'Moj najveći talent je taj što volim ljude'

Razgovarali smo s Viniciusom Jatobom, piscem kratkih priča i kazališnih drama, kojeg je magazin Granta proglasio jednim od najboljih mladih brazilskih pisaca. Vinicus će sutra gostovati u klubu Booksa, a držat će i radionicu dramskog pisanja u Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade Pogon. S njim je razgovarala Sara Tomac.

***

Vinicius Jatoba nagrađivani je brazilski pisac kratkih priča i dramskih tekstova kojem je nekoliko mjeseci zagrebačkog života omogućila Pogonova rezidencija, a u Booksu je ovih dana svratio na kavu i razgovor. Priupitan da nam otkrije štogod o sebi i predstavi se internetskim čitateljima uoči gostovanja u Booksi i održavanja radionice dramskog teksta u Pogonu, Vinicius se raspričao o svom djetinjstvu, brazilskoj povijesti i Bobovim burgerima.

Kava je vruća, i Vinicius pripovijeda kako je rođen u predgrađu Rio de Janeira, u četvrti radničke klase, u obitelji čije je priče o životu, Brazilu i ljudima slušao i kroz čije oči je gledao svijet. "Naučio sam pričati priče jer sam slušao ljude kako pričaju'', kaže, uz napomenu da je to razlog i što je najprije počeo pisati dramske tekstove. "Činilo mi se da je dijalog bogatiji od riječima ispunjenih stranica.''

Poriv za zapisivanjem kratkih priča izazvalo mu je čitanje romana Sto godina samoće Gabriela Garcíe Márqueza. Iščitavši je grozničavo u dva dana, kao sedamnaestogodišnjak, istog trena otišao je kupiti bilježnicu i olovku, i krenuo pisati. "Na prvoj stranici, u prvom odlomku, prepoznao sam glas svoje prabake i način na koji je prepričavala priče, s humorom, obiljem metafora i pridjeva. Ništa slično nisam pronašao u brazilskoj književnosti, taj humorističan, prijateljski način pripovijedanja. I tako sam i sam počeo zapisivati priče o ljudima koje sam susretao, ili priče koje sam čuo.''

Osvrće se na predrasude koje je osvijestio kao dijete predgrađa. "Nećete naići na književno djelo o ljudima iz predgrađa, a da je maštovito i životno. Kako u životu, tako i u književnosti, to nosi stigmu. Stoga sam slušao ljude i sam pisao njihove doživljaje.'' Znatiželja da sazna kako ljudi žive, komuniciraju, "kako pričaju priče o svom životu da bi razumjeli svoje mjesto u svijetu'' odvela ga je s prvotno započetog studija geografije na društvene studije, a uz te spoznaje otkrivao je velike pisce, poput, primjerice, Williama Faulknera i Virginie Woolf, u potrazi za književnošću koja će riječima obuhvatiti ljudsko iskustvo i podsjetiti ga na osjećaj koji mu je probudio Márquez. 

Skromno otkriva da se ne smatra zanimljivim piscem. "Ja sam uvijek isti, ali likovi o kojima pišem i koji mi se razotkrivaju su zanimljivi i bogati, i svaki put kad o njima čita druga osoba, oni se mijenjaju i postaju nešto novo. Na neki način, veliki sam obožavatelj svojih likova.''

Ako ste nedavno zatekli nepoznatog čovjeka kako vas promatra dok čavrljate s prijateljem na ulici ili u kafiću, možda je to bio baš Vinicius. Ne dajte se brizi, dio je to njegove piščeve znatiželje. "Ponekad sjednem negdje i promatram što ljudi rade, čak i kad ne razumijem njihov jezik, slušam kako pričaju, promatram kako jezik funkcionira, način na koji govore, pauziraju govor, prenose energiju jezika. Zanimljivo mi je gledati kako razgovaraju jedni s drugima i kad sam prisutan i kad me ne primijete. Zadovoljstvo mi je slušati ljude, razgovarati s njima, prepričavati im priče. Moj najveći talent je zapravo taj što volim ljude.''

Vraća se ponovno na obilježenost predgrađem. Zbog predrasude široke populacije o bijednosti i zaostalosti života izvan grada i "ideji da ništa s dubokim smislom ne može nastati u predgrađu'', Vinicius se susretao s poteškoćama objavljivanja svojih radova. "Čim shvate mjesto radnje, ljudi postanu ograničeni. Zato sam sretan što imam više čitatelja izvan Brazila.'' U širenju čitateljske publike pomažu mu rezidencije koje je do sada ostvario, i to u Njemačkoj te u Francuskoj. Nije zasigurno odmoglo ni priznanje književnog časopisa Granta za jednog od najboljih mladih brazilskih pisaca koje je dobio 2012. godine, nedovoljno prepoznato u brazilskih izdavača, ali s potencijalom da mu otvori vrata drugdje.

Sipajući mlijeko u kavu, osvrće se na književne forme koje najčešće piše, kratke priče i dramske tekstove. Kao osoba demokratskih načela, kakvom se smatra, dopušta svojim zamislima da se pretvore u ono što žele. "Stvori se prizor, i on mi kaže što želi biti – ponekad je to osoba, ponekad situacija. Likovi odluče hoće li biti dio priče ili drame. Nekad započenem kratku priču, a ona postane dramsko djelo, i obrnuto.''

