'Kad pišem, nemam feminističku agendu, ali…'

Eimear MBride, irska spisateljica, gostovala je na tribini Razotkrivanje u sklopu ovogodišnjeg izdanja Festivala svjetske književnosti. S Eimear smo razgovarali o seksualnosti, odgovornosti i feminizmu.

***

Knjige razbacane po malom stanu, ponoćno pripremanje čaja, bezbroj cigareta, Nick Cave, seks, droge, nježnosti i život u balonu, pokoje predavanje iz umjetnosti i malo misli o tričavim banalnostima svijeta kojeg smo dio dobro opisuju atmosferu romana Manji smo boemi irske autorice Eimear McBride. Fabula je prilično jednostavna – brucošica Eily iz malog irskog mjesta dolazi u London na studij glume. U Londonu upoznaje Stephena, glumca u kasnim tridesetima. I Eily i Stephen su prilično "oštećeni", oboje nose traume silovanja iz djetinjstva. Stephen je, osim toga, otac tinejdžerice koja s majkom živi u Kanadi, a jedno je vrijeme bio i na dopu. Eily i Stephen prolaze uspone i padove, kronološki posložene kroz njenu prvu godinu studija. Kraj romana dočekaju skupa, sretni, ali s opipljivom neizvjesnošću izazova stvarnosti koja vreba iza posljednje stranice romana.

Kad se ovako prepriča, Manji smo boemi vam se možda mogu učiniti kao jedna od onih priča. Znate, onih koji obiluju seksom, drogama, nježnostima, Nickom Caveom i knjigama razbacanim po stanu. Kao film Sanjari, recimo.

Zapravo, Manji smo boemi jest takva priča, ali dobra, ona koja može podnijeti teret koncepata kojim barata. To su u prvom redu djevojaštvo, emotivno i seksualno sazrijevanje i ljubav van građanskih okvira, uz sve traume i šokove koje nosi.

U izvrsnom tekstu Druga strana KJV-a: skandal djevojke Lana Pukanić se retorički pita: "Možete li se sjetiti ijedne demografske skupine koja je toliko uporno banalizirana i toliko uredno prikazivana kao frivolna, naivna, podložna utjecajima, rastrgana ispraznim emocijama, blesava i jednostavno neugodno sramotna poput adolescentica?" Upravo je zbog ove reprezentacije, tvrdi Eimear McBride, danas vrlo važno pisati o djevojkama. "Pisanje o ženama i djevojkama, a pogotovo ako su autorice žene, uvijek je bilo smatrano nečim nevažnim, banalnim, nedovoljno relevantnim fenomenom za ozbiljnu književnost. Književnost ženske likove ne stavlja u fokus, one su sporedne i u pravilu nisu glavni likovi svojih priča. Za mene je bilo vrlo važno to promijeniti, staviti djevojku u središte, njene želje i brige. U romanu sve dolazi iz nje, a ne iz njene okoline."

Kad kaže da u romanu sve dolazi iz junakinje, McBride se referira i na vlastiti stil. Čitav je roman struja svijesti junakinje, dosljedno sproveden, od susljednosti motiva u pripovijesti do sintakse rečenice. Prvo lice, dijalozi drugih likova ubačeni u prvo lice, nedovršene rečenice, smanjeni font umjesto didaskalija kroz koje nam tekst šapće ono što je pripovjedačica pomislila, ali nije izrekla, misao u rimi – jasno je da ovakav stil zahtijeva pribranog čitatelja (i vrhunsku prevoditeljicu, a Anda Bukvić Pažin je svakako dorasla zadatku). Zbog svog je specifičnog izričaja (uspoređivali su je sa Joyceom!) za prvi roman, A Girl is a Half-formed Thing, godinama tražila izdavača. "Ono što me zanimalo u tom stilu", veli McBride, "je zamagljivanje granice između junakinje i čitatelja. Htjela sam da se čitatelji osjećaju povezano s onim što se događa u romanu, da ne stoje sa strane i donose sudove, nego da se osjećaju kao da se to događa njima. Čitanje nije samo intelektualno iskustvo, nego i fizičko. Kako bi se to postiglo, jezikom se mora manipulirati na određeni način jer tijelo i mozak rade skupa."

Kao što je spomenuto, jedna od osnovnih tema romana je seksualnost, posebice djevojačka. Eily istražuje svoju seksualnost, ali se u tome i troši, do granice kada zabava prestaje biti zabavna jer ne preostaje ništa osim zabave. Nakon jedne usputne seksualne traume junakinja komentira da je to sama zaslužila, o čemu autorica kaže: "Seksualnost je teška tema, pogotovo kad se radi o ženama, a posebice kada su u pitanju žene koje su odrasle u malim, ruralnim sredinama, poput mene, primjerice. Mislim da mnogo žena ima mazohistički stav prema seksualnosti. A kad stvari pođu po zlu, društvo govori da žene moraju za to preuzeti odgovornost. I one to i rade, čime se cijela stvar internalizira i dodatno komplicira."

McBride smatra da je jedan od osnovnih ideja koje se stavljaju pred žene odgovornost. "Žene su stavljene u poziciju u kojoj moraju biti odgovorne. Moraju biti odgovorne prema sebi, prema muškarcima, prema djeci, praktički za sve dijelove društva. To se posebice odnosi na majke, od kojih se očekuje da trpe sva sranja, uvijek i stalno. Žene se uvijek za nešto može okriviti i što god da naprave, sigurno će bar nešto biti pogrešno. To se internalizira i prenosi generacijski, i vrlo je teško izaći iz tog kruga."

Iako se u samom tekstu o feminizmu eksplicitno ne govori (niti ga se spominje), McBride odgovara potvrdno kada ju pitamo smatra li ovu knjigu feminističkom. "Kad pišem, nemam feminističku agendu, ali moje feminističko ja probija kroz moje pismo. Jako mi je važno da moje junakinje pokreću priču, da donose odluke. Te odluke ne moraju uvijek biti ispravne, ponekad zbog njih ispaštaju, ali ne provode vrijeme isključivo promišljajući o tome kako zadovoljiti muškarca i kako se uklopiti u neku unaprijed zadanu pripovijest."

Malo nježno, malo prljavo, zavodljivo i bez kalkulacije, pravo boemski, sa sjajnim opisima seksa, uzbuđenja i srama, i odlično napisanim odnosom Eily i Stephena, Manji smo boemi je sve osim banalnog štiva o brucošicama. Bez eksplicitnog iznošenja onih ili ovih stavova, a uz ogroman angažman jezika i njegovog formalnog mahnitanja u svim smjerovima, Boemi nam pokazuju što znači dobra književnost – ludilo govora zanimljive priče. Ništa manje, ništa više, tek vještina slaganja teksta, varijanta jezične obrade jednog fenomena kojem se društvo uglavnom samo ruga.

Foto: izvor.