'Kvalitetni razgovori otvaraju put ka daljnjim razmišljanjima i pravoj empatiji.'

S Marijom Ott Franolić, književnom urednicom, voditeljicom čitateljskih klubova i vrijednom promotoricom čitanja, razgovarali smo o njenom čitateljskom klubu "Kabinet čuda" te općenito o važnosti i benefitima čitateljskih klubova za pojedinačne čitatelje, ali i šire poticanje čitateljskih navika. O ovima i još ponekoj temi s Marijom je razgovarala Anja Tomljenović, koja također vodi čitateljski klub - Booksa Book Club.

Od 2014. godine vodiš različite čitateljske klubove. Je li se tijekom godina mijenjala njegova dinamika? Na čemu je fokus? Jesi li se ti kao voditeljica promijenila?

Prvo sam pokrenula „Crnu kutiju“ koja je trajala od 2014. do pandemije, sastajali smo se jednom mjesečno, osim po ljeti. Nakon pandemije pokrenula sam čitateljski klub „Kabinet čuda“ koji ove godine financira Grad Zagreb. Susreti su besplatni i otvoreni svima. Svaki mjesec raspravljamo o odabranoj knjizi. Fokus je na dobrim knjigama, trudim se preporučivati naslove koji su umjetnički vrijedni (to mi je prvi kriterij za odabir), dobro prevedeni, uz to često i društveno relevantni da bi bili poticajni za raspravu u grupi. Izbor naslova je šarolik, od klasika poput Geparda T. de Lampeduse, Zapisaka pod uzglavljem Sei Shonagon ili Ljubavnika Marguerite Duras, preko suvremenijih naslova – Moje borbe Knausgaarda, priča Lucije Berlin, Moje dote Nore Verde ili Jedne žene Annie Ernaux.

Naravno da sam se kao voditeljica mijenjala, kad sam počela, nisam znala puno o grupnoj dinamici, samo sam htjela okupiti ljude sličnih sklonosti za kontinuirani razgovor o dobrim knjigama. I mogu reći da sam u tome uspjela, volimo se sastajati i razgovarati, neke polaznice kontinuirano dolaze od 2014. i to mi puno znači. Od polaznika sam svašta naučila, jer jedno je čitati knjigu sâm kod kuće i misliti o njoj na neki svoj način – kad čitamo, određeni smo svojim svjetonazorom, ostalim knjigama koje smo nedavno čitali, vlastitim iskustvom… Znaju me polaznici jako iznenaditi, vide u tekstu nešto što ja nikad ne bih ni pomislila. Ponekad su nam najsadržajniji razgovori baš onda kad se ne slažemo oko nekog naslova. Osim ugodno provedenog vremena, za mene je najveća vrijednost ovih susreta baš ta heterogenost čitanja.

Koliko su čitateljski klubovi važni, pokazalo se i tijekom lockdowna kada su se ljudi uključivali u različite klubove ili formirali vlastite. Booksa je također u to vrijeme, uz dva postojeća, pokrenula još dva čitateljska kluba, Čitateljski klub poezije i Filmsko-čitateljski klub. S obzirom na to da ih je u posljednje vrijeme sve više, što misliš da publiku privlači čitateljskim klubovima? Koji su benefiti sudjelovanja?

Za vrijeme lockdowna smo se sastajali preko Zooma i kasnije sam skupljala dojmove polaznika pa mogu reći da su nam u tom teškom razdoblju susreti svima puno značili. Razgovor o dobrim knjigama kao da je bio dvostruko terapeutski – s jedne strane ulazak u razne književne svjetove omogućio nam je odmak od neizvjesnosti svakodnevice, od teških i tužnih vijesti, a uz to imali smo mogućnost dosta blisko komunicirati s ljudima koji s nama dijele interes prema čitanju. Ima nešto čarobno u načinima na koje se polaznici povezuju, ne govorimo puno privatnih stvari, ne ulazimo u ideologije, politike i tekuće probleme, ali često razgovaramo o važnim životnim temama, o ljubavi, o smrti, o djeci, o odgoju, o ženskim životima u patrijarhatu, o empatiji prema različitima…

Na čitateljskim klubovima ljudi se imaju priliku izraziti o stvarima o kojima možda puno razmišljaju, a ne dijele ih s okolinom. Smisleni razgovori su jako važni, osobito u vrijeme brzih digitalnih tehnologija kad prerijetko jedni druge primjećujemo, o tome piše Sherry Turkle u knjizi Reclaiming Conversation: The Power of Talk in the Digital Age. Kvalitetni razgovori otvaraju put ka daljnjim razmišljanjima i pravoj empatiji. Kratke poruke na mobitelima i društvenim mrežama nemaju taj učinak (osobito jer su nam oči stalno uperene prema dolje, ne gledamo jedni druge) i to mnogim ljudima nedostaje. Zato čitateljski klubovi mogu biti oaze smisla. „Kabinet čuda“ svakako je jedna takva oaza, na to sam jako ponosna.

