'Moja generacija nije bila rođena, već izbačena iz utrobe u svijet bezumlja.'

Povodom njegova gostovanja na festivalu vRIsak, Petra Amalia Bachmann razgovarala je sa Srđanom Gavrilovićem. Nakon zbirke kratkih priča Ljetne himne, druga knjiga mostarskoga pisca i urednika Srđana Gavrilovića Nemoj ići u Anderlecht (V.B.Z., 2022.) prati suvremenoga flanera u njegovim lutanjima Belgijom. Anderlecht? Je li prošao tom belgijskom četvrti? Razgovarali smo s autorom kako bismo dobili odgovor na ta, ali i druga pitanja. 

Srđane, ako formalno i tematski usporedimo tvoju prvu zbirku i najnovije djelo Nemoj ići u Anderlecht, koje su sličnosti, a koje razlike? Primjećuješ li i sȃm visoku razinu zrelosti u svome pisanju? Naime, više je nego vidljivo da si na knjizi radio dugo i minuciozno.

Druga bi knjiga uvijek trebala biti bolja od prve. Dakle, zanatski i stilski snažnija. Od Ljetnih himni do Anderlechta prošlo je više od šest godina. Za to vrijeme napravio sam skoro dvogodišnju pauzu. Čitao sam i povremeno pisao, ali napor da ponovno uobličim nešto u jednu cjelinu rasplinjavao se čim bih napustio kućni prag. Napolju se dešavao život u svom punom hedonističkom obliku. Mnogo toga oduzimalo je fokus ali ujedno i hranilo iskustvo potrebno da se proza osjeća proživljenom. Povremeno sam se osvrtao na svoj prvijenac, mladenački rad napisan sa dvadeset i tri koji ima sve odlike jednog debija: drskost, manjkavost, ali i iskrenu emociju. Rekao bih da sam se prije svega naučio strpljenju i slušanju uredničkog glasa. Također, ovladao sam tekstom. Mislim da svaki mladi pisac ili spisateljica pati od viška samopouzdanja i smatra da će na književnu scenu donijeti nešto novo, subverzivno. Pišemo misleći da je naš tekst jednako važan svakome. I naravno, često smo uvjereni da znamo više od onoga što zaista imamo u sebi. U Anderlecthu je ostalo nešto mladenačkog zanosa iz Himni, ali je tematski i konceptualno mnogo drugačija knjiga.

Anderlecht je, baš kao i tvoje prvo djelo, klasificirano kao zbirka priča. Ta me klasifikacija iznenadila već nakon čitanja prvih fragmenata i odmah sam pomislila da knjiga bespogovorno funkcionira i kao roman (i ne toliko) labave strukture. Smatram da mnoga suvremena hibridna književna djela ni ne možemo trpati u konkretne ladice, ali me zanima tvoj pogled na formu i strukturu.

Vidim da se već dosta govori o tome. Pisao sam i dalje pišem samo kratke priče. Načevši opet jednu cjelinu, strah od romana sam prevazišao uvezujući priče jednu uz drugu, s jasnom idejom gdje treba da odvedem tekst. Isti likovi i reference se pojavljuju u više priča dajući tako privid romaneskne strukture smještene u jedan topos poput Belgije. Kad sam završio prvi draft, bilo mi je jasno da mogu obrisati naslove priča i narativ razlomiti na poglavlja. Odustao sam želeći da ispoštujem kratku formu, tačnije, ostanem joj odan i zahvalan na fluidnosti presudnoj da iznesem zamišljeno. Nemoj ići u Anderlecht je amalgam putopisne proze i latentnog romana o potrazi za kućom daleko od kuće. Tačnije, očajničkoj potrazi za smislom i samim sobom.

Uz prozu pišeš i vrlo snažnu poeziju. Postoje i sličnosti u temama koje provlačiš kroz pjesme i prozu te se ne mogu oteti dojmu da bismo ih mogli uklopiti u zbirku kao bilješke koje protagonist zapisuje putujući Belgijom. Koliko je pjesnik u tebi pomogao prozaistu? Čitajući tvoju prozu, doista se ističe njezina poetičnost, a njome se mnogo dobiva na atmosferičnosti koja je neminovna pri ocrtavanju stanja lutanja tamom. Tvoje se djelo time izdvaja od djela mnogih pisaca tvoje generacije. Jezik nije suh niti si pribjegao jezičnoj jezgrovitosti i sažetosti. Jesu li, dakle, pjesnik i prozaist u skladnoj simbiozi?

