Drago Hedl, jedan od najboljih istraživačkih novinara koje je ova zemlja imala, nije se zadovoljio samo izuzetnom karijerom u novinarstvu, već paralelno vodi i život pisca. Za posao novinara nagrađen je svime što jedan novinar može dobiti, od one za životno djelo HND-a do Knight International Journalism Award, koju je primjerice 12 godina nakon Hedla dobila i Maria Ressa, novinarka i dobitnica prošlogodišnje Nobelove nagrade za mir. Drago Hedl nakon završenog studija književnosti na Pedagoškoj akademiji u Osijeku prvo je radio u Reviji: časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja, dakle potekao je iz kulturnjačko-književnih krugova. Potom prelazi u Glas Slavonije, a ostalo je povijest: Slobodna Dalmacija, Feral Tribune, Novi list, Jutarnji list, a objavljivao je iza primjerice The Guardian i The Times. Trenutno je, malo reći, vitalan, a prema novinarsko-spisateljskoj količini materijala koji proizvodi, više bi se moglo reći da je hiperaktivni umirovljenik, član je redakcije Telegram.hr, što će reći da njegovo prisustvo u medijskom prostoru još uvijek na svojoj koži bolno osjete mnogi ministri, dužnosnici, lokalni šerifi itd. Hedl je i jedan je od rijetkih novinara koji, među kolegama u branši koju nastanjuju vlasnici nerijetko ogromnih ega, doista izaziva poštovanje.
No, povod za razgovor nije novinarstvo već književnost. Drago Hedl je između ostalog i autor tri odlična kriminalistička romana Izborna šutnja, Ispovjedna tajna i Kijevska piletina (Naklada Ljevak, 2014., 2015., 2019.) prema kojima je nastala televizijska serija Šutnja koja se upravo prikazuje na HRT-u, a o kojoj ovih dana svi pišu u superlativima.
Je li vas iznenadio uspjeh Šutnje, kako vam se čine reakcije na ekranizaciju i jeste li vi zadovoljni onim što je napravljeno od teksta?
Uspjeh Šutnje nije me iznenadio. Znao sam da je projekt u odličnim rukama. Drugi plan, producenti Miodrag Sila i Nebojša Taraba jedan su od istinskih hrvatskih "superbrendova". Kad smo davno počeli razgovore o mogućnosti snimanja tv-serije po motivima mojih romana Izborna šutnja, Ispovjedna tajna i Kijevska piletina, znali smo da će to biti velik, zahtjevan i izazovan projekt, naročito kada je u priču ušla ukrajinsko-ruska Starmedia. Radni naslov s kojim smo Sila, Taraba i ja putovali u Kijev u siječnju 2019. bio je Slavonska trilogija. Ubrzo, kako su razgovori s Ukrajincima odmicali i napredovali, znali smo da će to biti Slavonsko-ukrajinska trilogija. Tako je u priču ušao i scenarist Marjan Alčevski koji je, dakle, prvotnu Slavonsku trilogiju morao pretvoriti u Slavonsko-ukrajinsko. Prirodno, kad su Ukrajinci ušli u koprodukciju, zanimalo ih je da Kijeva u seriji bude više. U mojim romanima Kijev se pojavljuje tek u trećoj, završnoj knjizi trilogije, Kijevska piletina. Alčevski je napravio sjajan posao, dogradio je temeljnu priču pa serija sada govori o univerzalnom zlu – seksualnom iskorištavanju djece – koje postoji svugdje, ali se svugdje uglavnom o tome šuti. Tako je serija i dobila naziv: Šutnja.
Dio radnje se odvija u Kijevu u vrijeme kada nitko nije mogao pomisliti što će se dogoditi u Ukrajini, a sve to doprinosi nadrealnom osjećaju prilikom gledanja Šutnje. Kakva je situacija s ukrajinskom ekipom? Ima li uopće informacija?
