Piše: Monika Herceg

'Iskustvo emigracije prelilo se u moju poeziju'

Nedjelja
05.07.2020.

Lana Bojanić dobitnica je nagrade Na vrh jezika za poeziju autora do 35 godina za godinu 2018. Izravna posljedica nagrade je njezina prva zbirka poezije "Pribor za lov i vremeplov" koja će biti predstavljena na festivalu Prvi prozak na vrh jezika. Za tu priliku, eto Lane iz Velike Britanije, gdje trenutno živi, studira i radi. S Lanom je razgovarala Monika Herceg.


Mene često pitaju koja je veza fizike i poezije pa moram jednom vratiti tu lopticu i pitati te ima li i kakve veze psihologija s poezijom? Kako je poezija došla do tebe, kako te uhvatila? Je li teško, uz svakodnevni posao, krasti vrijeme za pisanje? Pomaže li ili odmaže u tome ta odvojenost, da te citiram: "I sve je dobro, sve je daleko / Sve je kako sam zamislila"?

Mislim da je to pitanje zapravo pokušaj postavljanja poezije u kontekst pjesnikova života i ličnosti. Pa pokušajmo: i psihologija i (moja) poezija istražuju iskustvo, ponašanje, emocije, odnose, ukratko čovjekov unutarnji život. Kao psihologinja koja se bavi istraživanjima, tome pristupam analitički, naoružana statistikom i metodologijom. Kad zađem u poeziju onda ostajem bez tog oružja, pa sam ranjivija, ali i slobodnija. Pripadam sretnicima kojima kruh donosi bavljenje onim što vole i što im je važno. Kroz svoj posao i doktorat bavim se prevencijom samoubojstva, važnom temom koja je u Hrvatskoj bezrazložno zanemarena, kao i tema mentalnog zdravlja općenito. Moguće je da se toga dotaknem i kroz književnost uskoro.

Već si neko vrijeme na književnoj sceni i kao članica (i jedna od pokretača) književne grupe 90+ plus. U Frakturi vam je i 2019. izašao zbornik koji nosi ime po tvom stihu Netko podvikne, djeca odrastu. Kakvo je bilo to kolektivno iskustvo i što je najbitnije što si dobila od te grupe? Sad ste grupu ugasili i zapravo krenuli nekako svatko svojom putanjom...

Zvučat ću kao svaki crtani film, ali najvažnije što sam kroz 90+ priču dobila je prijateljstvo stvarno divnih ljudi. Tim bolje što se jedno bitno poglavlje mog života našlo ukoričeno i može se posuditi u knjižnici! Grupa je nominalno ugašena jer smo trenutak izmuzli do zadnje kapi i svako daljnje nastojanje kao kolektiv nije imalo smisla. Međutim, ono čemu je 90+ pridonio, vraćanje fokusa na mlade pisce, traje i dalje, pogotovo kroz tribinu Učitavanje koju sam pokrenula kao Poeziju u Kavezu, a Martin i Vigor su ju uglancali do neprepoznatljivosti i stvarno digli na višu razinu. Bacite uho na momke i njihove goste.

Čini mi se da će Pribor za lov i vremeplov biti ona knjiga, kako to i Olja Savičević Ivančević kaže na zadnjoj korici tvoje knjige, koja se nosi posvuda i čita na svim mogućim mjestima. U njoj ima neke začudne bliskosti i pokušaja uspostave odnosa s drugim u kojem se svi možemo pronaći. Možda je do mene, ali svu me obuzela neka čežnja i melankolija. Kakav ti je bio proces pisanja te knjige? Što je za tebe to što si nam sad pustila u ovoj knjizi?