Hvala ti ako misliš da je ona snažna. Prvo sam pisao pjesme, i to loše. Na malom prostoru stiha i strofe nedostajalo je znanja da se izrazim pa je pjesnički glas bio prezasićen. Napustio sam poeziju i posvetio se dužoj formi. Vratio sam joj se stidljivo, skoro sedam godina kasnije kada sam doselio u Belgiju, i u potpunosti kada mi se razboljela majka i moj život se preselio u bolnicu. U tom najiskrenijem stanju došla je poezija. Uporedo pišući zbirku, opet sam pisao pjesme i intenzivno čitao poeziju ne bih li se emocionalno uzemljio. Ona je dosta utjecala na jezik zbirke, ta poetična izvrtanja i punokrvnost atmosfere. Također, za atmosferu zbirke presudan je bio i film. Poezija koja je prisutna kod Tarkovskog, Bergmana ili Kiarostamija, ugrađena je u Anderlecth.

Kolika je snažna ta usamljenost stranca koja pak izaziva utapanje u alkoholu i tumaranje, zavlačenje u tamne kutke? Misliš li da je ona individualna ili čak kolektivna, ako se pritom referiramo na našu generaciju rođenu neposredno pred rat ili za njegovih početaka, generaciju koja se čini kao da ne odrasta jer ne dostiže neke prekretnice koje su generacije prije nas prolazile? Čini se da se za našu generaciju sve odvija pomalo zakašnjelo.

Aleksandar Hemon u svom romanu Nowhere Man pripovijeda kako se s odlaskom u Ameriku po prvi put suočio sa anonimnošću. Sarajevo, grad u kotlini je zamijenio megalopolis Chicago. Iščezla su lica omiljenog frizera, mesara, komšija iz mahale. Poništen je čitav jedan kontekst. Upravo je ta anonimnost bila presudna da se oslobodim grča u nutrini i krenem istraživati granice svoje i tuđe intime. Svaki početak je težak i to je najtačnija floskula. On nosi dozu usamljenosti bilo da je u pitanju posao, fakultet ili selidba. Usamljenost je danas sveprisutna. Strah i neizvjesnost se kotrljaju iz svih pravaca. Iako uskraćena za bilo kakav normalan početak, moja generacija je donekle vidjela i osjetila život. Budućnost onih mlađih sve više nalikuje estetici Mad Maxa. Otuda i fenomen viralnog, želje da se život što prije unovči kao objekat i replicira kao kopija.

Jasno je da protagonist koji luta Belgijom i ti imate barem neke zajedničke crte, ako ništa drugo, obojica ste u Belgiji. Dijelite li i neke druge osobine?

Dosta toga je autobiografskog. Barem za mene, nemoguće je pisati u prvom licu, a ne ugraditi sebe u tekst. Poput naratora, imao sam kontinuitet mladenačkih opijanja. Također, ciničnost i nihilizam su me dosta udaljavali od ljudi i bilo kakvog uspjeha. Nisam imao stalni posao i završen studij. Sklon hedonizmima, protraćio sam dobar dio dvadesetih na brzu i laku lovu kao turistički vodič, koristio pretežno jezik i šarm da dođem do onog što mi treba.

Spisateljske blokade koje si spomenuo u jednome fragmentu česte su za protagonista. Kakvo je pak tvoje vlastito iskustvo s pisanjem, boriš li se s istim problemima ili samo radiš sporije i detaljnije, što pak doista može mnogo pozitivno utjecati na kvalitetu konačnoga teksta? 

Ovo je knjiga koja se desila. Poslije prve priče napisane u Belgiji, priče Voz, shvatio sam da sam u poziciji ponovo sastaviti zbirku. Novi svijet pulsirao je pred očima, trebalo je samo lutati s unutrašnjim kompasom i pokušati se prebaciti vozom do tačke s koje sam krenuo. Ali, dešavalo se da po mjesec dana nisam mogao završiti priču od pet kartica. Prepreka je bila više lijenost, nego blokada. U tom otporu prema sopstvenom kreativnom radu se isčitava gubitak nade za nečim većim i toplina mora prosječnosti. Kada sam već spomenuo strpljenje, smatram da treba pisati i uređivati kao da se tekst nikad neće izdati. Volim pisce koji objavljuju rijetko, ili one koji su zadnje romane napisali prije deset ili više godina poput Valjarevića. Ima neke ljepote u tim odstupanjima.

