'Internet nas čini osamljenima. To je njegov paradoks.'

S američkim piscem, urednikom i kritičarom Johnom Freemanom razgovarali smo o književnosti i izdavačkoj industriji u 21. stoljeću i digitalnom dobu, čitateljskim navikama i književnim festivalima, zdravstvenoj krizi i književnosti u virtualnom svijetu. Razgovor je vodila Miljenka Buljević.

***

Kritičar si većinu svog profesionalnog života, bio si predsjednik u National circle of critics, urednik si Grante, pisao si za razne velike novine i časopise u SAD-u i Velikoj Britaniji, izdaješ vlastiti časopis Freeman's. Kako se zastupljenost književnosti u medijima promijenila od početka 21. stoljeća?

Ona prolazi revoluciju – sve više prelazi s papira na internet. Primjerice, 2000. godine jedan od četiri Amerikanca pratio je vijesti online. Sada se taj broj popeo na gotovo 40 posto. Postalo je uobičajeno objavljivati na Twitteru i koristiti društvene mreže. Više od milijardu i pol ljudi diljem svijeta ima profil na Facebooku. Novinska industrija postala je najbrže opadajuća djelatnost u cijelom svijetu, a posebno u Americi, i sa sobom je odnijela velike dijelove osnovnog izvještavanja i demokratsko vjerovanje u pisanje za šire grupe ljudi. Sada živimo u svijetu koji pokreću moćni algoritmi koji neprestano proučavaju potrošače i svakog pojedinačno ispituju osobne podatke, kako bi tehnološki divovi mogli svakome od nas pružiti više onoga što naizgled želimo. Kao rezultat toga, znatno je manje "slučajnih susreta" s književnošću na stranicama, recimo, lokalnih novina. I to postaje stvarnost diljem svijeta.

Po mom mišljenju tako se otvorena rasprava duboko izobličuje, uključujući i onu u književnosti. To u osnovi znači da neprestano viđamo iste ljude i ideje – ako idejama možete nazvati određene sklonosti i nesklonosti. Ipak, broj pisaca i mislilaca koji počinju propitivati ovaj scenarij te vrijednosti brzine i tehnološke povezanosti ulijeva mi nadu. Sve više mojih studenata želi od svog teksta ili književnog časopisa stvoriti nešto, stvaran predmet. Drugim riječima, postoji otpor.

Kako se u tom istom razdoblju promijenila izdavačka industrija i jesu li na nju utjecale promjene u medijima?

Opet ću reći, bila je to velika promjena – najuspješniji veliki izdavači na mnogim tržištima danas su oni koji potrošače znaju uhvatiti u klopku, ili kupiti i koristiti metapodatke da mogu saznati, recimo, gdje se nalaze ljudi koje zanima med, ili povijest radničkih pokreta. Oni kupuju takve informacije, a zatim mikrotargetiraju te kupce koristeći složene sustave oglašavanja. Najveći vlasnik takvih podataka je, naravno, Amazon, koji upravlja s više od 50% (!) knjižarstva u nekim zemljama. Ovakav pristup stvara povratnu vezu, što znači da za uspješnu izdavačku djelatnost trebate podatke, a da biste ih dobili, treba postojati zvijer poput Amazona.

Najbolje mreže uvijek su, međutim, mreže ljudi jer ih je teško komodificirati, a ono što ih usrećuje nije tako lako pretvoriti u binarne nule i jedinice. Dakle, istodobno s tim skretanjem prema fašističkom potrošačkom modelu, male i lokalne skupine – bilo knjižare, čitaonice, neprofitne organizacije ili književni festivali – postaju sve važnije. Ljudi ne žele da im knjigu preporuči računalo, već osoba. U mnogim dijelovima svijeta, Rumunjskoj, Italiji, Brazilu, pojavljuju su se novi mali izdavači koji stvaraju čovječniji prostor za književnost i angažman.

Lamentiranje o tome da ljudi ne čitaju postalo je svojevrsni bijeli šum, a ipak, nikada se nije objavljivalo ovoliko knjiga. Međutim, od ekonomske krize 2008. godine svjedočimo zatvaranju javnih knjižnica, nezavisnih knjižara, pa čak i velikih trgovačkih lanaca koji se bore za opstanak. Koji je tvoj stav o općim čitateljskim navikama? Čitaju li ljudi više, manje, ili drugačije nego prije? Kako to utječe na književnost?

Knjige jesu i uvijek će biti važne, a priče još i više. Prije COVID-19 krize, neovisne knjižare u Americi sjajno su poslovale iz prethodno navedenih razloga, a suradnje s festivalima i lokalnim čitateljskim grupama pomogle su im diljem svijeta. Međutim, u mnogim zemljama istraživanja pokazuju da ljudi pretkraj tinejdžerskih godina počnu manje čitati, a u dvadesetima drastično manje. Tek mu se neki vrate, možda kad ostare. Tu se krije jedan dio borbe. Drugi je dio, po meni, pismenost – doslovna i kulturna. Neke države, poput SAD-a, godinama nedovoljno obrazuju svoje stanovništvo, a vrijednosti socijalne države pod paljbom su desničarskih ideologija. Rezultat toga jest da ogroman dio američke populacije uopće ne čita. To stvara goleme rizike i utire put gluposti iz koje proizlazi demagoški populizam.

Književni festivali nisu nova pojava, ali čini se da su buknuli u spomenutom razdoblju. Puno putuješ po festivalima, neke od njih i organiziraš, i općenito jako dobro poznaješ scenu. Kako se oni uklapaju u širu sliku? Može li se njihovo širenje promatrati kao odgovor na digitalne promjene?

Internet nas čini osamljenima. To je njegov primarni paradoks. Mreža koja nas navodno povezuje zapravo izoštrava oštrice neželjene samoće. Knjige su primarna utjeha u samoći, bila ona željena ili ne; knjige također potiču razgovor kao i svi mediji. Nakon čitanja sjajnog romana, povijesnog djela, ili pjesničke zbirke, mnogi žele razgovarati i raspravljati o njihovom značenju. To je jedan od glavnih načina na koji stotinama godina proizvodimo značenje.

Život se sve više odvija putem interneta, a interakcije ondje ne pružaju osjećaj prisnosti i raspravu, već ih oponašaju, te glad samo raste za njihovim stvarnim oblikom: uživo. Čak i ako su te interakcije malo prijetvorne, kao što je to na književnim festivalima. Stoga me uopće ne čudi što milijuni svake godine dolaze na festivale širom Europe. Također, zbog toga što uključuje glazbu, hranu i prijateljstva, festivalska atmosfera ljudima pruža svojevrsni zajednički obred proslave, i to one koja nadilazi granice. Naposljetku, festival je savršeno okruženje za predstavljanje novih ideja ili pisaca iz kultura izvan one u kojoj se događaji održavaju. To je oduvijek važno za književnu kulturu: pronalaziti i razgovarati o onome što je novo.

Kakav je položaj rada u ovom kontekstu, posebno prekarnog rada u polju kulture? Kako kritičari i pisci žive od svog rada sada i kako će ova pandemija utjecati na njihov život?

U doba digitalnog kapitala, u kojem mehanizacija narušava tržišta rada, a zaštita radnika je gotovo uništena, diljem svijeta vrijednost čovjekovog rada približila se apsolutnoj nuli. Što znači biti jedinica rada u ovakvom svijetu? Je li klik jedinica rada? Sigurno nije sat rada. U Americi, primjerice, minimalna plaća nije se realno povisila desetljećima. COVID kriza prilika je da se konačno osvrnemo na to. Ali nisam pun nade. Burza te glasine i korporativna darežljivost koje je pokreću više nemaju nikakve veze s radom – iako se o njoj neprestano govori kao o značajnom pokazatelju ekonomskog zdravlja. Evo primjera: u Americi, na dan kad je broj ljudi bez posla dosegao novi najviši maksimum, s dodatnih 6,6 milijuna prijavljenih nezaposlenih, američka je burza porasla za gotovo 3 posto. To je potpuno poremećeno.

