'Mlađi su se hrabro udružli i sami sebi otvorili put'

Ulica mačaka, Suhi morski konjić i Dida i ja neki su od naslova kratkih priča iz knjige Jesmo li to bili mi, s kojom Luiza Bouharoua stiže na festival Prvi prozak na vrh jezika kao prošlogodišnja dobitnica nagrade Prozak. Knjigu pripovijedaka urednički su zajedno potpisali Olja Savičević-Ivančević i Kruno Lokotar. Zbirka je to crtica uspomena na zajedničke avanture odrastanja u kojoj, kako je navedeno na koricama: "...iz priče u priču pratimo nekoliko prijatelja: od djetinjstva na splitskim ulicama i igara na plaži te još dublje u prošlost, u tamu korijenja, među pretke i tetke, do otkopčavanja svijeta i vježbanja životnih lekcija, širenja po poznatim kotama i neimenovanim meridijanima, otkrivanja seksualnosti i inicijacije u svijet odraslih. Mlade junakinje i junake, često zaglavljene i izgubljene između svakodnevice  i snova – ali uvijek izgubljene zajedno – veže i pokreće žudnja za ljubavlju koja im, iako iza ugla, neprekidno izmiče." Razgovor vodila: Sandra Pocrnić Mlakar.

Luiza Bouharoua na književnoj je sceni poznato ime. Njezine su priče uvrštene u zbornik Izvan koridora – najbolja kratka priča iz 2011. i u antologiju hrvatske mlade proze Bez vrata, bez kucanja iz 2012. Kratke priče objavljuje u nacionalnoj i regionalnoj periodici i na književnim portalima te na Trećem programu hrvatskog radija. S diplomom kroatistike i anglistike radi u Skribonautima, piše i prevodi.

***

O nagrađenoj je zbirci Jesmo li to bili mi Olja Savičević Ivančević napisala da je to generacijska knjiga priča i oda prijateljstvu u kojoj ima "nenametljive mudrosti, naivne i dirljive dobrote, drskosti i oporosti kao i putenosti i zavodljive melankolije juga". Jeste li zbirku pripovijedaka pisali kao album za čuvanje uspomena iz mladosti? Koliko je dugo nastajala?

Knjiga je zbog izvanjskih okolnosti razmjerno dugo nastajala, od trenutka u kojem sam napisala prvu priču do trenutka objave prošlo je više od sedam godina. U tom razdoblju tekst je organski rastao – iz prvih nekoliko priča izraslo je troje glavnih likova, a s njima i koncept knjige. Sada je sve to otisnuto u knjigu koja se istovremeno može čitati i kao zbirka priča (svaka je priča samostalna), ali i kao labavo strukturirani roman povezan upravo tim trima likovima koje, između ostalog, veže i pripadnost istoj generaciji.

Vaše priče prikazuju svakidašnje situacije od kojih svaka nosi nesvakidašnju životnu pouku koju protagonisti iz želje za odrastanjem nastoje generalizirati kako bi protumačili njezin značaj za svoj život. Iz vaše perspektive, jesu li potencijalni čitatelji zbirke isključivo vršnjaci ili priče imaju univerzalniju poruku?

Ne bih rekla da je knjiga vršnjačka u smislu da za nju postoji publika samo među mojom generacijom, a nisam ni od jednog dosadašnjeg čitatelja/ice, koji su prilično generacijski šaroliki, dobila takvu povratnu informaciju. Knjiga jest pisana iz generacijske perspektive utoliko što su dva pripovjedača i pripovjedačica vršnjaci, međutim ona fragmentarno prati njihovo odrastanje kroz dvadesetak godina. Nijedan povijesni trenutak ne pripada samo jednoj generaciji, već svim generacijama koje u njemu žive zajedno. Recimo, prekarni i nesigurni oblici rada velika su tema moje generacije, oni su snažna sila koja oblikuje nebrojene aspekte naše svakodnevice, ali su važna točka spoznaje i za moju mamu i njezinu generaciju jer je takva svakodnevica slom njihovog ideala da iz fakulteta slijedi stabilan i pošteno plaćen posao.

Odrastanje je jedan veliki kišobran ispod kojeg se mogu nagurati sva velika formativna životna  iskustva, i to ga čini univerzalnom i meni uzbudljivom temom. Odrastanje je možda najteži proces koji čovjek u životu prođe, isto tako on nekima uspije, a nekima ne. Upravo su te rane od odrastanja i njegov neizvjestan ishod moj fokus u knjizi.

