Marko Tomaš: Kofer spreman za preseljenje

Sa svojih nepunih 30 godina, dvije zajedničke i četiri samostalne knjige pjesama jedan si od najpubliciranijih mladih pjesnika na ovim prostorima. Osim toga, potpisuješ neku vrstu 'nomadske biografije' specifičnu prije za neka prošla vremena: rođen si u Ljubljani, živio u Sarajevu, Somboru, Mostaru, Zagrebu, a trenutno si stacioniran u Splitu. Ima li ova konstanta promjene, 'obilje života' veze s 'obiljem teksta'?

Ima. Naravno. Nekako je ispalo da svaka moja zbirka zaokružuje određeno razdoblje mog života. I sve je uvijek tu, stvari koje sam proživio u tom periodu, specifična atmosfera grada, stana, sobe, ljudi kojima sam bio okružen.

Postoji to nešto, cigansko, valjda je to prava riječ, nešto što kaže: živ sam jedino ako sam u pokretu, u stalnoj mijeni. Uđe ti to u krv i više ništa, osim potpuno novog početka, nije dovoljno uzbudljivo. Život jeste ono što nam se događa, ali i mi se moramo događati životu na neki način, ako ništa drugo, treba biti toliko otvoren da si se spreman prepustiti novim okolnostima. Ukratko, jebeš sigurnost, sigurnost je neka vrsta smrti, tako ljudi završe gledajući ispred sebe, u vrh svojih cipela, ne dopuštajući bilo čemu da ih skrene s unaprijed zacrtanog puta. Plaše se, valjda, šta li?

A živeći konstantnu promjenu moraš napraviti neku vrstu inventure s vremena na vrijeme, kako bi posložio sve utiske, i recimo da su moje zbirke upravo to inventura određenog razdoblja, na neku foru one su kao spakiran kofer spreman za preseljenje.

Zajedno s Mešom Begićem, Nedimom Ćišićem, Veselinom Gatalom i ostalima pjesnički si iznikao iz klime koja se formirala u Mostaru krajem devedesetih oko Alternativnog instituta i časopisa Kolaps, čiji si jedan od pokretača i urednika pripadajuće biblioteke. Jesam li u krivu kad kažem da si do danas ostao (po)etički sasvim dosljedan tom formativnom razdoblju...

U neku ruku si u krivu. Nije to baš toliko jednodimenzionalno koliko se, možda, može učiniti. Vidiš, ja mislim da se i na zanatskoj i psihološkoj razini moje zbirke dosta razlikuju među sobom. Mijenjam se kao čovjek neprestano, nova iskustva me mijenjaju i svako od tih iskustava iziskuje drugačiji pristup. Mislim da je to vidljivo, to neko moje odrastanje, mijenjanje, u svakoj od mojih zbirki. Jedino je žudnja uvijek potpuno ista, njome se zarazimo jednom u životu, neizlječiva je i daje jednaku boju, ton svemu što činimo u životu.

Vedute svakodnevnice, prije svega svojevrsni pjesnički mikroputopisi prožeti istovremeno nepatvorenim vitalizmom ali i uvijek, barem u podtekstu, prisutnom egzistencijalnom melankolijom provlače se svim spomenutim knjigama. Vidiš li sebe bliskim 'trokutu' u koji sam te jednom pokušao ugrubo strpati, bitnici – klasici ljubavne lirike – glazba (u rasponu od jazza, preko punka i novog vala do velikih 'profetskih melankolika', na čelu s velikim svećenikom Cohenom)? Gdje se smjestio Charles Simic?

Mogu ti na svako pitanje odgovoriti sa: da i ne. Tako i na ovo mogu odgovoriti: vidim. No, prije svega slažem se s tvojom konstatacijom, ja bih to još poseljačio pa rekao: jedino tužan čovjek (egzistencijalna melankolija) može upoznati pravu radost (vitalizam). Ja ti budem već unaprijed tužan zato što sam svjestan da će radost kad tad prestati. To je podosta destruktivno, ali jebiga, ne možeš si pomoći, ali to i nije tema emisije pa nećemo sad o tome. Što se tiče drugog dijela pitanja to ti je išlo nekako ovako. Ja ti jako volim Vaska Popu, on je visoko na listi mojih utjecaja. Preko njega sam došao i do Simica. Njemu je Popa također uzor, čak je i jedan dio njegovog opusa napisan kao omaž Popi, ne mogu se sjetiti točno kako se zove ta knjiga, ciklus, ali to je prva stvar na koju sam nabasao vezana uz Simica. Uglavnom, sviđa mi se atmosfera koju stvara, način na koji je gradi, sve je kao da slušaš jazz u neko mirno predvečerje, a opet, toliko je drame u svakoj slici, ali i toj se drami pristupa pomirljivo, s punom sviješću o ljudskoj prolaznosti. Tako nekako. Što ja znam, meni je njega teško odvojiti od svega što je utjecalo na mene, kao što, ako ih gledam kao dio sebe, ne mogu odvojiti Curtisa od Puškina, ili Tuxedomoon od Wagnera. Ne znam, obično na ovakva pitanja odgovaram popisom utjecaja i to je to, time se puno stvari kaže, možda najviše, ali neću to napraviti ovdje.