Ono što me zabrinjava u vezi pisaca i ljudi koji stvaraju i šire oblike čitanja jest činjenica da su već na koljenima zbog usredotočenosti interneta na ono što je besplatno. Možete besplatno čitati mnoga izdanja i besplatno gledati filmove i televizijske emisije, stoga je, naravno, gotovo nemoguće dobro platiti velik dio ljudi koji rade za publikacije, a kamoli pisce koji stvaraju "sadržaj". U svijetu u kojem plaćanje po kliku pokreće internetske stranice ili ostaje iznimno važno, ono na što se klika ili ono što privlači pozornost ima ogromnu vrijednost – veću od svog sadržaja ili kulturne vrijednosti.

Ne iznenađuje da je u ovom ponižavajućem informacijskom okruženju, u kojem su pisci loše plaćeni i pozornost trebaju više nego ikad, nastala situacija stalnog skandala. Pogledajte književni Twitter, to je jedna eksplozija kulturne tjeskobe za drugom, obično s istim sudionicima koji postavljaju uvjete. To je apsurdno i nema nikakve veze sa složenošću i razumnom raspravom. To su svojevrsne Igre gladi za pisce.

Kao književni kritičar interpretiraš tekst, ali kao autor i urednik, od zbirke poezije Maps preko časopisa Freeman's i antologija Tales of Two Cities i Tales of Two Americas, pa sve do tvoje najnovije knjige Dictionary of the Undoing, više si geograf koji pokušava skicirati svijet, staviti ga na kartu kako bi ga razumio. Interpretiranje i orijentiranje su, čini se, dvije tvoje opsesije?

Karte su se, naravno, koristile za izobličavanje i prikazivanje, ali se u svojim najprosvjetljenijim oblicima hvataju u koštac s onim što u osnovi postoji. Pitaju se kakva je priroda toga, trude se poštivati razmjere, a najbolje od njih nastajale su tijekom cijelog nečijeg života. Postaje sve jasnije da su načini spoznaje, za koje mislimo da su golemi i duboki, zapravo ograničavajući. Poput interneta – zbog gore navedenih razloga, i zbog toga što korisniku pruža više onoga što je tražio prije. Način na koji nas je taj alat odvratio od onoga što se događa u našim selima, mjestima i gradovima, te način na koji su moć i bogatstvo nagomilani u rukama iznimno malobrojne manjine, zahtijevaju da s odmakom pogledamo oko sebe. Izađite u svijet i uvjerite se, čak i ako su to samo prostori oko vašeg doma. Kakvo je stanje te minijaturne države? Tko je nadgleda i zašto? Je li to pravedno? Ovo su pitanja koja me ljute i ujutro me dižu iz kreveta.

Društveni i politički komentar veoma je važan u vašem autorskom i uredničkom radu. Kao urednik, bijeli muškarac, vrlo si svjestan privilegiranog položaja na kojem se nalaziš, i dio te svijesti jest inzistiranje na uključivanju književnih glasova iz različitih ekonomskih, rodnih, rasnih, jezičnih, geografskih, društvenih i drugih perspektiva. Što to znači za književnost i što književnost znači za takvu vrstu svijesti?

