožavatelji Liste reagirati.

Što se tiče adaptacije u TV seriju, radim i na tome. Koliko mi je važno biti uključena? U početku sam mislila da nije toliko važno. Prije toga, moja najbolja prijateljica i ja napisale smo knjigu Slay In Your Lane. Prodale smo prava na adaptaciju, ali nismo bile previše uključene u proces. U ovom slučaju, počele su stizati ponude da pišem scenarij, i sad se čvrsto držim toga, jer sam shvatila koliko je specifična ova priča. Mislim da je razlog zašto je priča tako odjeknula i zašto je uspješna taj što je komplicirana, ali je obrađena na vrlo specifičan način. Moram biti vrlo oprezna kako bih osigurala da adaptacija pristupi priči na isti način. Izvršna sam producentica i trenutno pišem pilot epizodu, i nadam se da će serija nastaviti razgovor koji sam započela prošle godine. Držimo fige!

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.