Vinicius izražava nepovjerenje prema romanu kao formi jer "prepričava ljudski doživljaj onako kako ljudi ne doživljavaju. Naše pamćenje i iskustva organiziraju se po principu zgusnutosti – prenosimo samo ono ključno. A romani neprirodno prenose način na koji živimo.'' Doduše, zanimljiva mu je ideja koja prethodi romanu, pa spominje Boccacciov Decameron i Cervantesov Don Quijote u kojima pojedini odlomci mogu funkcionirati i zasebno. To ga dovodi do zaključka da bi njegove kratke priče mogle živjeti kao cjelina, u romanu, jer imaju srodne likove i jedna u drugoj odzvanjaju. Ipak, najdraža mu je zgusnutost kratke priče.

Kad je već na romanima, spominje britanskog pisca Iana McEwana kojeg smatra izvanrednim, ali draže mu je šaliti se na njegov račun. "Njegovi romani prate uglavnom jednog lika, i to na 250 stranica. Ne postoji osoba na svijetu koja zaslužuje da se o njoj piše na 250 stranica!'' Pretpostavljate što misli o Knausgaardu.

Prebacuje se na dramska djela. Vjeruje da je drama najintenzivnija književna forma, jer sadrži, po njemu, najbolju karakteristiku poezije, a to je bezprostornost – poezija se odvija u vremenu, ali ne i u prostoru. "Dramsko djelo koristi jezik koji je bezprostoran, ali se odvija u scenskom prostoru. I taj potencijal korištenja poetskog jezika u izvedbi glumaca na sceni je obogaćujući. Značenje izrečenog u drami nije određeno, već metaforičko, a to je za mene poezija.''

Jedino pravilo kojeg se, kaže, u dramskom stvaralaštvu pridržava je ono da dobra dramska priča ne može biti izrečena kroz nijednu drugu formu. "Ako za dramu pomislim da bi mogla funkcionirati kao kratka priča, to nije dobra drama. Također, dramsko djelo nikada ne smije biti dosadno – ne treba dati publici ono što ona želi, već joj treba probuditi osjećaje i misli koje ne očekuje. Kazalište treba biti frustrirajuće iskustvo – bismo li govorili danas o Shakespeareovim dramama da njegovi likovi nisu patili i na kraju umrli? Publika otkrije što želi tek kad joj to ponudite.'' Nema ipak samo jedno pravilo, shvaća.

Razgovor skreće na radionicu dramskog pisanja koju će u Zagrebu voditi. Budući da danas odrastamo uz televizijske serije, podcaste, talk-programe, reality programe, primjećuje da su ljudi tečni u dijalozima. Stoga, radionicu će temeljiti "ne na poučavanju o tome kako napisati dobar dijalog, već na vještinama koje su nam potrebne da upotrijebimo alate koje već posjedujemo. Odnosno, kako organizirati tu tečnost i dati joj dramaturšku dimenziju. Kako osvijestiti da je manje više.'' Otkriva svoju ljubav i prema radio dramama, koje nas štošta o dijalogu mogu naučiti, a osobito ističe trenutnu zaokupljenost radio dramama Terrenca Rattigana.

Televizijske serije ne mogu ostati samo na spomenu. Vinicius gleda mnogo animiranih serija, a trenutno ga okupira stariji crtić eksperimentalne naracije, Dr. Katz. Obožava Bob's Burgers, kojima predviđa sudbinu Simpsona. Animirani likovi, kaže, imaju mnogo više slobode u dijalogu i humorističnog potencijala. Od dramskih serija, odličnom smatra The Shield. Transparent. Fleabag. Užasno mu je kako je završio Game of Thrones. Ali najdraža od izvrsnih serija mu je Breaking Bad. Čak je želio održati radionicu njenog gledanja i analiziranja. "Nikada ne zamara gledatelje, ali joj isto tako nikada ne daje ono što želi. Frustrirajuća je do bola. Prvo stvori obiteljsku dimenziju i dinamiku, da bi kasnije imala nešto stvarno za uništititi. Za razliku od nje, Mad Men, drugi televizijski klasik, završava optimistično. Mad Men je kao Hamlet koji se na kraju oženi i dobije djecu.''

Razbuđen srkljajima već prohladne kave, vraća se vlastitim ostvarenjima. Kroz dosta njegovih radova provlači se tema obitelji i obiteljskih odnosa. Kako Vinicius objašnjava: "Nemamo osobnost dok se ne suočimo sa željama i zahtjevima drugih ljudi. Repozitoriji naših sjećanja su i tijela i glasovi drugih, i znamo da živimo tek kada razvijemo bliske odnose s drugim ljudima. Drugi su nam zrcalo, i vidimo sebe u njima. Ništa nije intenzivnije od odnosa s ljudima s kojima odrastamo, stoga je razumljivo da je obitelj središnja tema u pisanju.''

