U sklopu projekta 'Kritika danas' u Booksi je 6.11. gostovala francuska autorica Gwenaëlle Aubry. Književnica je pričala o pisanju, jeziku te romanima Nitko i Podjele koji su objavljeni u hrvatskom prijevodu u izdanju Disputa. S Aubry je razgovarala Miljenka Buljević, a skraćenu verziju razgovora preveo je i prilagodio Luka Ostojić. ***
U jednom razgovoru naveli ste da ste apatrid dok pišete i da je književnost prostor bez doma, bez domovine. Je li književnost prostor i bez identiteta, prostor potpune slobode? Smatram da jest, naročito u slučaju romana Podjele koji je vezan uz izraelsko-palestinski sukob. Često me pitaju pripadam li izraelskoj ili palestinskoj strani, a to je pitanje meni katastrofalno, i politički i književno. Kafka je rekao da se pisanje ne naseljava. Mislim da to vrijedi za svako umjetničko iskustvo, kao i za čitanje.
Michaux ima ideju 'unutarnje gomile', a pojedinac joj treba biti otvoren, čuti njeno pjevanje, vikanje, prosvjedovanje. Pisanje je tako proširenje samog sebe, što zna biti i opasno. To se, dakako, odnosi i na tijelo jer stil je ritam i glas, povezan je s organskim.
Ne pišete poeziju, što je neobično jer pojedini dijelovi zvuče poetski. Imate veoma neobičnu rečenicu, barem sudeći po odličnim hrvatskim prijevodima. Uz to, vaši tekstovi imaju dorađenu formu: Podjele koriste ogledalnu strukturu kroz paralelne priče o dvjema djevojkama, a Nitko je kolaž sastavljen od pripovijedanja glavne junakinje i tekstova njenog oca. Kako konstruirate formu i jezik?
Pitanje forme je ključno, ne bih mogla početi pisati bez ideje o pravoj formi, a to je uvijek nova forma. Svaka tema nameće svoju formu, a na piscu je da prepozna kako zahvatiti taj dio realnosti. Ne moram sastaviti detaljni plan, uvijek imam relativno otvorenu konstrukciju, ali u sebi znam kad je pitanje forme riješeno. I tad mogu početi.
Na pitanje o jeziku teško je odgovoriti, pogotovo na jeziku koji nije moj materinji. Čitam svoj tekst naglas, ali radi se o intuitivnom procesu koji se mijenja sa svakom knjigom. U ovom konkretnom trenutku želim artikulirati prekide. U Podjelama sam eksperimentirala s prekidima u pripovijedanju, s vizualnim prekidima - prazninama u tekstu.
Nitko i Podjele govore o kontroverznim temama: prvi govori o bipolarnom poremećaju, drugi o izraelsko-palestinskim sukobima – vrlo nezahvalnoj temi, pogotovo ako ne pripadate tim narodima i ako se njom bavite književno, bez ulaska u praktičnu politiku. Za razliku od romana Nitko, Podjele nisu vezane uz vaš osobni život. Zašto ste pisali o toj temi?
Ne vjerujem u razliku između osobne i neosobne priče. Svi smo oblikovani poviješću drugih, stvarima koje nismo nužno iskusili. Nitko je bila knjiga o nemogućnosti intimnosti, nemogućnosti bivanja sobom. Ona je propitala razliku između biografije i fikcije, tj. što je u tekstu istina, što je fikcija, a što posljedica delirija.
Podjele je knjiga koju sam već dugo htjela napisati, otkad sam u novinama vidjela fotografije dviju djevojaka, Izraelke i Palestinke. Djevojke su poginule, a bile su toliko slične da nije bilo moguće razlikovati njihova tijela. Jako me pogodila njihova priča, a i ja sam tad bila njihove dobi - imala sam 17 godina.
Jedna od većih poteškoća u pisanju bila je razlika između povijesti i sjećanja. Naime, ako želim dati jednak glas tim licima, dati im da postoje na jednak način, kako izbjeći nesporazum da izjednačavam dvije strane? To je bila jedna od mnogih prepreka zbog kojih sam ostavila ideju po strani. Ipak, ideja mi se vratila i morala sam je napisati. Otišla sam u Izrael i Palestinu.
Dvije godine ste putovali i istraživali. Pričali ste s ljudima i prikupili mnoštvo dokumenata. Kako ste istraživali? I kakvo je iskustvo s pisanjem te knjige? Jeste li se cenzurirali?
Nisam se cenzurirala. Bio je to vrlo radikalan eksperiment. Ponovno sam otkrila eksplozivan naboj svake riječi. Zaista baratate riječima kao bombama, čak i kasnije tokom govora o knjizi, pogotovo u Francuskoj.
Naravno, ne možete napisati ovakvu knjigu bez izlaska iz vlastitih fantazmi. Htjela sam zamijeniti fantazme fantomima. To je zapravo knjiga o fantomima, o dva 17-godišnja tijela koja proganjaju duhovi.
To nije knjiga o činjeničnoj povijesti. Ipak, dok sam bila tamo, jako me zanimalo čitanje školskih udžbenika iz povijesti. Otkrila sam da već postoji projekt Histoire de l'autre: izraelski i palestinski povjesničari napisali su tekstove o stalnim mjestima iz zajedničke povijesti. U knjizi su u lijevom stupcu izraelski tekstovi, a u desnom palestinski. O takvoj formi sam razmišljala i u sklopu svoje knjige. Zanimljivo, ti povjesničari su zagovornici mira, ali njihove priče se potpuno razilaze, čak i oko osnovnih činjenica.
Stoga, kad dolazite iz te objektivne povijesti na područje sjećanja, razlike su ogromne. Moja knjiga je antipovijest koju čine tišine, sramote, neverbalni iskazi, potisnuta sjećanja, proganjanja. Naposljetku, i ja sam napisala knjigu jer me proganjala ona slika nasilja, fotografija dva ženska tijela, dva čista objekta nasilja.
Također, pokušala sam u pisanju pronaći brzinu i pokret koji se bori protiv nepokretnosti. Dok sam pisala Promjene, čitala sam Sebalda i jako mi se svidio jer piše upravo o fantomima. Međutim, nedavno sam ga opet čitala i shvatila da mi se više ne sviđa jer je zapeo među fantomima i melankolijama. On ne pronalazi ključan životni pokret koji bi književnost trebala pronaći.
Smjestili ste prošlost u tijela dvije tinejdžerke, što je snažan kontrapunkt između tradicije i mladih djevojaka pred kojima stoji budućnost. Pridaje li roman naposljetku prošlosti snažnu, fatalističku ulogu?
Mislim da ne. Knjiga ne govori o determinizmu prošlosti, nego o sukobu s njom. Za mene je pojam tragike važniji od determinizima. Tragedija ne završava idejom determinizma, nego katarzom. Ona govori o sukobu dvije pravde. Ona nije, kako bi Amos Oz rekao, western - nemate dobre i loše likove, nego dvije nepomirljive želje za pravednošću.
Za junakinje sam odabrala djevojke u tinejdžerskim godinama jer me zanimala dob dok identitet još nije fiksno postavljen. Čitala sam o tinejdžerima i smatram da je to vrlo romaneskno doba zbog otvorenih mogućnosti. Htjela sam junakinje dok su u vakuumu, u neodlučnosti, i one se zaista muče sa svakim identitetom koji im se nameće. Na taj način priča o fantomima zapravo otvara pitanje kako nametnuti identiteti proganjaju ljude.
foto: Booksa
