'Kolor ne smije gušiti crtež'

U sklopu tribine Strip-tease 18.11. gostovao je hrvatski ilustrator Goran Sudžuka. Stripove je objavljivao u gotovo svakoj strip reviji koja je izlazila u Hrvatskoj u devedesetima, najčešće s Darkom Macanom kao scenaristom. Počinje 1999. raditi za američkog izdavača DC Comics / Vertigo, 2001. dobiva nagradu Russ Manning za najboljeg debitanta na američkoj sceni, te nastavlja raditi na američkim stripovima. Sa Sudžukom je razgovarao Matko Vladanović.

***

Početkom devedesetih radio si za zloglasni njemački Gespenster Geschichten. Kako bi opisao to iskustvo onima koji ne znaju o čemu je riječ?

Dobili bi prevedeni scenarij u kojemu ne bi bilo dijaloga, jer što bi se strip crtača ticali dijalozi. Opisi kadrova bi bili nalik ovome: 'John nešto ljutito viče na Jacka.' To su bile kratke priče u kojima bi netko došao u nekakav hotel, iznajmio sobu u kojoj bi redovito bio duh koji bi opsjedao gospođu kojoj muž ne bi vjerovao da je u sobi duh, a na kraju stripa i muž bi ugledao duha pa bi potom i on i žena istrčali u noć.

Nacrtao sam preko 300 stranica takvih priča. Veliki dio posla podijelio sam s Esadom Ribićem. Esad bi crtao olovke, a ja bi tuširao. Imali bi dva tjedna za nacrtati strip od 5-6 stranica. S obzirom da su ti stripovi bili potpuno besmisleni, morali smo nekako preživjeti rad na njima pa smo potpuno ubrzali proces, a usput smo se i zabavljali crtajući pizdarije.

Najveća Esadova zabava bila je crtati frendove kao likove. Darko Macan mu je bio naročito drag pa ga je gurao u sve uloge, od prosjaka i kraljevića do demona. Franjo Tuđman bi obavezno završio kao jedan od likova. Potpuno smo bili odustali od detaljiziranja, od stvaranja nekakve horor-atmosfere. Na kraju smo radili francuskom školom - čista linija s minimumom detalja.

Na američko tržište ulaziš stripom Outlaw Nation scenarista Jamiea Delana. Kako je došlo do te suradnje?

Tamo negdje 1998. sam preko Eddyja Biukovića poslao Axelu Alonsu svoj portfolio i Axel je rekao da imam potencijala, da svakako nastavim s radom i da će me zvati ako nešto uleti. Tako su prolazili mjeseci, ništa se nije dogodilo, nitko me nije zvao, ja bih napravio nove stvari i ponovno ih poslao po Eddyju... Radio sam i druge stvari, ali sam u osnovi čekao da se nešto na tom polju dogodi.

U ljeto 1999. nazvao me tadašnji Vertigov urednik Stuart Moore. Rekao je da Vertigo pokreće novi mjesečni serijal koji piše Jamie Delano i pitao me jesam li zainteresiran. Dobio sam tjedan dana da napravim tri table olovke i tuša. Njima se to dopalo i ja sam dobio posao.

Postao sam svjestan u što sam se uvalio tek kasnije. U originalu je izašlo 19 svezaka u boji. Serijal se dosta slabo prodavao i oni su u nekom trenutku odlučili zatvoriti serijal, a kako smo Jamie i ja kreatori tog stripa, po ugovoru smo mogli od Vertiga tražiti prava natrag.

Kod nas je Outlaw Nation objavljen u c/b varijanti iz praktičnih razloga. Mi smo vlasnici prava na crtež i teksta, ali nemamo prava na kolor, a uz to ja mrzim kolore na Outlaw Nation i radije ga ne bih objavio nego ga objavio tako obojanog.

Što ti je dobar, a što loš kolor?

Loš kolor je smeđe nebo. To se stalno događalo u Vertigu. U vrijeme kad smo počinjali raditi za njih, oni su htjeli imati moody colors jer je Vertigo bio nešto 'ozbiljno' i trebao je biti kontrast svim onim šarenim kolorima iz superherojskih stripova. To je načelno bilo u redu, ali je moody colors kod njih podrazumijevao nekakve sive i smeđe boje koje stvarno nisu imale nikakvog smisla.

Kolor mora podržavati i nadograđivati, a ne gušiti crtež. Ako već nisam razdvojio planove, onda ih kolorist mora razdvojiti. Dobar kolor je dio dobrog pripovijedanja jer se bojom mogu lakše i jače povezati scene i lokacije, izraziti emocije itd. Nije to oduvijek bilo tako, ali danas je kolor postao jako, jako važna stvar koja c/b crtež može unaprijediti ili ga potpuno upropastiti.

Koliko ti se promijenila karijera nakon Outlaw Nationa?

Tri godine sam radio na Outlaw Nationu i, čim sam završio, odmah sam u Vertigu dobio novi angažman. Radio sam na tome idućih godinu dana i jedino sam tijekom tih godina trebao brinuti da nacrtam stvari na vrijeme.

Kad sam završio Lady Constantine, mislio sam - doći će sljedeći posao. Urednici s kojima sam radio znali su da sam slobodan i, kako u tom trenutku nije bilo ništa za mene, mislio sam da će me zvati kad nečega bude. To je jedna od lekcija koju sam naučio tek kasnije. Oni ne mogu držati u glavi sve ljude s kojima rade i znati kad je tko od njih slobodan.

Pustio sam mjesece da prođu, oni me nisu zvali, ja se nisam javljao. Bilo je prošlo šest-sedam mjeseci dok me nisu ponovno pozvali pa sam dobio angažman na novom serijalu. Pisao ga je Bill Willingham (koji je poslije toga napravio vrlo popularne Fables), a ja sam sâm nacrtao prvu epizodu u olovci. Međutim, taj je serijal iz meni nepoznatih razloga otkazan (navodno zbog svađe između scenarista i urednice) tako da se opet dogodila pauza.

Tada nisam imao nikakvih kontakata s nekim van Vertiga, no u nekom su me trenutku zvali iz francuskog Delcourta i tako je počela moja kratka francuska avantura. Usred posla na Tajnoj povijesti dobio sam poziv iz Vertiga da radim na Y: The Last Man kao zamjenski crtač za Piu Guerru. To je bio serijal koji sam čitao kao čitatelj i bio mi je super pa sam odmah pristao.

Jesu li te nakon rada na Y: The Last Man zaskakali fanovi tog stripa?

Da. Otkako sam počeo raditi na Y, počeo sam i češće ići po konvencijama. Na njima sam dugo bio crtač koji radi Y, tek bi ponetko znao da sam crtao i druge stvari. U vrijeme dok sam radio na Y, Brian K. Vaughan je imao svoj internetski forum na kojem su ljudi komentirali sve i svašta. Generalno sam imao jako malo povratnih informacija o svom radu pa su me zanimale reakcije ljudi, iako mi je cijelo vrijeme bilo jasno u kojoj sam situaciji. Ako ljudi vole nekakav serijal i ako vole crtež, ne događa se da im je zamjenski crtač bolji od glavnoga.

Najbolji kompliment koji sam tamo mogao dobiti bio je 'uopće nam nije falila Pia'. Dogodilo mi se da sam u jednoj epizodi tražio reference za Mann Chinese Theatre pa sam ustanovio da je kino početkom devedesetih restaurirano, a meni je trebalo pročelje iz osamdesetih. Bacio sam ovo što sam bio našao i krenuo tražiti ponovo. Izgubio sam na to cijelu noć u vremenu kad sam imao mjesečni rok i osjećao sam se k'o budala, ali eto, zapeo sam iako sam mislio da to nikome nije važno, da to nitko neće skužiti.  

Kad je epizoda izašla, na forumu je netko napisao: "Odlično je, i jako mi se sviđa što je Mann Chinese Theatre nacrtan kao u osamdesetima, a ne kao u devedesetima. Bravo, Pia!"

Dugo si vremena izbjegavao superheroje, ali si ipak nekako završio na Wolverineu i Wonder Woman. Ti junaci obično imaju daleko veću vojsku fanova opsjednutih detaljima od svih ostalih stripova. Stvara li ti do dodatni pritisak?

Nisam izbjegavao crtati superheroje, ali je u Vertigu nekako uvijek bilo posla za mene. Načelno nemam ništa protiv superheroja, jedino mislim da mi dinamika i akcija nisu jake strane tako da se nisam previše ni gurao u tom smjeru.

Azzarellova Wonder Woman karakteristična je po tome što nije jako superherojska. Azzarello nije dozvolio urednicima da mu natrpavaju išta od crossovera. Došao sam kao zamjena Cliffu Chiangu na nekoj 18. epizodi, a do tad su se već svi fanovi ispucali. Azzarellov serijal dosta odstupa od svih ranijih verzija zbog čega ga neki jako vole, a neki jako mrze, no cijeli taj pritisak je bio na Azzarellu i Chiangu.

Sâm sam si napravio pritisak jer mislim da je Chiang daleko, daleko bolji od mene i dok sam mu bio zamjena, mislio sam da mi je nedostižno to što Chiang radi. Pia je super, ali objektivno ne mislim da sam išta gori od nje. S Cliffom je bilo drugačije.

Pratiš li još američku scenu kao čitatelj? Kako ekspanzija filmova i TV serija rađenih po stripu utječe na strip općenito? Čini se kao da je dobar dio novijih stripova tek neka vrsta pitchinga za ekranizaciju.

Toga sigurno ima dosta, iako ja nisam nekakav ekspert. Ghosted na kojem sam radio je jedna takva stvar. Iako, to se događa uglavnom izvan DC-a i Marvela. To uglavnom rade manji izdavači – naprave serijal i onda se nadaju da će prodati prava. Potpuni boom u tom smislu nastao je nakon što je The Walking Dead postao TV serija.

Za DC i Marvel svi ti filmovi i serije koje rade su dodatna reklama za njihove stripove pa mislim da nema štete, dapače, vjerojatno im ponovno podižu prodaju u odnosu na to kako je bilo prije 15 godina kad je krenula kriza i kad su se svi tiraži jako smanjili. No, kod manjih izdavača to zna biti jako iritantno. Ne toliko zbog izdavača koliko zbog razrokih mladih scenarista koji bi kao crtali/pisali stripove, ali jednim okom gledaju na Hollywood, a jednim u papir.

Koji su ti daljnji planovi?

Trenutno radim jedan projekt za Marvel, a dalje ne bih smio pričati. Em nije skroz definirano, pa da ne zacopram, em je još neslužbeno. No, čisto kao nekakav teaser, trebao bih dalje raditi za Marvel i to u kolaboraciji s jednim našim strip-crtačem, a trebao bih raditi i dužu stvar za DC s jednim od scenarista s kojim sam do sad već radio.

Razgovarao i pripremio Matko Vladanović
foto: Booksa