Dva put sam bio u Kijevu i tamo proveo po nekoliko dana. Kako nemam sposobnosti Karl Maya, koji je Ameriku vidio tek mnogo godina nakon što je o njoj pisao, a prije toga radnju svojih romana smještao na Divlji zapad, otišao sam u Kijev prije nego sam pisao Kijevsku piletinu. Htio sam osjetiti "miris, okus i duh grada", da bih ih mogao prenijeti u roman. Zato mi je danas teško gledati taj prelijepi grad, koji je prije ruske agresije imao stanovnika koliko cijela Hrvatska, sa slikama koje iz Kijeva dolaze danas. Taba i Sila rekli su mi da su u kontaktu s nekima od glumaca. Kseniiju Mishynu i producenta OLL.TV-a Fedora Grechaninova vidjeli smo video linkom prije prikazivanja prve epizode, kad je rat u Ukrajini već galopirao. Koliko znam Mishyna je na sigurnom, trebala bi snimati u Belgiji pa potom doći u Zagreb. Nadam se da ćemo tu talentiranu i prelijepu glumicu, koja je obilježila Šutnju, gledati i u drugoj i trećoj sezoni.
Usporedo radite zahtjevne novinarske priče i pišete knjige. Jesu li to „spojene posude“ i koliko književnost „pati“ zbog novinarstva?
Književnost i novinarstvo na neki način jesu spojene "posude", mada ću, kao osoba koja je živjela i još uvijek uz skromnu mirovinu živi od novinarstva, izgovoriti herezu da je književnost ipak puno veća "posuda". U mom slučaju književnost, ako se tako može nazvati ono što nisam pisao za novine, prilično je patila zbog novinarstva. Možda bih danas iza sebe imao deset-petnaest romana, za koje sada više nema vremena. Nadam se da ću stići napisati još nekoliko. Trenutno se mučim s trećim dijelom trilogije započete polubiografskim romanima Donjodravska obala i Vrijeme seksa u doba nevinosti. Radni je naslov S obje noge u jeseni, koji dovoljno govori o temi, a po glavi mi se mota i jedna crna komedija, koja se, primjereno mojoj dobi, događa u staračkom domu. Volio bih u život vratiti i inspektora Vladimira Kovača, sviđa mi se dok ga gledam u Šutnji. Ali, budem li pisao taj roman, Vladimir Kovač, duboko razočaran prilikama u policiji, otvorit će detektivski ured i rješavati teške slučajeve u koje je opet umočena politika, i to najviša. Radnja romana, hajde da i to kažem, uz ogradu da ne znam hoću li ga napisati, događat će se na Brijunima.
Šira javnost vas percipira prije svega kao novinara, no vi ste u dnevno novinarstvo došli iz kulturnjačkih krugova. Može se reći kako je karijera pisca mnogo starija od recentnih izdanja i samo je - nastavljena. Već duže vrijeme najavljujete odlazak iz novinarstva kako biste se posvetili knjigama, ali to nikako da se dogodi. Je li taj virus toliko jak da Hedl-pisac ne može „ugušiti“ u sebi Hedla-novinara?
Moja prijateljica, vrsna istraživačka novinarka, nažalost pokojna Jasna Babić, znala je reći kako novinarstvo nije profesija, već zaraza. Tako sam se i ja, eto, zarazio. Kao vrlo mlad, na početku radnog vijeka, radio sam kao urednik književnog časopisa Revija. To je posao kakvog biste možda poželjeli u godinama pred mirovinu: sjedite u redakciji, čitate tuđe rukopise, često pomislite kako biste to vi bolje napisali, razgovarate s književnicima od kojih je većina vrlo tašta i umišljena, bar sam se ja na takve namjerio. A mladi ste, željeni akcije…
Moj prijelaz iz književnosti u novinarstvo bio je nježan i mek: počeo sam kao novinar kulturne rubrike u Glasu Slavonije, a onda su me gurnuli u političke teme. Nekih pet godina bio sam glavni urednik, ali više sam volio pero u ruci i adrenalin u žilama. A nije ga manjkalo! I danas ga je još ponešto ostalo i liječim se - napisao sam pet romana, ali kao što vidite, ta je zaraza, taj virus toliko jak da Hedl-pisac nikako da umirovi Hedla-novinara.
Svaki novinar zna mnogo više od onoga što napiše jer ne smije objaviti ono što ne može dokazati. Koliki je udio takvih „viškova“ u Trilogiji?