Kao friška voditeljica Booksa Book Cluba, važno mi je da se polaznici/ce osjećaju ugodno podijeliti svoje mišljenje o knjizi, kakvo god ono bilo, pa i saslušati druge s kojima se više ili manje slažu oko nekih tema. Što je tebi najvažnije ostvariti u pojedinačnim sastancima, odnosno, što priželjkuješ da svatko od članova/ica ponese sa sobom?

Čini mi se da je najvažnije ostvariti dobru grupnu dinamiku, to je lakše kad se ljudi već poznaju, ali moguće je i kad su jedni drugima nepoznati. Važno je da svatko dobije priliku govoriti – na „Kabinetu čuda“ uvijek počnemo tako da svatko kaže svoj dojam, može i kratko, jer ako odmah krenemo s raspravom, onda introvertniji polaznici možda uopće ne dođu do riječi. U raspravi njegujemo međusobno uvažavanje, a jako cijenim i iskrenost, male trenutke potpunog otvaranja kad je cijela grupa dirnuta izrečenim. Imam osjećaj da su nas neki takvi razgovori stvarno obogatili. Najbolje je kad sa susreta odemo i još dugo razmišljamo o knjizi, kad pišemo mailove o dojmovima, nastavljamo razgovor koji smo započeli na samom susretu i naravno, kad nas jedna knjiga povuče na daljnja čitanja.

Imam dojam da inače na čitateljskim klubovima prevladavaju žene, ali nekoliko novih članova Booksa Book Cluba ipak smanjuje tu neravnotežu, što me jako veseli. Kako je u tvom klubu? Kako to komentiraš?

„Kabinet čuda“ se potpuno uklapa u statistiku koja kaže da su na čitateljskim klubovima gotovo same žene, tako je i na svjetskoj razini. Tijekom svih ovih godina imali smo samo dvojicu polaznika. To je svakako zanimljiv fenomen, ali ta statistika ne znači da muškarci čitaju manje – samo možda nemaju potrebu za skupnim komentiranjem svojih dojmova – a tu potrebu nemaju ni mnoge žene. Kažu i da žene više idu po knjižnicama, ne znam znači li to da muškarci više kupuju knjige ili im žene posuđuju štivo za čitanje! Možda književni klubovi okupljaju žene i zato što im nedostaje više sigurnih mjesta na kojima mogu izraziti svoje stavove, a da ih nitko ne osuđuje.

Kako komentiraš situaciju s poticanjem čitanja kod nas? Zašto bi ovakve inicijative uopće bilo važno financirati? S obzirom na tvoje dugogodišnje iskustvo, vidiš li neke promjene koje su inicijative na nacionalnoj razini donijele? Prisjetimo se, 2021. godina proglašena je Godinom čitanja, a od 2017. godine do kraja 2022. aktualna je Nacionalna strategija poticanja čitanja.

Mislim da je inicijative poput „Kabineta čuda“ jako važno financirati. I Nacionalna strategija za poticanje čitanja navodi da je važno poticati čitatelje na aktivno i kritičko čitanje, i da baš zato trebamo ovakve programe za poticanje čitanja od vrtića do doma umirovljenika. Živimo u vremenu prevlasti slike nad tekstom, vremenu brzih i površnih sadržaja i važno je da vježbamo fokusirati se i posvetiti ozbiljnijim i dužim sadržajima koji će nas odmaknuti od ekrana i obogatiti nam unutrašnji život.

Poticanje čitanja važno je od najranije dobi, zato su hvalevrijedne inicijative poput „Čitaj mi“ i „Rođeni za čitanje“ – ali nažalost ima ih premalo i samo se rijetki programi za djecu financiraju dugotrajno i sustavno. Naravno, programi za čitanje s odraslima imaju drugačije ciljeve – oni ljudima omogućuju smisleno provođenje slobodnog vremena uz rasprave o društveno relevantnim temama, što je u demokraciji jako važno. Čitanje i raspravljanje s drugima potiču uvažavanje i empatiju (a brojna istraživanja pokazuju da je empatija u padu!). Živimo u doba velikih političkih turbulencija, društvenih nejednakosti, isključivanja Drugih, post-istine, govora mržnje na internetskim mrežama, zato trebamo empatične pojedince koji su u stanju zamišljati promjenu, a književni tekstovi nas stalno podsjećaju da postoji alternativa našim životima.