Svijest o ovoj privilegiji ključan je zadatak urednika, ali stvaranje svojevrsne drame ili performansa iz toga oduzima vrijeme, energiju i, naposljetku, prostor; jednako je vrijedna svijest o poniznosti i nesebičnosti – ne u religijskom smislu tih riječi, već više u smislu sklanjanja s puta. Stavljam svoje ime na časopis jer stojim iza rada na njemu, ali u njemu nije riječ o meni; ljudi koji pišu za njega i ono što na tim stranicama čine najbolji su dio. U sljedećem broju Freeman'sa izlazi esej Semezdina Mehmedinovića od 30.000 riječi, što je jedno od najdubljih promišljanja o ljubavi i brizi i tome kako nas one oplemenjuju koje sam ikada pročitao. Na tim istim stranicama spisateljica Maaze Mengiste kroz mnogo kraću formu razmišlja o pojmovima majčinstva i ljubavi koje joj je, kroz priče i primjere, prenijela baka. Prizma suradničkog rada funkcionira samo ako se svi njeni dijelovi smatraju jednako vrijednima. Gdje je tu urednik? U najboljem slučaju, to me čini samo – ili njega ili njih – osobom koja ih usmjerava prema svjetlu.

Tvoja posljednja knjiga Dictionary of the Undoing navodi riječi koje američko društvo (a pretpostavljam i mnoga druga društva u svijetu) maltretira ili zloupotrebljava. To je izravan odgovor na politički kontekst stvoren proteklih desetljeća i razotkriven Trumpovim režimom. Kakve veze jezik ima s tim?

Apsolutno svake veze – jezik pokreće našu stvarnost. Ako postane zamućen ili umrljan izobličenjima ili otvorenim vandalizmom, teško je vidjeti dalje od tih stvari. Kad dovoljno puta čujete riječ građanin izgovorenu u značenju, recimo, bijeli muškarac, ona odmah postaje sredstvo za smanjenje populacije, umjesto da je uveća. Cilj te knjige bio je pronaći riječi koje su počele patiti na taj način i ponovno im proširiti značenje, te pokazati da je oporavak koji im je bio potreban samo svojevrstan odmak od kruga dijaloga u kojima su bile korištene, uz malo promišljenog glancanja.

Raspravljaš i o ideji tjelesnosti i nedostatku naše svijesti da smo dio prirodnog svijeta. To je postalo bolno proročanski. Što je ova zdravstvena kriza otkrila o američkom društvu?

Naša tijela bolesna su kao i naša kultura. U Americi je opskrba hranom i vodom postala zatrovana korporativnim malverzacijama; vlada ju je zanemarila. Mnogo ljudi u državi – njih 80% (!) – živjelo je od plaće do plaće i kupovalo u trgovinama koje prodaju samo brzu ili pakiranu hranu, što nije zdravo. Proizvodnja i distribucija takve hrane pogubne su za naš okoliš te je došlo do bogato financiranog, nemilosrdnog napada na mogućnost pružanja pristupačne zdravstvene zaštite Amerikancima. Upravo sada savezna vlast tuži razne države kako bi maknula ljude iz zdravstvenih djelatnosti Obamacarea. Tijekom COVID krize!

Siguran sam da neki od vaših čitatelja na društvenim mrežama prate Aleksandra Hemona, koji nije u krivu kad kaže da jedini zaključak koji se može izvući iz takvog ponašanja vlasti jest da ona žele ubiti ljude. U svakom slučaju, osjećam da je kolektivna ranjivost koju sada doživljavamo prilika za ispitivanje zdravlja naroda, njegove opskrbe hranom, načina pružanja zdravstvene zaštite, načina na koji vlada štiti radnike. To bi mogao biti golem trenutak ako ga preživimo i dobijemo šansu da glasamo za vlast koja progresivnije misli. U međuvremenu, mislim da svi mi – bilo ovdje, bilo ondje gdje su vaši čitatelji – možemo sudjelovati u stvaranju takvog golemog trenutka usporavanjem i razmišljanjem o jeziku, riječima koje koristimo, pretpostavkama koje one nose. To su, naposljetku, stvari koje činimo svaki dan, makar samo u bučnoj tišini naših misli.