Iz Oljinih i tvojih usta u Božje uši! Nadam se zaista da će knjiga uspjeti šapnuti nešto što tog nekog hipotetskog čitatelja ponuka da se dugo s njom druži. Ova knjiga je moj svojevrsni dug društvu; kao strastvenoj čitateljici, razne knjige su mi uvijek šaputale, odgajale me, umirivale, ljutile, pravile mi društvo. Sad kad je ovo ukoričeno i pušteno u svijet nadam se da će biti dobar suputnik nekom drugom na njegovom ili njezinom putovanju, ma kakvo ono bilo. Olja Savičević Ivančević bila je najbolja moguća suputnica na mom putu do ostvarenja ove knjige, i kao urednica i kao osoba. Ovim joj putem hvala na beskrajnom strpljenju i dobroj volji kojom je tjerala moje demone nesigurnosti.

More, ljeto, ljubav, a s druge strane jedno iskustvo odlaska iz ovog podneblja. Sve je to dio tvoje mekane, (meni) izrazito tople i nježne poezije. Kako je odlazak utjecao na tvoje pisanje? Što ti je u kontekstu stvaranja donio ili odnio život u Engleskoj gdje sada radiš i na doktoratu si?

Emigrantsko pismo nije stranac ni u svjetskoj ni u Hrvatskoj književnosti, a kako u zadnjih desetak godina svjedočimo masovnom odljevu mladih iz Hrvatske u potrazi za boljim prilikama, pravednijim društvom i/ili većim primanjima bilo je pitanje vremena kad će se i ova moja, najnovija generacija emigranata književno izjasniti. Prekogranično bolje sutra neki od nas i pronađu, u većoj ili manjoj mjeri, ali pod cijenu bivanja vječnim strancem, vječnim usporedbama kako je to 'doma', a kako 'ovdje' i jednom širom perspektivom i sa svim tim se mora naučiti živjeti. Kako je moja poezija većinski iskustvena, iskustvo emigracije se nužno u nju prelilo.

"Između dvije reklame za krstarenje u časopisu, pjesme / Našvrljane na stražnjoj strani uredskih izvještaja, pjesme / Koje žele biti, a ja ih ne znam uhvatiti", pišeš u pjesmi Vrijeme mjereno u psima. Uhvatimo li ikada svoje pjesme? I ono najgluplje pitanje na koje ja uporno volim tražiti odgovore, što će ti poezija? Što je tebi poezija?

Što će mi poezija… Sve češće mi se čini da je odgovor zapravo onaj lakonski: što ću ja njoj? Kroz poeziju sam imala svoj glas i kad ga nisam imala i s godinama je pisanje postalo dio mog identiteta. Pjesme se love, pripitomljuju, dresiraju, sve to iziskuje koncentraciju, vrijeme i dosluh sa svojim mislima, kao i onim skrivenim u okolini. Zanimljiv je to proces o kojem nažalost nemam puno toga reći. Pjesma je biciklist, ja sam Pony bicikl i najčešće dolazimo do odredišta duljom rutom.

Osim Na vrh jezika, za poeziju si nagrađena i regionalnom nagradom Ulaznica. Koliko su ti nagrade bitne?

Odgovor na to pitanje mijenjao se kroz moje osobno i pjesničko sazrijevanje. Nekad sam na nagrade i uže izbore gledala kao na lakmus papir, da mi pokažu ima li na sceni za mene mjesta i, ako da, gdje je ono. Zatim sam se usredotočila na to da preko nagrade objavim knjigu, plašeći se "stigme" samoizdavaštva. Drago što je PZLIV zaista i došao na svijet na taj način, pogotovo zbog niza prijašnjih laureata i laureatkinja nagrade Na vrh jezika kojima se iskreno divim. Što se tiče drugih nagrada, Ulaznica mi je, na primjer, bila izuzetno draga jer ju je iste godine za prozu osvojio Josip Razum, još jedan kolega plusovac, pa je bilo duplo slavlje.

Možda i prije poezije, poznate su bile tvoje kratke priče koje su nerijetko osvajale nagrade. Pišeš li još prozu? Kakvi su ti daljnji planovi?

Prozi se već neko vrijeme pokušavam vratiti, točnije, ona se pokušava vratiti meni, ali polako, srest ćemo se mi još zasigurno. Daljnji planovi u mom životu trenutno se tiču mog znanstvenog i istraživačkog rada, a književnost trenutno puno više konzumiram nego proizvodim.
 

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu