U nedjelju prvog lipnja otvara se novo, 13. izdanje Festivala europske kratke priče. Umjesto da se Festival uslijed krize smanji i skupi, pali smo na rit kad je izašao bogat i ambiciozan program koji se proširio van Zagreba, pa čak i van Europe. U programu se tako, uz predstavljanja i večernja čitanja, nalaze i razgovori o Europskoj uniji, prevoditeljska radionica, dodjela nagrade 'FEKP & In Your Pocket' za kratku priču... Gosti ne dolaze tek iz Europe, nego i iz Brazila i SAD-a (netko će zločesto dodati - i iz Velike Britanije). A Festival će izići iz zagrebačkih okvira te posjetiti Šibenik 4. i 5. lipnja. Ovakva najava primorala je našeg Nevena Svilara da razgovara s Romanom Simićem Bodrožićem, direktorom Festivala.
***
I ovaj put će pridjev 'europske' biti tek deklarativan s obzirom da će Festival biti posvećen brazilskim kratkim pričama. Riječ je o književnosti koja je prilična nepoznanica našim čitateljima; naime, čini se kako je čak i u kontekstu znamenitog južnoameričkog književnog buma brazilska književnost ostala malo po strani, u prvom redu zbog dominacije španjolskog jezika. Kako to da ste se odlučili upravo za predstavljanje suvremene brazilske književne scene?
Eh, mi tu Europu već odavno shvaćamo prilično široko, ali ovo izdanje s četvero Brazilaca i jednim sjajnim Američaninom (David Vann) doista jest najozbiljniji iskorak FEKP-a 'u svijet'. S druge strane, vjerujem da je ujedno i prvo ozbiljnije predstavljanje suvremene brazilske književne scene, uživo, u Hrvatskoj – što je nama bio i dovoljno dobar razlog da ga pokušamo napraviti. Premda se unazad nekoliko godina na hrvatskom jeziku pojavilo nekoliko knjiga suvremenih brazilskih autora, ova je velika književnost kod nas još praktički nepoznata. Nedavne prezentacije na najvažnijim svjetskim književnim smotrama (Frankfurtski sajam knjiga, Sajam knjiga u Guadalajari, Internationales Literaturfestival Berlin…) pokazale su da Brazil ima itekako puno za ponuditi, da je brazilska književnost u svijetu vruća roba, a mi smo si dali truda da to potvrdimo i na FEKP-u. Osim toga, dobili smo priliku u Zagrebu otvoriti Festival nogometnom utakmicom Brazil-Hrvatska, niti dva tjedna prije nego što se Mundijal istom utakmicom otvori u Riu. Povijest će, naravno, pamtiti pobjednike i - tko je bio prvi.
Možeš li nam reći nešto više o brazilskim autorima koje će naša publika imati priliku upoznati?
Da ne bismo festivalom produbljivali drevni rivalitet, dvoje autora pozvali smo iz Sao Paula, a dvoje iz Ria. Autorski par iz Ria čine João Paulo Cuenca i Ana Paula Maia, pisci koji slove za jedne od najintrigantnijih koje suvremena brazilska scena danas nudi. João Paulo jedan je od onih koje je ugledni časopis Granta uvrstio među najbolje brazilske pisce do 40, a Anu Paulu nazivaju kombinacijom Tarantina i Dostojevskog, autoricom žestoke proze, koja se ne libi pokazati naličje i onu tamniju stranu suvremenog brazilskoga društva i njegova ubrzanog rasta. Iz Sao Paula nam dolaze Paula Parisot i João Anzanello Carrascoza – oboje nagrađivani uglednim nagradama i prevođeni na strane jezike, oboje romanopisci i autori kratkih priča. Ukratko, mislim da će se ovim izborom pisaca moći predočiti raznovrsnost brazilske književne scene, poetika i autorskih rukopisa koji je čine.
Dakako, osim brazilskih pisaca, i ove godine će na Festivalu sudjelovati čitav niz kvalitetnih autora, i iz Hrvatske i iz inozemstva. S obzirom na njihov broj, ne trebaš nam predstavljati svakog od njih, no među njima sigurno ima autora koje osobno smatraš posebno važnima. Koje ćeš pisce s posebnom radošću predstaviti publici?
Doista, teško je izdvojiti nekoga, tim više što se u FEKP-u trudimo ne robovati dobroj staroj logici po kojoj su zvijezde oni koji prodaju najviše ili imaju najzvučnija imena – publiku često osvoje pisci za koje dotad nisu imali prilike čitati pa čak ni čuti za njih. Još jedna stvar koje smo svjesni jest da nijedan autor na festivalu nije sam; pokušavamo svake godine stvoriti osobitu kemiju, kombinaciju ozbiljnog i humornog, dugog i kratkog, priča koje osvajaju jezikom i priča koje osvajaju pričom… ako takva podjela uopće vrijedi, kod odličnih priča jedno obično ide s drugim. Vjerujem zato da će ove godine jednako dobro prolaziti ljubimci svjetske publike poput već spomenutog Davida Vanna i sjajnog Roberta Menassea, kao i pisci koje predstavljamo prvi put poput Latvijke Kristine Želve ili Slovenke Vesne Lemaić; britanska ekspedicija ove je godine osobito jaka (dolaze Jon McGregor i škotska mlada lavica Jenni Fagan), a iznenadilo bi me da publika ne 'odvali' na Tommyja Wieringu, superzvijezdu nizozemske književnosti, čije se knjige tiskaju i u 700.000 primjeraka. Ali doista, izvrsni su i ostali – Marica Bodrožić, Paulo Cognetti, Damir Uzunović…
Zadnjih je godina FEKP bio neka vrsta avangardnog festivala, s atmosferom koja se razlikuje od svih ostalih sličnih manifestacija, odnosno sa čitanjima koja se često mogu usporediti s rock koncertima a ne klasičnim književnim večerima. Zašto misliš da se upravo FEKP u tom kontekstu toliko razlikuje od svih drugih, među kojima ima i zaista veoma kvalitetnih i važnih festivala?