Iako autori vezani uz Split rado koriste šarmantni lokalni dijalekt,  vaše priče pisane su na standardu. Zašto niste izdašnije koristili dijalekt? Jeste li time željeli priče usmjeriti i prema publici u drugim dijelovima Hrvatske?

Dijalekt je u pričama korišten dvojako: kao označitelj doma (mjesta s kojeg su potekli, vremena u kojem su odrasli) i kao označitelj povratka, a povratak je uvijek i geografski i emotivni i jezični. U pričama u kojem on označuje dom, dijalekt je zvučna kulisa, element izgradnje nostalgije za djetinjstvom i bezbrižnošću, makar ona bila samo privid. Priče u kojima je dijalekt signal (kratkotrajnog) povratka ujedno su priče uglavnom pisane na standardu. Standard je tu signal njihove promjene jer se zbog dugotrajnog odsustva i života u drugom dijelu zemlje mijenja i njihov jezik.

Mlade junakinje i junaci često su zaglavljeni i izgubljeni između svakodnevice  i snova – ali uvijek izgubljeni zajedno, primijetila je Olja Savičević-Ivančević vaš osjećaj za zajedništvo. Koliko je zajedništvo i kolektivno važno vašoj generaciji tridesetineštogodišnjaka? S obzirom na vaš društveni angažman, primjećujete li da je vama osobno zajedništvo važno više nego vršnjacima?

Čini mi se da se riječ zajedništvo u svakodnevnom govoru – a tu je uglavnom koristi predsjednica, pokoji političar u kampanji ili spiker koji opisuje proslavu nekog sportskog uspjeha – poprilično ispraznila od svog prvobitnog značenja, toliko da ja imam neki zaozor od nje. Ono što spaja moje likove, ono zbog čega su oni zaista zajedno, jest solidarnost i briga. Zajedništvo temeljeno na tim idejama priželjkujem i ovoj i svakoj drugoj zemlji.

Solidarnost koja ih/nas veže podrazumijeva svijest da pred nama nisu iste prepreke, da možda i ne možemo zamisliti izazove s kojima se onaj drugi/a susreće, ali da svi imamo pravo na dostojanstven i slobodan život te da smo jedni druge u borbi za taj život spremni podržati. U zemlji u kojoj socijalna država istovremeno egzistira kao povijesna anegdota i SF, briga za druge i pružanje podrške, u vidu direktnog rada s ljudima na terenu tamo gdje se oni inače nalaze, nužni su preduvjeti za ostvarenje društva u kojem se zajamčena prava mogu i ostvariti. Ne bih rekla da je želja za društvenim poretkom temeljnim na solidarnosti i brzi nešto što je meni važnije nego mojim vršnjacima. Sve se više ljudi moje generacije, ali i mlađih i starijih, povezuje, angažira i razvija političko djelovanje temeljeno baš na ovim principima.

Vaše priče uvrštene su u regionalni zbornik Izvan koridora – najbolja kratka priča iz 2011. i Bez vrata, bez kucanja iz 2012. Kakav je bio vaš književni razvoj od tada do danas i jeste li postali prepoznatljiviji na književnoj sceni? Kako se u od tada promijenila književna scena?

Teško mi je definirati pojam prepoznatljivosti na književnoj sceni – odnosi li se ona na prepoznatljivost među drugim spisateljima/icama i kritikom ili na prepoznatljivost u širem sloju čitatelja/ica. Još mi je teže pozicionirati samu sebe s koje god strane te ograde. Ljudi poznaju moje ime iz spomenutih antologija iz natječaja Sedmica i Kritična Masa, finala natječaja festivala Europske kratke priče i natječaja Ulaznica. To su veliki događaji za malu književnu zajednicu koji ljudi prate i čitaju tako da sam lijep broj suradnji i prijateljstva ostvarila samo zato što se ljudima svidjela priča koju sam poslala natječaj pa su me potražili.

U proteklih osam godina na sceni pojavio se vrlo lijep broj sjajnih autorica, što poezije što proze, te neke nove organizirane generacije, što pojedinačno što u vidu grupe 90+, i to me baš jako veseli. Ako generacija autora/ica od 1980. naovamo objavljena u antologiji koju su uredili Robert Perišić i Andrea Milanko nije imala ni vrata niti je kucala, ova nova generacija se udružila i sama sebi otvorila put što smatram i pametnim i hrabrim.