Okupira ga i povijest Brazila, posebice razdoblje prošlostoljetne vojne diktature, i nasilje koje to razdoblje podrazumijeva. "Diktatura se ne može zaobići kada razmišljate o Brazilu. Skloni smo ne poštovati demokraciju i ta tema se uvijek kroz priče vrtila u mojoj obitelji. Ako ne preispitujete povijest, otvarate prostor za veoma ekstremne političke odluke. Zato treba konstantno preispitivati prošlost.'' Za razliku od Brazilskih književnika prošlog stoljeća koji se diktaturom u djelima bave površno i mlako, kaže, autori drugih latinsko-američkih zemalja, poput Peruanca Maria Vargasa Llose, Meksikanca Carlosa Fuentesa, ili Argentinca Julia Cortázara, ne libe se pokazati koliko im je politička dimenzija važna. "Stoga, iako sam Brazilac, više se volim smatrati latino-američkim piscem koji piše na portugalskom i engleskom.'' 

Tema politike dovela je, naravno, do rasprave o aktualnom brazilskom predsjedniku, konzervativnom Jairu Bolsonaru. U dvije stvari je Vinicius siguran – prva je ta da Bolsonaro nije uzrok, već posljedica. Posljedica odluka brazilskog društva koje nisu u skladu s ustavnim načelima. Vjeruje kako su postupci naroda tijekom prosvjeda održanih 2013. u Brazilu, koji su rezultirali opozivom predsjednice Dilme Rousseff, bili nedemokratski. "Vlast se bira na izborima, ali narod je donio odluku koja podržava nasilje. Na ulicama su zazivali mučenja, ubojstva, silovanja. Bolsonaro je bio kandidat koji je rezonirao sa nasilničkim nagonom naroda.''

Druga stvar seže u godine dok je bio dijete. Godine 1979. u Brazilu je donesen Zakon o amnestiji koji je omogućio pomilovanje zločinaca iz vremena diktature. "Kada dopustite bivšim diktatorima da opet postanu obnašatelji vlasti, otvarate prostor za veoma konzervativno nazadovanje. Ti ljudi nikada nisu bili propitivani o mučenjima, ubojstvima, silovanjima, protjerivanjima koja su činili. Bolsonaro se ne srami podržavati diktaturu, a kako i bi, kad društvo nikada nije raspravljalo o njoj. Ne govori se o onome što se dogodilo, i narod time dopušta ljudima bez morala da vode demokraciju.''

Znatiželja o načinu razmišljanja ljudi odvela ga je jednom na povorku ekstremne desnice gdje je slušao o čemu ljudi razgovaraju. Sjeća se čovjeka višeg srednjeg sloja, s naočalama na glavi i čašom bijelog vina u ruci, koji je na povorku došao sa ženom i dvije kćeri. Pričao je kako treba ubijati. "Diktatura nije završila prošlog stoljeća. Samo smo sada na novom poglavlju.''

U književnosti, Vinicius prepoznaje izostanak radničke klase koja je nekoć bila njen glavni protagonist. "Ono što se danas ističe filozofske su rasprave, do te mjere da pročitate knjigu i ne znate čime se protagonist bavi. Intelektualci se nalaze u umjetno stvorenoj ljusci i ne vide svijet kakav jest.'' Ono što očekuje kao glavnu zaokupljenost nadolazeće književne produkcije je ekološka situacija, i postavljanje mnoštva pitanja o budućnosti i održivosti svijeta za koja ćemo morati tražiti rješenja.

Kad smo kod održivosti, zanimljivo je bilo pitanje o održivosti njegove egzistencije, imajući na umu izazovan odnos književnog poziva i plaćanja računa. Viniciusovo rješenje je – štedljivost. "Društvo nam nameće stvari koje nam nisu potrebne, i valja ostati čvrst i zapitati se što nam zaista treba, i držati se toga. Oslobađajuće je kad otkriješ koliko malo je potrebno.''

Viniciusovi književni putovi presjekli su se s umjetničkima Duje Medića i Bojana Krištofića, koje je upoznao tijekom prošlih rezidencija. Dvojica slikara ilustrirala su neke Viniciusove kratke priče jer je želio vidjeti kako će njegovi radovi izgledati u drugim kreativnim umovima. "Ljudi najbolje rade kad im daš slobodu.''

Za kraj druženja Viniciusu je ostalo samo pitanje o djelima koja želi preporučiti drugima. Srećom, njegov najdraži roman, Drevni rad brazilskog književnika Raduana Nassara u hrvatskom prijevodu izdala je Fraktura. "Napisao ju je kao duševno pročišćenje. To je arogantno djelo – ne traži pozornost. Ne postoji čitatelj koji u njemu neće pronaći odjek vlastitih životnih iskustava, jer knjiga je to o svemu što zaokuplja čovjeka.'' U zadnje retke stisnut će se i izvanredan češki pisac Bohumil Hrabal.

Uz pola šalice hladne kave ostavljamo i Viniciusa, koji vremena ima još tek da poruči: "Čitajte poeziju. Ne živite u strahu – to će na vlast dovesti loše političare. I jedite špinat.''