Trilogija je nastala kao odraz mojih frustracija jer kao novinar priču o strašnoj sudbini nekoliko djevojčica iz Doma za odgoj djece i mladeži u Osijeku, koje su završile u raljama matorih predatora, nisam završio kako bi trebalo: nismo objavili njihova imena, ne zbog toga što smo se bojali njihove političke ili financijaške moći, već što nam je bilo jasno da bi nas tužili, svjesni da maloljetne djevojčice pred sudom nikada ne bi ponovile ono što su proživjele i ispričale novinaru. Dobivale su batine od svojih svodnika, bile ustrašene, same, bez roditeljske skrbi i topline vlastitog doma. Zato sam napisao ta tri romana, da zadovoljim pravdu kroz fikciju i "osvetim" se tim gmazovima. Sažeo sam sve te likove u lik Ivana Horvatića. Znam da se svatko od njih, po nečemu, prepoznaje u njemu.
Osijek izgleda vizualno spektakularno u Šutnji, grad kao da ima jednu od glavnih uloga u seriji. Malo je poznato (ili već zaboravljeno) da ste autor i Osječke slikovnice (1983.), koja je možda najtopliji hommage Osijeku koji je grad dobio. Zbirka priča u cijelosti posvećena gradu bi mogla funkcionirati i danas. Je li ga teško voljeti usprkos manama i koliko je grad bitan u vašoj literaturi?
Osijek ima važnu ulogu u seriji i drago mi je da sam to mogao učiniti za svoj grad, grad u kojem sam rođen. Zahvaljujući platformi HBO moći će ga vidjeti milijuni ljudi diljem svijeta. Eto, tako je Osijek uistinu postao slikovnica, kao u mojoj Osječkoj slikovnici – o bože, zar je već, toliko prošlo od prvog izdanja! – prije 39 godina. Čuo sam, naravno, primjedbe kako Osijek u seriji izgleda kao grad zločina i kriminala i kako takvu sliku o gradu šaljemo u svijet. Serija, rekao sam, govori o univerzalnom zlu. Znate li koliko se televizijskih i filmskih zločina dogodilo u New Yorku, Londonu, Berlinu ili u mirnoj Skandinaviji, u Stockholmu, Oslu, Helsinkiju, Kopenhagenu…?! Percipira li itko normalan te gradove kao gradove zločina, mada ih naravno u stvarnosti ima? Lijepe slike Osijeka, tu divnu kulisu, ne može zasjeniti mračna priča.
Kad spominjemo Osječku slikovnicu, ima li šanse za neko ponovljeno izdanje?
Znate onu kada se čovjek obraća bogu i kaže: "Bože, želim ti reći, pun sam planova." A bog sluša pa veli: "Čuj, stari, danas sam malo u frci, ali sutra kad dođeš meni, gore, sve ćeš mi potanko ispričati." Da, planirao sam nadograditi Osječku slikovnicu tako što bih uz svaku od starih priča dopisao novu, što se promijenilo u tih gotovo 50 godina otkako je nastala. Prvo izdanje tiskano je 1983. godine pa bi bilo zgodno sljedeće godine, u povodu četrdesete obljetnice prvog, objaviti novo, prošireno izdanje. Samo da mi potencijalni izdavač, kad mu kažem što planiram, ne odgovori: "Čuj stari, danas sam malo u frci…"
Ne ulazeći uopće u publicistički dio, čiji je opus žanrovski mnogo raznovrsniji, postoji li zabrinutost da vas serija „brendira“ kao pisca krimića?
Hajde da citiram Gorana Bregovića, stih iz njegove pjesme Pristao sam bit ću sve što hoće. Pa kaže: "Dokle pjevam, dotle i postojim." Kako će me tko pamtiti ne znam. Ali dok još "pjevam" nastojat ću napisati roman, dva, tri, možda i novo izdanje Osječke slikovnice. I da ponovno, tek malo prepravljeno, citiram bolje od mene, onu legendarnu rečenicu koju u Balkanskom špijunu izgovara nenadmašni Danilo Bata Stojković: "A mene, ako se sete… sete se, ako se ne sete, nikom ništa..."
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Portretirajući jednu građansku obitelj srednje ili niže srednje klase Hermann Broch nenametljivo kroz "Nepoznanicu" provlači za njega i cijelu njegovu generaciju vrlo važne teme i pitanja.
"Zemlja" u knjizi Ornele Vorpsi nije samo Albanija, već sve balkanske zemlje i svi balkanski narodi, a vjerojatno i šire. Piše: Katarina Jurčević.
Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Piše: Lucas Legović.
Šteta što se Nikola Strašek nije odvažio i radikalizirao svoj jezik jednako kao i sadržaj.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.