Godina čitanja bila je dobra inicijativa Ministarstva kulture i medija, te godine bilo je stvarno dosta programa, no premalo se njih pretvorilo u nešto dugotrajnije. Jedna godina ne može biti dovoljna, s čitanjem ništa ne ide brzo – stvar je baš u kontinuitetu. Treba puno vremena da djeca steknu čitateljske kompetencije (čitanje nam nije urođeno, za njega se mozak priprema!), da počnu sebe doživljavati kao čitatelje i da čitaju s užitkom. Bitno je da i u zrelijoj dobi ljudi ne prestanu čitati jer su ih pregazile obaveze i slično. Trebamo programe koji će ljudima otvarati prostor za čitanje, i to čitanje kvalitetnih naslova. U knjizi Čitanjem do (spo)razumijevanja Anita Peti Stantić tvrdi da je poticanje čitanja zapravo pitanje javnog zdravstva. Sve su to razlozi zašto bi se kulturne politike trebale usmjeriti na dugotrajno i planirano poticanje čitanja, jer nažalost moje je iskustvo pokazalo da je financiranje čitanja najčešće povremeno i stihijsko. 

Provodiš više aktivnosti koje su vezane uz književnost, pokrenula si rubriku Preporuke kvalitetnih slikovnica za djecu, pišeš književne kritike za odrasle za portal Ideje.hr, na svom blogu Tekstovnica objavljuješ preporuke za čitanje, svoje i tuđe tekstove o dobrim knjigama i slično. Općenito si posvećena promociji knjige i čitanja. Koliko se sve te inicijative zapravo razlikuju, a ovdje sam ih nabrojala tek nekoliko?

Sve što radim vezano je za tekst i čitanje, volim čitati raznovrsne žanrove jer me to potiče na daljnje mišljenje. Dobri teorijski tekstovi, dobre slikovnice, romani ili pjesme stvarno nam šire realnost, nakon nekih autora više ne gledamo svijet istim očima. Uvijek me najviše zanima kako ono što čitamo utječe na nas, na naše mišljenje i djelovanje izvan teksta. Doktorirala sam na ženskim autobiografskim tekstovima – zanimalo me možemo li koristiti ženske tekstove da bismo bolje razumjele svoje živote i način funkcioniranja u patrijarhatu danas. O tome sam napisala knjigu Dnevnik ustremljen nedostižnom. Čitanje nam širi vidike, jer susret s tekstom je dijalog s autorom ili autoricom koji su ga napisali. U tom dijalogu bolje možemo shvatiti sebe, ali i društvo u kojem živimo. Postojali su neki ljudi koji su živjeli i mislili prije nas. Treba puno čitati da ne bismo stalno počinjali ispočetka. 

Vodila sam brojne radionice za poticanje čitanja – u vrtićima, školama, knjižnicama, knjižarama, kao i brojne tribine o književnosti. Puno energije ulažem u to da preporučujem prave umjetničke naslove za djecu i za odrasle jer s mjesta nas može pomaknuti samo prava umjetnost, nikako praznina programatskih i ideologiziranih sadržaja. Suvremenost je vrijeme bez kriterija, kao da je svima sve dobro, prava kritika ne postoji i rijetko tko govori o kvaliteti tekstova. Pojelo nas je komercijalno tržište pa bolje prolaze naslovi koji se više reklamiraju, a uz to, u cjelokupnom školovanju od vrtića do fakulteta ne učimo procjenjivati kvalitetu i nedovoljno potičemo slobodan izbor i vlastitu procjenu pročitanoga.

Na plaži ponekad možete naići na neki kamen pun svjetlucavih čestica, koji izgleda čarobno, kao s neke druge planete. Tako ja doživljavam dobre knjige, kao male krijesnice koje nam kratkotrajno osvjetljavaju noć. Puno dobrih knjiga, to je puno takvih krijesnica koje nam omogućuju da se odmaknemo od mraka prosječnosti, učmalosti, neinventivnosti velikog dijela svakodnevice.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.