Posljednja knjiga naslovljena je simptomatično Marko Tomaš i druge pjesme. Njezin 'narcistički' lirski protagonist ulazi u neku vrstu apoteoze vlastitog izbora, no zadržavajući prema svemu dostatan ironijski odmak. One koji te ne poznaju sigurno će zanimati koliko spomenutog protagonista možemo prispodobiti autoru?

Pa, spomenuti protagnonist i jeste autor. To je to. Ali te pjesme imaju svoj vlastiti život i s vremenom imaju sve manje veze sa mnom. U biti htio sam nekako pljunuti na ljudsku hipokriziju i snobizam ogoljavajući sebe i svoj život do krajnjih granica. Ne da mi se trošiti vrijeme na maskiranje, pretvaranje. Ima tu narcizma, ali, čovječe, mislim da nije to baš tako jednostavno. Nitko o meni ne može reći toliko loših stvari koliko mogu ja sam i to sam u dosta navrata kroz ovu knjigu i učinio. To je otprilike to.

Već punom parom radiš na rukopisu radnog naslova Zbogom fašisti. No, ovaj se fašizam odnosi na svaki oblik totalitarnosti, tako i na poeziju, ljubav. Je li moguće reći konačno 'zbogom'?

Recimo da je 'zbogom' u ovom slučaju samo fin, pristojan način da pošaljem svijet u kurac. To je neka vrsta psovke. Na Mars ne mogu, a i ne volim biti sam, znaš mene, kafana, društvo, pa jebiga, koliko god da su ljudi i svijet u kurcu, a i ja s njima, volim ih i ne mogu ih napustiti, niti se pozdraviti s njima na foru da odem u neki samostan, muzem koze i buljim u zid u slobodno vrijeme, ali, brate, mogu ih opsovati, propisno izvrijeđati, nazvati najgorim imenom i prokazati pa to i pokušavam. Kao, haj'mo živjet' otvorenih karata, naljutio se ja pa kenjam nešto.

Kruh neizvjesno zarađuješ u branši koju bismo, da se ne radi o nekoj vrsti pleonazma, mogli okrstiti alternativnim knjižarstvom. 'Utopija' se, izgleda, pokazuje sve bliža vlastitoj paslici, njezino ime postaje sve transparentnije. Kako je 'Utopija' zamišljena, što predstavlja najveće prepreke njenoj održivosti, postoje li potencijalna rješenja i kakvim ih zamišljaš?

Održivosti bilo čega najveća prepreka jeste nedostatak novca. To je valjda jasno. O tome mi se i ne da nešto raspredati kao ni o potencijalnim rješenjima. Ona postoje, ali o njima ćemo drugom prilikom, postat će rješenja kad se nešto realizira, za sad su to samo želje, ideje, skice. Mi smo htjeli otvoriti knjižaru kakvu bismo sami voljeli posjećivati, to smo i napravili. Osim toga nismo htjeli imati samo dućan, već na neki način stvoriti jedno živo mjesto, kulturni punkt oko kojeg će se odvijati mali milion događaja vezanih ne samo uz književnost. I u tome smo relativno uspjeli. Jedino smo komercijalno podbacili, jebiga, tim aspektom smo se valjda najmanje bavili. Uglavnom, imaš malu šarenu knjižaru s beletristikom, stripovima i pločama, koja organizira književne večeri, promocije, koncerte, strip izložbe i u kojoj uvijek možeš čuti odličnu glazbu te ubiti nešto slobodnog vremena listajući knjige, časopise, stripove. To ti je to.

Što čitaš? Koje ti knjige prve padnu napamet kada je riječ o knjigama, i što trenutno imaš u rukama? Univerzalno pitanje...

Trenutno čitam Vesper, Enslin, Baader – iskonski prizori njemačkog terorizma, prve epizode Velikog Bleka te iščitavam izabrane pjesme Tomaža Šalamuna. Čitam stvarno sve i svašta. Nema nekog pravila. Recimo da neprestano, uvijek iznova, iščitavam Andrića, Kiša, Šalamuna, Simića, Cohena, Popu, Miljkovića, Jerofejeva, Kerouaca itd.

Razgovarao: Marko Pogačar

Marko Tomaš rođen je u Ljubljani 1978. Iz Ljubljane seli u Mostar, iz Mostara u Sombor, da bi se, opet preko Mostara, gdje postaje jednim od osnivača 'Alternativnog instituta', udruge građana za multimedijalne umjetničke projekte i urednikom časopisa Kolaps, prebacio u Zagreb, a potom i u Split, gdje danas živi i radi, između ostalog kao voditelj programa i 'duša' specijalizirane knjižare Utopija. Poeziju, prozu i novinske tekstove objavljivao je u domaćoj i regionalnoj periodici. Objavio: L’ Amore Al Primo Binocolo (s Mehmedom Begićem, Nedimom Ćišićem i Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (s Mehmedom Begićem i Nedimom Ćišićem), te samostalne knjige pjesama S rukama pod glavom, Mama ja sam uspješan, Život je šala i Marko Tomaš i druge pjesme.

Pjesme Marka Tomaša čitajte u našoj Zadaćnici.