U djelu se protagonist poprilično nevoljko stapa sa stranim, ali naravno njegov boravak i vrijeme provedeno u Belgiji ne mogu no utjecati i na njegov identitet. Vidiš li na sebi promjene pri upisivanju stranoga u jastvo i može li se to prenijeti, kako na tvoje promišljanje, svjetonazor, i na tvoje pisanje? U kojim elementima tvoga pisanja se to najviše ističe?

Prostor i vrijeme iz kojeg dolazim i koji su me oblikovali u sebi nisu imali ništa pitomo. Rekao sam to već jednom, moja generacija nije bila rođena, već izbačena iz utrobe u svijet bezumlja. Surovo iskustvo odrastanja u poraću koje narator posjeduje i s kojim dolazi u Belgiju daje mu za pravo da svijet posmatra s visoka, poput životinje koja je izgmizala iz mračne rupe u svjetlost dana. Baš kao zlikovac Bane u Nolanovom The Dark Knight Rises. Svi mi imamo predrasude i s njima stižemo bilo gdje. Ponekad se čini da su ljudi svugdje isti, samo se pejzaž mijenja.

Što se tiče identiteta, postavlja se pitanje može li čovjek danas pripadati bilo gdje. To pitanje je možda najbolje obradio pokojni Bekim Sejranović. Uvijek tragajući, nikad nije uspio pronaći kuću i mir. Mene jesu odredili grebeni hercegovačkog krša, ali i strana kultura poput filmova, muzike i same književnosti. Uvijek sam se pasao domaćeg jer u njemu sam rijetko ili nikako pronalazio ono za čim sam tragao. Otuda i naratorov prezir prema kafanskim tezgama i cover bendovima koji su beskrajno turpijali Azru, Čorbu, Atomce i ostale užase. Narator nije bio nesretan kući, već učahuren u kaljuži neukusa, duhovne i kulturne stagnacije. Strpljivo je podnosio život na jednom mjestu, a onda se otisnuo u izlet, odiseju gdje je glavno gorivo pivo. Konačno sluša omiljene bendove i putuje dajući brzo sagorenim dvadesetim godinama privid smisla, ali sve se završava i prije nego je počelo. Cilj uvijek ostaje zaboravljen negdje na početku. 

Za kraj da se konačno dotaknemo i naslova. Anderlecht? Nisi nigdje direktno spomenuo da je protagonist bio u toj belgijskoj četvrti, a u njegovim lutanjima po Bruxellesu teško možemo prepoznati gdje se točno kretao, osim što će svi prepoznati Délirium Café. Budući da je Anderlecht briselski ekvivalent Kreuzberga kakav je on nekad bio, radi li se ovdje o metonimiji za cijelu Belgiju?

U Belgiju sam stigao 2017., godinu dana nakon terorističkih napada na briselskom aerodromu i dvije nakon pariškog Bataclana. Vladala je posebna klima, vojska je bila u svakom aerodromu, željezničkim stanicama, ispred koncertnih dvorana. Tihi rat je bio prisutan. Mržnja s jedne i ogorčenost s druge strane. Osjećao se i jasan strah. Flamanci u provinciji koji gaje poseban ponos i osjećaj pripadnosti stalno su me upozoravali da ne idem u Brisel, tačnije, u naselja s većinski imigrantskom populacijom poput Anderlechta i Molenbeeka odakle su bili napadači. Molenbeek je za to vrijeme postao laboratorij policijskog nasilja, a oba mjesta su do danas nezasluženo ostala stigmatizirana jer su mediji odradili svoj prljavi dio posla. Naslov je tu da zaintrigira potencijalnog čitatelja i unese nešto sumnje. Sama negacija nečega po meni je privlačna. Ako mi kažete da negdje ne idem, ja ću tamo sigurno otići. Narator se kreće Briselom potpuno oslobođen upozorenja. Odrastao je u strahu i prošao sito i rešeto ulice gdje je u drugoj polovini vjetrometine devedestih krenula da nestaje čitava jedna generacija. Traume, ovisnost, anarhija i kriminal su slike već odavno ucrtane u njega. Od njih ne može pobjeći niti zamagliti ih alkoholom. One su presudna deviza njegove životne filozofije.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.