Mislim da je tajna u kombinaciji profesionalizma i opuštenosti, u iskustvu i znanju, u neimanju drugog interesa doli užitka pisaca i publike… Ma, evo, tajna je u ljubavi! Ne kažem da druge ekipe ne vole svoje festivale, ali iskreno, način na koji FEKP-ovci vole svoj ne mogu usporediti ni sa čim što sam vidio, i to ne samo u Hrvatskoj! A to osjete i pisci i publika, odatle toliko pozitive, i nikavih repova, nikakvih svađa! Na FEKP-u nema natjecanja (osim sa samim sobom), ni samopromocije, ni trženja. Jednostavno, svi silno volimo književnost i uvjereni smo da baš ona i oni koji je stvaraju - ako ih se sa srcem i poštovanjem predstavi – mogu učiniti da se osjetimo bolje. Ne mi, organizatori – nego mi, ljudi.
Ovo je sretno trinaesto izdanje FEKP, a svake godine se Festival pomalo mijenja, iako je kratka priča uvijek ono što ostaje u središtu. Razlikuje li se i ovo izdanje Festivala od prethodnih?
Mislim da se svake godine mijenjamo, ali da to nema uvijek veze samo sa sadržajem, temama ili smjerom koji si prije festivala zacrtamo. Naravno da će na izbor tema donekle utjecati naš izbor pisaca, ali pisci koji nam dolaze ponekad svojim osobnostima, novim tekstovima ili svojim trenutačnim preokupacijama izmisle novu kemiju, a mi je ne želimo gušiti. Prošle godine, na primjer, planirali smo govoriti o 20 godina vojne intervencije u Iraku, ali sjajni irački pisac Hassan Blasim, koji o toj temi u svojim pričama progovara autentično i pogubno, imao je druge ideje. I mi smo ga pratili. I čuli fantastične stvari koje nismo 'planirali'. Tu razliku osjetite tek kad stvar krene – kad čujete, osjetite ljude. Promjene koje dolaze u nekoliko zadnjih festivala su iskoraci prema drugim umjetnostima – tu su suradnja s britanskom stripašicom Karrie Fransman i domaćim strip autoricama kao lanjska mini tema; ovogodišnja suradnja s video-umjetnicima… Sviđaju nam se ti miksevi, lijepo je vidjeti kad urode nečim lijepim i zanimljivim. Ove godine diskutirat će se o EU, o književnosti pobune i aktivizmu u književnosti, o hrvatskoj kratkoj priči danas…
S obzirom da FEKP traje ovoliko dugo, zasigurno postoje neka gostovanja, neka čitanja koja su ti se posebno usjekla u pamćenje (kao što je autoru pitanja nezaboravno gostovanje Laszla Krasznahorkaija u Studentskom centru kada je čitao genijalnu priču o talijanskom renesansnom slikaru Palmi mlađem). Možeš li se prisjetiti nekih od njih?
Uh, da, Laszla nikada neću zaboraviti – priča od osam stranica koja je jedna velika rečenica, a koju Krasznahorkai čita na mađarskom onim svojim hipnotičkim glasom i čiji kraj stopedeset ljudi u publici dočekuje na nogama, plješčući! Meni su nezaboravni i nastupi Tiziana Scarpe u Belom Manastiru, nakon kojega su ga klinci barem sat vremena molili za autogram, čitanja Pulitzerovke Elizabeth Strout i Man Bookerovke Anne Enright, silno mudrih i moćnih spisateljica, nastupi Etgara Kereta u kojega se ljudi zaljube čim otvori usta; čitanja nevjerojatnih skandinavaca Petrija Tamminena i Frodea Gryttena, Olge Tokarczuk, Simona Crumpa, prošlogodišnji nastup Senka Karuze u Varaždinu…
Kratka priča je tebi kao književniku, ali i kao uredniku, izuzetno važna. Što je to u toj formi što te toliko fascinira?
Cijeli svijet koji stane u tih nekoliko stranica, i toliko različitih načina da ga se u njih smjesti. To je kao trik, ili čarolija - jer ima tu i jednog i drugog – a može te odvesti bilo gdje. Možda je zato volim čitati (i pisati i slušati/čitati druge kada to rade). Ali možda je suvišno pokušati objasniti razloge zbog kojih volite; ako ljubav traje, jedan dio uvijek će ostati neizrečen, i baš tu se za mene smjestila priča. Zato ne pitajte, nego dođite, slušajte i čitajte.
Razgovarao Neven Svilar
foto: Roman u akciji (
FEKP 2013)