COVID-19 značajno je promijenio način na koji se nosimo sa svijetom. Zato je ironično promišljati kako u Dictionary of the Undoing pozivaš na usporavanje te potrebu za fizičkom blizinom i prostorima u kojima možemo jedni s drugima biti u smislenoj interakciji kako bismo promijenili političku stvarnost. Kako gledaš na to iz ovog iskustva? Što tehnologija i virtualni svijet mogu ponuditi?

Svi mi u određenoj mjeri trebamo nježnost, brigu, značenje i osjećaj pripadnosti. Isto tako moramo i davati. Doista, većina istraživanja o sreći pokazuje da se ljudi koji daju ili pomažu bilo svojim vremenom, bilo fizički osjećaju mnogo sretnije od onih koji to ne čine. Internet nudi snažnu dozu pripadnosti grupi, ali nije tako sjajan u ostalim stvarima. Nacije su slične – mogu pružiti strukturu, ali ponekad ne dosižu duboko i ne dotiču nas. Moramo to učiniti na lokalnoj razini: isključimo smetnju koja nas povlači u polarizirane, unaprijed razriješene rasprave i učinimo što možemo u svijetu koji nam je blizu. Moramo ponovo upoznati mjesto na kojem se nalazimo i ljude među kojima živimo. Ponekad to doista nije moguće, zbog prepreka ili opasnosti; ali često je upravo tu, čeka našu pažnju ili sposobnost stvaranja boljih prostora. Virtualna tehnologija to može pospješiti tako da nam olakša shvatiti kako i gdje se možemo susresti. Ali naposljetku, kako nam s COVID-19 situacijom postaje jasno, želimo negdje biti zajedno – i to ne na Zoom pozivu.

Tvoja nova knjiga Tales of Two Planets, koja treba izaći u kolovozu, antologija je tekstova koje su napisali pisci iz razvijenih zemalja te zemalja u razvoju i u njoj se raspravlja o klimatskim promjenama. Što nam možete o tome reći?

To je knjiga koja se oslanja na gore navedenu ideju da moramo gledati svijet koji je ispred nas i shvatiti kako u njemu živjeti s nekakvom moralnom cjelovitošću, ali nada se da će iz tih zbivanja stvoriti širi globalni kolektiv. Tako su u knjizi zastupljeni pisci s Himalaje, Islanda, iz Brazila i Burundija – i mnogih mjesta između – koji opisuju kako se klimatska kriza osjeća tamo gdje trenutno borave. U tim se pričama počinju pojavljivati mnoge sličnosti. Primijetit ćete kako korupcija često stoji na putu stvarnih promjena – bilo u Bejrutu ili Americi. U pričama, iz Kenije ili Argentine, postoji i prezir prema siromaštvu unutar društva, a i siromašni pate od ove klimatske krize. Drugim riječima, ona će samo povećati jaz između bogatih i siromašnih. Naposljetku, moći ćete također vidjeti kako duh zajedništva leži između vlasti i nesposobnosti; kako ljudi uvijek pomažu jedni drugima, ponajviše kad je najpotrebnije.

Nadam se da će knjiga ljude ostaviti s tom idejom: da je na nama da nešto poduzmemo jer su tolike vlade oprale ruke od katastrofe koja će na sve nas utjecati – a to se još uvijek može izbjeći, jedva.

***

John Freeman (1974. Cleveland, Ohio) pisac je i književni kritičar. Osnivač je i urednik polugodišnjeg književnog časopisa Freeman’s i autor knjiga The Tyranny of E-mail: The Four-Thousand Year Journey to Your Inbox, How to read a novelist, Dictionary of the Undoing, te zbirke pjesama Maps. Urednik je knjige Tales of Two Cities: The Best and Worst of Times in Today's New York. Bio je urednik Grante, časopisa novih književnih glasova. Izvršni je urednik Literary Huba i predavač na njujorškoj New School.

S engleskog prevela Sara Tomac.

Fotografija: Deborah Treisman.